Tatari su tehnologiju tučenje mesa u 14 vijeku donijeli na područje tadašnje Njemačke, koja je postojbina popularnih hamburgera. Tradicionalno inventivni i ekonomični Nijemci su izmislili mašinu za mljevenje mesa i tako zamijenili neproduktivni čekić za tučenje mesa. Vremenom je šiš ćevap, zbog jesnostavnosti pripreme, postao osnova ćevabdžijskog esnafa brze hrane toga vremena. Zamjenom ognjišta roštiljima, uvođenjem šporeta, a najvše potrebom ćevabdžija za produktivnošću ćevap je sve više postajao današnji bosanski ćevap. Prvo je izbačen šiš (ražnjić), jer je priprema i pečenje veće količine ćevapa jednostavnija, brža i jeftinija jer ne treba sjeckat drvene ražnjiće niti nizati meso na ražanj. Šiš ćevap je dužine oko 12 cm. Izbacivanjem šiša iz upotrene ćevap te dužine se lomio, pa se porcije od 3 šiš ćevapa od 12 cm pretvorila u današnjih \"deset u pola sa lukom\". Kako se šiš ćevap jeo direktno sa ražnjića izbacivanjem ražnjića pojavio se problem kako servirati bosanski ćevap.