{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


FOTO
/
Žrtve Prijedora imaju pravo na sjećanje i pravdu

31.5.2012. u 07:30
5
Žrtve Prijedora imaju pravo na sjećanje i pravdu
5
Dvadeset godina nakon zločina, koji su se dogodili u prijedorskim logorima, nakon progona i ubistava nesrpskog stanovništva u ovom gradu i njegovoj okolici, žrtve i njihove porodice nemaju pravo ni na sjećanje. Preživjelim Prijedorčanima je onemogućeno da dostojanstveno obilježe stradanje svojih bližnjih, da posjete mjesta na kojima su bili zatvarani i mučeni, da upozore svijet kako ne smije dozvoliti da se takav zločin ikome i igdje ponovi.

Posljednjeg dana maja 1992. godine, vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su izdale naređenje da nesrpsko stanovništvo u ovom gradu mora obilježiti svoje kuće isticanjem bijelih čaršafa ili zastava i da pri izlasku iz kuće oko ruke moraju nositi bijele trake. Historija se ponovila, ovakvo nešto su zahtijevali i nacisti 1939. godine od poljskih Jevreja, koji su na rukavima morali nositi bijelu traku sa Davidovom zvijezdom i tako istaknuti svoju pripadnost etničkoj i vjerskoj grupi, koja treba biti istrijebljena.

Iako postoje oni koji bi najradije da zločini počinjeni u Prijedoru budu zaboravljeni, žrtve neće i ne mogu zaboraviti, jer zaborav, a i zabrana sjećanja i obilježavanja zločina, je također zločin. To je zločin prema nekim novim generacijama, kojima će se dogoditi isto ukoliko zaborave, ne samo Prijedor, nego i Srebrenicu, Sarajevo, Višegrad, Aušvic, Ruandu... Upravo iz tih razloga je pokrenuta globalna kampanja "Zaustavimo poricanje genocida – žrtve imaju pravo na sjećanje".

Prijedorski logori smrti

Gradske vlasti Prijedora sa načelnikom te Općine Markom Pavićem na čelu, ne samo da negiraju zločine, već ne dozvoljavaju ni da se sagradi spomenik u znak sjećanja na žrtve u tom gradu. Mjestima gdje su bili zarobljeni, bivši logoraši ne mogu prići, kako bi na dostojanstven način obilježili svoje stradanje i stradanje svojih prijatelja, rođaka, članova porodice, koji više nisu među živima.

Statistika koja govori o broju stradalih Prijedorčana je više nego dovoljna da pokaže da se na tom području desio genocid ili da je postojala namjera da se izvrši genocid. Od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta i 256 žena. Ukupno su ubijena 3.173 civila, registrirano je oko 31.000 zatvorenika u logorima i oko 53.000 žrtava progona i deportacija.

Edin Ramulić je Prijedorčanin, koji se vratio u svoj rodni grad nakon progonstva, bio je u logoru, izgubio je članove najuže porodice. Danas se bori za istinu i pravdu u okviru Udruženja Izvor. Iako je imao tu sreću da u logoru provede samo četiri dana, nažalost, njegovog oca i brata je zadesila drugačija sudbina, ubijeni su u logoru Keraterm.


Ramulić se sjeća dana kada je naređeno da se nesrpske kuće obilježe bijelim čaršafima. Kaže kako su on i njegove komšije mislili da označavanje kuća znači da će njihovi vlasnici biti pošteđeni, međutim, to je označavalo mete napada.

"Bio sam u Trnopolju, logoru za koji je i Tribunal u Hagu utvrdio da je kroz njega prošlo 23.000 ljudi, to su mahom bile žene i djeca. Ono što je meni posebno teško padalo su poniženja kojima su nas izlagali. Prvobitno su nas prevozili u stočnim vagonima, a kasnije u šleperima. Odnos prema nama je bio kao prema gamadi koju treba istrijebiti. U jednom od tih konvoja su bili i muškarci koji su pogubljeni na Korićanskim stijenama. Ja još uvijek nisam pronašao posmrtne ostatke svog brata, koji je masakriran u sobi tri logora Keraterm", ispričao je Ramulić za Klix.ba.

Silovanja i ubistva žena i djevojčica

Prijedorčani svjedoče i o tome kako su u ovom gradu prvo ubijeni ugledniji građani nesrpske nacionalnosti, među kojima su fudbaleri, profesori, ljekari te poznatiji i imućniji građani. No, na tome se nije stalo.

"Jedno od sela koje je najviše stradalo u proteklom ratu je Čarakovo. Tu ima možda oko 500 kuća i gotovo svi muškarci iz tog sela su ubijeni. Ostali građani, koji su ostali u Prijedoru i do '95., su prošli razne druge torture. Ono što je specifično za Prijedor su ubistva žena i djevojčica, kao i njihova masovna mučenja. Među 256 žena je bilo i 13 djevojčica i sve one su ubijene iz neposredne blizine, prije toga su silovane i mučene na razne načine. Poznate su i činjenice da su ljudi tjerani da jedni drugima odgrizaju testise, da ubijaju jedni druge, da ubija otac sina, sin oca... U Keratermu su se desila i masovna silovanja muškaraca, samo neki od zaštićenih svjedoka su pričali o tome. Strašno je u Prijedoru to što ima nekoliko hiljada ljudi koji su učestvovali u zločinima i maltretiranjima logoraša, a sada žive tu", kaže Ramulić.

Mirsad Duratović je 5. juna 1992. godine, kada su počeli progon i ubistva u njegovom naselju Mataruško brdo, imao 17 godina. Prošao je kroz sve strahote prijedorskih logora, izgubio je oca i brata te brojne druge članove porodice.

Logor Trnopolje, 13. augusta 1992. (Foto: AFP)
Logor Trnopolje, 13. augusta 1992. (Foto: AFP)

"Prvo su me koristili kao živi štit, onda sam doživio da vidim kako mi na kućnom pragu ubijaju oca i 15-godišnjeg brata. Ubijeni su djed i nana, tri strica i strina, a kasnije su ubijena i tri brata moje majke. Mene su odveli u logor Omarska, odakle sam 6. augusta prebačen u Manjaču, a potom su me prebacili u logor Trnopolje, da bih odatle 26. septembra napokon otišao u Travnik. U logoru je bilo i mlađih od mene, sjećam se dječaka od 15 godina. Ispitivali su me o stvarima o kojima ja nisam ništa znao i nisu bili zadovoljni mojim odgovorom, jer su htjeli da pričam ono što oni žele čuti. Pitali su me ko je organizovao odbranu sela, imamo li oružje i slične stvari. Uslijedilo je i premlaćivanje, mene i komšiju su postrojili uz zid i tukli nas naizmjenično. Poslije su me tukli zajedno sa ostalim logorašima u prostorijama gdje smo boravili, tokom prebacivanja iz logora u logor. Voda, koju smo pili, je bila ona iz hidrantnih crijeva, koja je korištenaa za sapiranje ruda u Omarskoj. Za vrijeme dok sam bio u logoru jednom sam se okupao, sve u logoru je bilo tako postavljeno da služi za mučenje", ispričao je Duratović za Klix.ba.

Premlaćivanja i obroci od 30 sekundi

Naš sagovornik kaže da su sjećanja na dane provedene u logoru veoma živa. Prisjeća se kako je izgledalo jedino tuširanje koje je imao tokom zarobljeništva, kao i obroka, koje je morao pojesti za 30 sekundi.

"Izveli su nas u grupama po 30-ak osoba na livadu, potom su razvukli hidrantna crijeva i pustili vodu. Svi smo se morali skinuti goli, a onda su naredili jednom od logoraša da crijevo usmjeri prema nama, budući da to nije mogao sam moralo je to s njim raditi još nekoliko logoraša. Nije nam bilo dozvoljeno da zaštitimo lice bar rukama i imao sam osjećaj, od tog pritiska vode iz crijeva, kao da mi se hiljade igala zabada u lice. Kada smo išli da jedemo obroke, koji su se sastojali od vode i lista kupusa, ili nekoliko zrna graha u njoj, prolazili smo kroz špalir srpskih vojnika, koji su nas udarali čim stignu, podbacivali su nam stolice pod noge, a kad padnete onda svi nagrnu na vas da vas tuku kao zvijeri. Imali smo 30 sekundi od ulaska u kantinu da uzmemo obrok, sjednemo, pojedemo i izađemo napolje. Odlazak u toalet je bio strašan, pogotovo navečer. Tamo su čekali vojnici, a onda bi uslijedila nova zlostavljanja na razne načine", prisjeća se Duratović.

Jučer je tokom dana nizom događaja obilježeno stradanje srpskih vojnika iz Prijedora, s druge strane, policija i lokalne vlasti su zabranile nesrpskom stanovništvu, odnosno Bošnjacima i Hrvatima, da obilježe stradanje svojih najmilijih. U Prijedoru ne postoji nijedna spomen-ploča, ili neko drugo obilježje, koje ukazuje na stradanje nesrpskog stanovništva. S druge strane, svake godine, gotovo tradicionalno, u tom gradu se održavaju defilei pripadnika Ravnogorskog pokreta.

Ešef Kadirić je također jedan od onih koji su imali sreću da izvuku živu glavu iz Trnopolja, a ujedno je možda i jedini koji je, i nakon izlaska iz logora i nakon svih ovih godina, održao prijateljstvo sa jednim od stražara.

Prijateljstvo sa stražarem iz logora

"Radi se o mom prijeratnom i, hvala Bogu, i poslijeratnom prijatelju. On je bio stražar u logoru Trnopolje, pomogao mi je u smislu čuvanja, donosio mi je neke stvari iz kuće, cigarete i slično. Radi se o čovjeku, koji je prisilno bio u srpskoj vojsci. Malobrojni su, ali baš malobrojni, slučajevi da je neki Srbin pomogao Bošnjaku u Prijedoru, ne zato što možda neki nisu htjeli, ali jednostavno, radi sebe to nisu smjeli uraditi", kaže Kadirić, koji se uspio izvići iz logora do Travnika u jednom od konvoja.

Potpuno drugačiju sudbinu je doživio brat našeg sagovornika, kojeg je radni kolega izveo iz kuće i odveo u nepoznatom pravcu 1992. godine, od kada mu se gubi svaki trag.

Sjećanje na ubijene na Korićanskim stijenama
Sjećanje na ubijene na Korićanskim stijenama

"Moj brat je negdje ubijen, a mi do danas nismo pronašli njegove posmrtne ostatke. Njegovo tijelo nije pronađeno, iz mog komšiluka je ubijena 41 osoba i nijedno od tijela nije pronađeno, odvedeni su zajedno i vjerovatno su i zatrpani u nekoj masovnoj grobnici, koja još nije otkrivena", kaže u razgovoru za Klix.ba Kadirić, koji je, inače, izdao i knjigu o stradanju Prijedorčana pod nazivom "Čujem Bosnu kako diše".

Do sada je za zločine na području prijedorske općine pravosnažno osuđeno 28 osoba. Protiv još devetorice se pred Sudom BiH vode postupci, a još nekoliko predmeta je u fazi istrage. Banjalučki okružni sud, što ohrabruje žrtve, je osmericu prijedorskih Srba osudio za ratne zločine, Sud BiH je donio sedam presuda, a Tribunal u Hagu 12, i u Beogradu je donesena jedna presuda.

Kako se priključiti kampanji

Globalnoj kampanji "Zaustavimo poricanje genocida – žrtve imaju pravo na sjećanje", koja se održava upravo danas, možete pristupiti na sljedeće načine: Iskažite svoju solidarnost tako što ćete danas, bar nakratko, oko ruke nositi bijelu traku, ili na svoj prozor staviti bijeli čaršaf, ukoliko ste korisnici Facebooka podršku ovoj kampanji možete dati i tako što ćete za profilnu fotografiju danas odabrati onu oficijelnu koja je korištena u ovoj kampanji. Više detalja možete pročitati ovdje i na Facebook stranici.

Svi zainteresirani građani i građanke Sarajeva dans će bijele trake i promotivne brošure moći dobiti na sljedećim lokacijama: Studentski eFM Radio - Zmaja od Bosne 8 - Univerzitetski kampus, Art kino Kriterion - Obala Kulina bana 2, Internacionalni teatarski festival MESS - Titova 54/II, Inicijativa mladih za ljudska prava YIHR BiH - Mula Mustafe Bašeskije 8/IV i Sarajevski ratni teatar SARTR - Gabelina 8.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: