{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gdje je originalna vakufnama Isa bega Ishakovića

2.4.2012. u 13:21
2
Gdje je originalna vakufnama Isa bega Ishakovića
2
Gdje je originalna vakufnama Isa bega Ishakovića
Osnivač grada Sarajeva je Isa beg Ishaković, rođen u Saruhanu (Kapadokija). O tome svjedoči najstariji dokument u BiH na orijentalnim jezicima, vakufnama Isa-bega Ishakovića, datirana negdje iza 1. februara 1462. godine. Sačuvano je više prepisa/kopija ovog dokumenta. Ali original je samo jedan, a njega nema, barem ne u Sarajevu.
Postoji više prepisa dokumenta:

1. Zvanični prepis u sidžilu sarajevskog kadije iz 1254/1838., sidžil br. 77, str 51-52. Gazi Husrev-begova biblioteka;
2. Prepis u arhivi bivšeg Ministarstva vakufa u Istanbulu;
3. Zvanični prepis spomenutog carigradskog prepisa koji se nalazio kod mutevelije Isa-begovog vakufa u Skoplju;
4. Prepis u rukopisnom zborniku Muhameda Enveri Kadića, sv. I, list 158-163, GHB bibl. 91;
5. Prepis u sidžilu vakufnama, I. Str. 250, koji se danas čuva u GHB biblioteci u Sarajevu

Šta se uistinu desilo sa vakufnamom Isa bega Ishakovića, bilo je predmetom mojih dugih, nerijetko mučnih istraživanja u proteklih dvanaest godina, prateći i najmanji mogući trag koji je vodio preko Skoplja, Novog Pazara, Dubrovnika, pa sve do Beča i Bratislave.

Priča o Isa begovoj vakufnami je zapravo - priča o nama samima.

Original se, u onom nastalom postosmanskom metežu, 1862., godine, našao u rukama Mustajbega Fadilpašića (prvog) gradonačelnika Sarajeva, sina Fadil paše Šerifovića "koji je između 1840 – 1879 radio šta je htio po Sarajevu".

Kako je porodica Šerifovića, odnosno Fadilpašića došla u posjed Isa begove vakufname nije teško predpostaviti; Fadil paša je bio glasoviti (onovremeni) oligarh koji je preuzimao dugove posrnulih begovskih porodica i kupovao nekretnine koje bi (po njegovoj slobodnoj procjeni) “načeo zub vremena”, krijući se pritom iza milozvučja i poezije.

Volio je društvo obrazovanih, uglednih ljudi od kojih je, u trenutku njihove materijalne slabosti, otkupljivao kakvu vrijednost. Tako je bilo i sa vakufnamom Isa bega Ishakovića.

Njegov sin, Mustaj beg Fadilpašić je upravo očevim "izunom" , i dolaskom Austrougarske monarhije, postao našim prvim modernim gradonačelnikom. Tačnije, to "mjesto" je kod Austrijanaca kupljeno za njega.

Tako je otpočelo prijateljstvo između Mustaj bega Fadilpašića i Koste Hörmanna, koji je u Sarajevo ujahao sa sa prvim četama generala Filipovića, i koji je 1883. imenovan vladinim povjerenikom za grad Sarajevo. Ništa “opskurniji” u svojoj ulozi nije bio pomenuti Hörmann, u odnosu na Fadilpašiće, u čijoj se ličnosti, iza dušebrižnika za našu kulturnu baštinu, sevdalinku, krije zapravo bespoštedni mešetar i trgovac umjetninama.

Vidjeći njegovu strast prema umjetninama, naš (prvi) gradonačelnik mu je pokazao vakufnamu Isa bega Ishakovića, koja je na nekoliko mjesta bila "načeta zubom vremena". Hörmann mu je, "vidno zabrinut za rodni list grada Sarajeva" predložio da je pošalje u Beč na restauraciju.

Fadilpašiću je rekao kako će vakufnama Isa bega Ishakovića, po povratku, krasiti najvažniju i najljepšu odaju muzeja koji će osnovati, kao njegova najveća dragocjenost.

Simbolično je to, što se danas umjesto nje, u takvoj odaji, u muzeju, čuva Sarajevska Hagada.

Dvije godine kasnije, 1885, uistinu je osnovan Zemaljski muzej u Sarajevu, a dvije godine kasnije Horman je imenovan njegovim ravnateljem. Vakufnama koju je bio poslao u Beč na restauraciju, nije se više vratila. Mustaj beg Fadilpašić je umro 1892. godine, i o tome više nije bilo riječi sve do 1911, kada je Dr. Savfet beg Bašašgić, Predsjednik Bosanskog sabora, ponovo pokrenuo pitanje vakufname, tražeći odgovore upravo od Koste Hörmanna.

No, veliki rat prekinuo je sva dalja interesovanja.

Šta je sve, bježeći iz bosanske prijestolnice, "dušebrižnik za našu kulturnu baštinu”", Kosta Hörmann, odnio sa sobom, nikada nećemo pouzdano znati. Jedno je sigurno: odnio je jako mnogo.

Posljednji put, o vakufnami Isa bega Ishakovića, govorio je upravo Bašagić, 1923. godine, tvrdeći da se ona nalazi u jednoj privatnoj kolekciji u Beču. To je saznao tako što je stupio u kontakt sa nekolicinom vodećih evropskih trgovaca umjetninama, nudeći im svoju orijentalnu zbirku. Navodno je tadašnji vlasnik vakufname Isa bega Ishakovića, želio kupiti jedan dio Bašagićeve kolekcije.

Svjestan političkog trenutka u kojem se nalazi, Dr. Bašagić nije ni pokušao tražiti od tadašnjih gradskih vlasti, da pokušaju otkupiti "rodni list grada Sarajeva". Kraljevina Jugoslavija je za 23 godine, koliko je bila u Sarajevu, izgradila jedva tri zgrade: Vakufski neboder, Narodnu banku i Higijenski zavod, a srušila je na stotine kulturoloških dragulja, nepovratno izgubljenih.

Savfet beg Bašagić je godinu dana kasnije, 1924., prodao cjelokupnu zbirku orijentalnih rukopisa Sveučilišnoj knjižnici u Bratislavi, za svega 40.000 kruna. (današnje vrijednosti oko 70 000 KM). Danas je njegova zbirka neprocjenjivo blago Republike Slovačke, pod zaštitom UNESCO-a.

Na pitanje zašto uopće prodaje zbirku, najpoznatiji sarajevski “tabesdžija (bolesnik od sifilisa)” je ponudio dva razloga. Prvi po kojemu nije želio da njegova mukotrpno skupljana kolekcija doživi sudbinu Isa begove vakufname, a drugi, koji je bio više privatne prirode, jeste da se osveti bezdušnoj sarajevskoj čaršiji u kojoj su mu nudili "dva metra iscijepanih drva" za cijelu kolekciju.

Ironija leži u činjenici da je ukopan u haremu Gazi Husrev begove džamije, pored Mustaj bega Fadilpašića koji je trajno pronevjerio “rodni list grada Sarajeva”.

Iz postupka (prvoga) gradonačelnika Sarajeva, Mustaj bega Fadilpašića, zapravo ponajbolje možemo potcrtati odnos koji smo oduvijek imali prema “domaćem srebru”, prema najvećim vrijednostima koje čine naš identitet, razmjere kulture i određuju preduvjete budućnosti za generacije koje dolaze.

Iz ovoga, ali i drugih, zaboravljenih primjera, možemo izvući pouku, da se historija nehomogenih kultura, kakva je zasigurno naša, jednostavno – ponavlja.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: