"Želio sam da se poistovjetim sa patnjom u svijetu u to vrijeme. Želio sam nešto učiniti za društvo, izložiti se malo opasnosti", prisjeća se Sutton.
A opasnost je neočekivano došla u vidu male brošure sa fotografijom djece na prednjoj strani.
"Da li biste se izgladnjivali da se oni osjećaju bolje", pisalo je. Bio je to poziv volonterima da se prijave kao ljudski zamorci kako bi učestvovali u medicinskom eksperimentu Univerziteta Minnesota.
Širom Evrope ljudi su gladovali, do Holandije pa do Grčke i istočne Evrope, kao i Sovjetskog Saveza, a američka vojska je željela da nauči koji je najbolji način da ih se ponovo nahrani. Za to su im bili potrebni zdravi ljudi voljni da gladuju.
Iznenađujuće, stotine osoba se prijavilo i svi su bili željni pomoći. Sutton je bio zahvalan kad je izabran kao jedan od 36 muškaraca.
"Osjećao sam se veoma korisnim, ispunjenim", kazao je.
Eksperiment je započet u novembru 1944. godine. Prva tri mjeseca volonteri su hranjeni tako da zadrže svoju optimalnu težinu, a pritom je praćeno njihovo stanje. Onda su njihovi obroci dramatično smanjeni. Hrana je ubrzo postala opsesija.
"Ono što sam dobio pojeo sam za tri minute i morao otići. Nisam želio ostati", ispričao je Sutton, prisjećajući se obroka u kantini. "Bilo je onih koji su 20 minuta stajali nad hranom. Nisam to mogao podnijeti. Neki momci su uz obrok čitali knjige s receptima".
Kao i mnogi gladni ljudi u Evropi, nikad nisu imali meso, a unosili su najviše 1.800 kalorija. Sutton pamti jednu priliku kada je, noseći svoje oskudne obroke u paprinoj kesici, izveo svoju djevojku u najskuplji restoran u Minneapolisu.
"Želio sam da je izvedem u restoran samo da bih uživao gledajući je kako jede, ali kad je konobar donio hranu, ona nije mogla jesti. Bilo je uznemirujuće jer sam potrošio mnogo novca", rekao je on.
Njegov režim je bio čvrst. Za šest mjeseci od svakog volontera se očekivalo da sedmično šeta ili trči 36 kilometra, čime bi sagorjeli 1.000 kalorija više nego što su unijeli svakog dana. Nije bilo lako, a tri volontera su se povukla prije kraja eksperimenta.
Preostali su izgubili 25 posto svoje težine, a mnogi su oboljeli od anemije i natečenih zglobova, kao i apatije i iscrpljenosti. Njihova rebra su provirila kroz kožu, a noge su im bile tanke kao što su nekad bile ruke. Eksperiment je imao i psihološke posljedice.
"Kada nakon nekog vremena ne jedete dovoljno onda otupite", kazao je Sutton. "Nisam osjećao bol, ali sam bio veoma slab. Nisam imao ni želje za seksom".
Ovi muškarci su postali nervozni i depresivni.
"Kad bi se nešto dobro dogodilo, eksplodirali bismo od zadovoljstva, ali kad smo bili pesimistični, bilo je to veoma depresivno", prisjetio se Sutton. "Imao sam dobrog prijatelja kojem sam svašta govorio, a onda sam mu svake večeri odlazi da se izvinjavam".
Svaki od muškaraca na svoj način je prolazio kroz ovu krizu. Jedan je uspio završiti studij prava. Sutton je puno čitao knjige iz oblasti filozofije i teologije. Jedan muškarac je sebi odsjekao prst dok je cijepao drva, ali nije mogao objasniti kako i zašto se to dogodilo.
Ovaj eksperiment naučnicima i dalje služi kao izvor informacija o prehrani i poremećajima u prehrani, ali je također pokrenuo i lavinu pitanja o tretiranju psiholoških problema osoba koje su izgladnjivane.
Ipak, iako su rezultati istraživanja stigli prekasno da bi se spasile mnoge žrtve Drugog svjetskog rata, oni mogu pomoći drugima, piše BBC. U savjetniku iz 1946. godine objavljene su neke od preporuka, a muškarci iz Minnesote su krenuli putem oporavka. Naravno, trebalo im je nekoliko godina da u potpunosti ozdrave.
Sutton je nastavio voditi zdrav i uspješan život. U Gazi je 1949. pomagao izgladnjelim izbjeglicama, a onda se vratio u SAD. Sada ima 95 godina i živi u kvekerskoj zajednici u Baltimoreu. I danas mu je drago što je učestvovao u eksperimentu. Kako kaže, njegovi prijatelji su rizikovali žive u ratu,
Srbijanski košarkaš laktom udario Musu, bh. igrač pao na parket i odmah se uhvatio za grlo
