Ford Cortina i Olimpijske igre: Veza koja traje duže od 60 godina
U Britaniji se koristio naziv Cortina, a u Njemačkoj Taunus. Kako su generacije prolazile, dva modela su se sve više približavala jedan drugom, pa je 1970. lansiran Ford Taunus TC1 (Taunus Cortina), simbol spoja njemačke i engleske filozofije.
Ipak, sedamdesetih godina prošlog vijeka Cortina se razvila u najprodavaniji putnički automobil u Velikoj Britaniji i obilježila tamošnju sliku cesta kroz dvije decenije, iako je tržišno bila limitirana u odnosu na Taunus koji se prodavao u većem dijelu Evrope. Tamo je to bila srednja klasa par excellence.
Naziv po olimpijskom centru
Ime Cortina zaista potiče od italijanskog zimskog odmarališta i ski centra Cortina d'Ampezzo, koje je već 1956. godine bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Ford je svjesno preuzeo taj zvučni naziv kako bi novom modelu dao međunarodne konotacije dinamičnosti i modernosti, slično kao što je to nešto kasnije učinjeno s Caprijem ili američkim Torinom.
Za potrebe marketinga, proizvođač je dao da se nekoliko Cortina proveze olimpijskom bob stazom u Cortini d'Ampezzo. Ta promotivna akcija nosila je naziv "Cortina Auto-Bobbing" i uspostavila je direktnu vezu između naziva vozila i olimpijskog domaćina. Za volanom se tada, između ostalih, nalazila i F1 zvijezda Jim Clark.
Pet generacija kroz dvije decenije
Cortina se proizvodila u pet generacija, pri čemu je posljednja verzija službeno bila označena kao "Cortina 80", a nastala je na bazi Mk IV. Od 1970. godine, model se tehnički i konstrukcijski sve više približavao njemačkom Fordu Taunusu. Oba vozila od tada su dijelila zajedničku platformu, što je bio dio Fordove evropske strategije unifikacije. Od 1976. godine Cortina i Taunus bili su gotovo identični.
Godine 1982. Ford Sierra u Evropi je naslijedio Cortinu. U Aziji i Australiji tu ulogu preuzeo je Ford Telstar temeljen na Mazdi 626. U Južnoj Africi Cortina je, uključujući i verziju s kabinom za pickup, ostala u programu sve do 1987. godine.
Cortina Mk I (1962.) – Začetak
Prva generacija, Mk I, predstavljena je 20. septembra 1962. godine. Vozilo je razvijeno u Fordovoj tvornici u Dagenhamu pod projektnim imenom "Archbishop" (Nadbiskup). Za proizvodnju je bila zadužena tvornica u Kölnu, s modelom "Cardinal", poznatijim kao Taunus 12M. Glavni dizajner bio je Roy Brown Jr., koji je prethodno bio odgovoran za megapromašaj Edsel.
Cortina se obraćala kupcima modela poput Morrisa Oxforda Farine ili Vauxhalla Victora. Cilj je bio jeftin, jednostavan za proizvodnju i ekonomičan za održavanje automobil. Ford UK svjesno je odbio pogon na prednje točkove koji je imao tadašnji njemački Taunus P4 i odlučio se za klasični pogon na stražnje točkove.
U početku reklamirana kao Consul Cortina, nakon facelifta 1964. model se nudio samo pod imenom Cortina. Mark I je bio dostupan kao dvo- i četverovratna limuzina te kao karavan. Paleta motora kretala se od 1,2 do 1,6 litara zapremine. Posebnu popularnost stekla je verzija Cortina Lotus s twin-cam motorom koji je razvio Lotus, laganim aluminijskim elementima i sportskim karakterom.
Cortina Mk2 (1966.) – Rast i dominacija
Godine 1966. uslijedio je Mark II, koji je dizajnirao Roy Haynes. Bio je kraći, ali širi od prethodnika i nudilo je više unutrašnjeg prostora. Tehnička poboljšanja obuhvatala su ovjese, kočnice i motore. Godine 1967. Cortina je po prvi put postala najprodavaniji automobil u Britaniji, istisnuvši s vrha modele BMC 1100/1300. Luksuzno opremljenom verzijom 1600E Cortina je stekla i dodatni prestiž.
Cortina Mk III (1970.) – Spajanje s Taunusom
Mark III pojavio se 1970. godine kao rezultat fuzije divizija britanskog i njemačkog Forda. Interno nazvan Taunus-Cortina (TC), označio je konačno spajanje obje linije modela. Dizajn je slijedio tadašnju popularnu "Coke-Bottle" liniju. Dijelio je platformu s "Knudsen-Taunusom" iz Kölna, ali je vizuelno još bio znatno drugačiji. Iako iste dužine, Cortina je znatno narasla u širinu, što je koristilo unutrašnjem prostoru. Početkom sedamdesetih Cortina je opet postala najprodavaniji automobil u Britaniji, premda su problemi u proizvodnji i štrajkovi usporili tržišni nastup.
Cortina Mk IV (1976.) – Flota i elegancija
Mark IV stigao je na tržište 1976. godine s uglastijim, trezvenijim dizajnom, namijenjen ponajprije poslovnim kupcima i flotama. Tada više nije bilo vizuelnih razlika između Cortine i Taunusa. Tehnički je ostao blizak Mark III-u. Ford je po prvi put uveo opremu Ghia kao najopremljeniji model. Unatoč kontinuiranim prodajnim uspjesima, Mark IV je patio od problema s korozijom, što objašnjava njegovu današnju rijetkost.
Cortina Mk V (1979.) – Labuđi pjev
Mark V predstavljen je 1979. kao sveobuhvatna preinaka Mk IV, a Ford ga je plasirao pod imenom "Cortina 80". Poboljšanja su obuhvatala aerodinamiku, unutrašnjost, motore od 1.6 do 2.3 V6 i zaštitu od korozije. Brojna specijalna izdanja, uključujući Crusader i Huntsman, obilježila su kraj serije. Dana 22. jula 1982. posljednja Cortina sišla je s trake u Dagenhamu.
Ford je ukupno prodao više od 2,8 miliona Cortina samo u Britaniji. Između 1972. i 1981. godine bila je u devet od deset godina najprodavaniji automobil u zemlji. I dugo nakon prestanka proizvodnje Cortina je ostala prisutna u svakodnevnom životu i postala neodvojivim dijelom britanske pop kulture.
Nasljednik Cortine, odnosno Taunusa bila je Sierra, a poslije nje to mjesto je zauzeo vjerovatno najpopularniji limuzinski Ford - Mondeo.
Mijenjanje sličica za Svjetsko prvenstvo bit će organizovano u nedjelju u Sarajevu: "Da pokažemo da smo najluđi"
