"U ranim jutarnjim satima 7. siječnja 1993., na pravoslavni Božić, Bošnjaci su napali Kravicu, Ježesticu i Šiljkoviće. Uvjerljivi dokazi navode da su stražari sela bili potpomognuti Vojskom Republike Srpske, a nakon bitke u ljeto 1992. dobili su i vojnu pomoć, uključujući oružje i vojnu obuku. Znatna količina oružja i municije se nalazila u Kravici i Šiljkovićima. Također, dokazi ukazuju da je u tom području izuzev stražara bila i vojna pristunost Srbije i bosanskih Srba. Sudsko vijeće ne može prihvatiti da su bili tamo samo zbog Bošnjaka. Dokazni materijali su nejasni oko broja kuća koje su uništili Bošnjaci u usporedbi sa onim kućama koji su uništili bosanski Srbi. Zbog te nejasnoće, Sudsko vijeće zaključuje da uništavanje imovine u Kravici 7. i 8. siječnja 1993. ne ispunjava uvjete za hirovito uništavanje gradova ili sela koji nisu opravdani vojnom neophodnošću."
Plan pogubljenja bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice [uredi]
Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, ustvari, i mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti su se muškarci i dječaci našli na udaru bez obzira na to jesu li odlučili pobjeći u Potočare ili pridružiti se koloni Bošnjaka.
Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do srpnja 2004. godine, kada su srpske vlasti priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske u svom je finalnom izvještaju priznala da je ubojstvo više od 7.800 bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7.800 ljudi ubijeno nakon što su skupljena 34 popisa s imenima žrtava.
Dana 13. srpnja poslijepodne: egzekucije u Cerskoj dolini [uredi]
Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. srpnja 1995. godine. Između 1.000 i 1.500 bošnjačkih muškaraca iz kolone – koji su bježali kroz šumu i 13. srpnja poslijepodne bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića – odvedeno je autobusima ili pješice u skladište u Kravici. Oko 18.00h, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih prisjeća se:
"Odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala; u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli vidjeti. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć."[11]
Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.
Analiza DNK kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da se ondje ubijalo. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužitelj upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.
Dana 13. i 14. srpnja: Tišća [uredi]
Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima zatečeni iskrcani su iz autobusa.
Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizirana operacija. Jednog su svjedoka u predmetu Krstić s te kontrolne točke odveli u obližnju školu, gdje se već nalazio stanovit broj drugih zarobljenika. Jedan je oficir dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno s još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom je trenutku kamion stao, a vojnik, koji se tamo nalazio, rekao je: «Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.» Kamion je došao do druge točke, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.
Dana 14. srpnja, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je veći broj muškaraca umro od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. srpnja, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali su ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupe od 10 osoba te strijeljali.
Erdemović je posvjedočio da je 16. srpnja 1995. oko 15.00h, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su sudjelovati u daljnjem ubijanju. Tada im je rečeno da dođu na sastanak s potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je «sve gotovo».
Toga je dana na tom stratištu ubijeno između 1.000 i 1.200 ljudi.
Dana 2. srpnja 2005. pojavila se video-snimka zlostavljanja i egzekucije četvorice dječaka i dvojice mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Miloševiću kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika srpskih policijskih jedinica u srebreničkom genocidu.[16] Video-snimka prikazuje svećenika Srpske pravoslavne crkve koji blagoslivlja nekoliko vojnika. Potom se vojnici pojavljaju privodeći vezane civile i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Ti su civili kasnije identificirani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina i dvojica ljudi dvadesetih godina. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani na podu kamiona, vojnici ih šutaju nogama u glavu i psuju. Potom je prikazana egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Zatim se čuje negodovanje snimatelja, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju nastaviti snimanje. Vojnici naređuju dvojici civila da u obližnju štalu premjeste leševe tek ubijenih ljudi, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni.
Dana 27. srpnja 2005. godine američki je Predstavnički dom usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresnici Christopher Smith i Benjamin Cardin) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom, s 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.
Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11. srpnja 1995.-2005. desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojemu je preko 8.000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995. godine. Grad je u to vrijeme bio UN-ova sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata