"U ranim jutarnjim satima 7. siječnja 1993., na pravoslavni Božić, Bošnjaci su napali Kravicu, Ježesticu i Šiljkoviće. Uvjerljivi dokazi navode da su stražari sela bili potpomognuti Vojskom Republike Srpske, a nakon bitke u ljeto 1992. dobili su i vojnu pomoć, uključujući oružje i vojnu obuku. Znatna količina oružja i municije se nalazila u Kravici i Šiljkovićima. Također, dokazi ukazuju da je u tom području izuzev stražara bila i vojna pristunost Srbije i bosanskih Srba. Sudsko vijeće ne može prihvatiti da su bili tamo samo zbog Bošnjaka. Dokazni materijali su nejasni oko broja kuća koje su uništili Bošnjaci u usporedbi sa onim kućama koji su uništili bosanski Srbi. Zbog te nejasnoće, Sudsko vijeće zaključuje da uništavanje imovine u Kravici 7. i 8. siječnja 1993. ne ispunjava uvjete za hirovito uništavanje gradova ili sela koji nisu opravdani vojnom neophodnošću."
Plan pogubljenja bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice [uredi] Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, ustvari, i mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti su se muškarci i dječaci našli na udaru bez obzira na to jesu li odlučili pobjeći u Potočare ili pridružiti se koloni Bošnjaka. Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do srpnja 2004. godine, kada su srpske vlasti priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske u svom je finalnom izvještaju priznala da je ubojstvo više od 7.800 bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7.800 ljudi ubijeno nakon što su skupljena 34 popisa s imenima žrtava.
Dana 13. srpnja poslijepodne: egzekucije u Cerskoj dolini [uredi] Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. srpnja 1995. godine. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca iz kolone – koji su bježali kroz šumu i 13. srpnja poslijepodne bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića – odvedeno je autobusima ili pješice u skladište u Kravici. Oko 18.00h, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se: "Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć."[11] Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa. Analiza DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužitelj upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.
PRIKAŽI ODGOVORE (5)
Prikaži sve komentare (18)