Znate li priču o tome kako je Švedska u prošlom vijeku prisilno sterilizirala 30.000 ljudi
Porodica 71-godišnjeg filmskog režisera Kjella Sundstedta nikada nije govorila o najmračnijem trenutku u svojoj historiji. Prema njegovim riječima, to je bila tajna o kojoj se niko nije usudio govoriti.
"Društvo se stidilo zbog toga što su ljudi bili prisiljeni na sterilizaciju", dodaje.
O tome uopće nije razgovarao sa porodicom, pa je bio šokiran nakon što je saznao da su njegova četiri ujaka bili prisilno sterilizirani. Kako je kazao Sundstedt, bili su sterilizirani zbog toga što su bili siromašni - njihov zločin je bio siromaštvo.
Od 1934. do 1976. prisilno je sterilizirano između 20.000 i 33.000 Šveđana. Uglavnom su to bile mladi, prvenstveno djevojke, za koje je procijenjeno da su "slaboumni", "buntovnici" i "mješovite rase". Vlasti su vjerovale da stvaraju društvo kojem će svijet pozavidjeti.
"Željeli su da ne postoji jedna vrsta ljudi - oni slabi", konstatovao je Sundstedt.
Njegova majka je bijegom u Štokholm uspjela izbjeći nasilnu sterilizaciju, ali njena sestra Maj-Britt nije bila te sreće. Njihova majka je preminula kada je Maj-Britt bila vrlo mlada. S obzirom na to da je porodica bila siromašna, reagovala je općinska služba za zaštitu djecu, tražeći da se djeca podvrgnu testu inteligencije.
"Tokom ovog perioda su mnogo vjerovali u IQ testove, inteligencija im je bila veoma važna", ukazao je Sundstedt.
Testovi su se uglavnom sastojali od pitanja općeg znanja, a kako su Maj-Britt i njena braća bili siromašni, nisu mogli odgovoriti na ta pitanja, jer nisu redovno pohađali školu. Njen rezultat testiranja je bio ispod praga "normalne inteligencije" zbog čega je okarakterisana kao "slaboumna". Nakon toga je poslana u "mentalni azil" Nannylund.
"Smatralo se da ima mentalnu bolest, jer je stalno negodovala. Iako su često radili IQ testove, kada je došla u azil, nisu mogli kazati: 'Ma, pogriješili smo'", naveo je Sundstedt.
Svi koji su izašli iz azila morali su biti sterilizirani. Kako je izjavio Sundstedt, njen otac se protivio sterilizaciji, ali to nije bilo od pomoći.
"To sam mogla biti ja"
Profesorica historije na Univerzitetu Štokholm Maija Runcis je radila u Državnom arhivu kada je primijetila područje kojem je pristup bio onemogućen i koje je bilo nedostupno javnosti. Bilo je na hiljade dokumenata - odobrenja za sterilizaciju.
Prvi dokument koji je pročitala odnosio se na 13-godišnjakinju za koju je svećenik vjerovao da nije dovoljno koncentrisana na sakramentu potvrde.
"Kada sam izučavala dokumente, a izučila sam ih na hiljade, pomislila sam: 'Bože moj, to sam mogla biti ja, to je mogao biti moj komšija, to je mogao biti bilo ko. Pretjerani osjećaj sreće, lakiranje noktiju ili šminkanje - sve je to moglo biti razlog prijave. Ako se niste uklapali u društvo, rizikovali ste da budete sterilizirani", izjavila je Runcis.
Prema njenim riječima, to je bila prva pukotina u prekrasnoj slici Švedske kao socijalne države. Zakonski je bilo moguće sterilisati osobu, uprkos njenom protivljenju, i to iz eugeničkih, socijalnih ili medicinskih razloga.
Zakon je primjenjivan nakon nekoliko godina istraživanja eugenike i genetike, a istraživanja je proveo Državni institut za rasnu biologiju. Uloga ovog instituta, osnovanog 1922., bila je da savjetuje vlasti o tome kako znanja o genetici primijeniti na cijelo društvo. Njegovo finansiranje je imalo široku političku podršku.
"To su podržavale sve stranke, osim komunista. To je opisano kao mjera javnog zdravlja. Nauka je u to vrijeme bila Bog. Tako da su podržali zakon i socijalni inžinjering. To je bio način da se društvo oslobodi od 'slaboumnih'", ukazao je profesor historije na Univerzitetu Upsala Sven Widmalm.
Sramota od sterilizacije
Državni program sterilizacije u to vrijeme nije bio tajna. Provodio se u svjetlu javne rasprave. Prema Widmalmu, bila je ogromna propaganda i malo kritike.
"Vlada se bojala neke vrste 'rasnog samoubistva', jer su se ljudi sa lošim genima više razmnožavali od srednje klase", istakao je.
Nakon parlamentarne istrage 90-ih, vlada je žrtvama prisilne sterilizacije ponudila odštetu. Svakoj žrtvi je ponuđena odšteta u iznosu od po 15.000 eura. Odšteta je presuđena u 3.000 slučajeva, što je malo s obzirom na to koliko je ljudi prisiljeno na sterilizaciju.
Dok je pregledavala dokumente, Runcis je bila zapanjena kada je saznala da joj je majka bila sterilizirana. Odštetu nije tražio ni ujak filmskog režisera sa početka ove priče.
"Osjećao se stigmatizirano. Nije želio da izlazi sa djevojkama, misleći da znaju da je sterilizran", rekao je Sundstedt.
Dvojica poznanika njegovog strica su izvršili samoubistvo nakon što su shvatili da su sterilizirani, piše Euronews.
