Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo p...orucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom