Firenca, 20. oktobar 1389. godine
Kralju Bosne
Presvjetli i najkršćanskiji vladaru!
Primili smo glas o preslavnoj pobjedi koju je Vašoj Svjetlosti podarila dobrostivost Boga Svemogućega i Vječitoga, što se s visina osvrće na stado svoje, pobjedi kojom se naslađuju riječi pisma Vašega, te se i mi, sretni u duši a zajedno s vrhovnom vlašću Veličanstva vašega, ovoj neizmjerno radujemo.
Naime, premda smo, u svojoj odanosti Vama, već odavno bili doznali, putem glasova i mnogih dopisa, da je Vašoj Uzvišenosti sa neba dato ovo pobjedničko slavlje, pa nam je bilo i dobro znano kako su, 15. dana mjeseca juna što je tu posljednji minuo, u silnom krvoproliću, pali oholi neoprez i neoprezna oholost Murata,
koji je, dokopavši se nasilno vlasti nad carstvom Frižana, odnosno Turaka, namislio da zbriše s lica zemlje svijet kršćanski i pomen imena Spasitelja našega, a da je mogao, i ovo da ukloni iz knjige živih, i koji je, navalivši ludo na međe carstva našega, poginuo na mjestu što se zove Poljem Kosova, i to s neizbrojnim mnoštvom naroda svoga i dvojicom sinova, ali opet, i pri svem tom,
...Jer Veličanstvo Vaše udostojilo je našu poniznu malenkost ne samo glasa o toj i tolikoj sreći, a ovo krajnje dobrostivo i prijateljski, nego nas je i učinilo učesnicima i sudionicima u njoj. Bog neka stoga podari sreću Vašem Veličanstvu, a mi Vam najpokornije preporučujemo i sebe i grad svoj, na uzdizanje Kraljevske vlasti Vaše, a na potporu i ugled svekolikog kršćanskog svijeta.
Pisano u Firenci, dana 20. u mjesecu oktobru, indikta 13, 1389.