FOTO / Žrtve Prijedora imaju pravo na sjećanje i pravdu

Ramulić se sjeća dana kada je naređeno da se nesrpske kuće obilježe bijelim čaršafima. Kaže kako su on i njegove komšije mislili da označavanje kuća znači da će njihovi vlasnici biti pošteđeni, međutim, to je označavalo mete napada.

"Bio sam u Trnopolju, logoru za koji je i Tribunal u Hagu utvrdio da je kroz njega prošlo 23.000 ljudi, to su mahom bile žene i djeca. Ono što je meni posebno teško padalo su poniženja kojima su nas izlagali. Prvobitno su nas prevozili u stočnim vagonima, a kasnije u šleperima. Odnos prema nama je bio kao prema gamadi koju treba istrijebiti. U jednom od tih konvoja su bili i muškarci koji su pogubljeni na Korićanskim stijenama. Ja još uvijek nisam pronašao posmrtne ostatke svog brata, koji je masakriran u sobi tri logora Keraterm", ispričao je Ramulić za Klix.ba.

Silovanja i ubistva žena i djevojčica

Prijedorčani svjedoče i o tome kako su u ovom gradu prvo ubijeni ugledniji građani nesrpske nacionalnosti, među kojima su fudbaleri, profesori, ljekari te poznatiji i imućniji građani. No, na tome se nije stalo.

"Jedno od sela koje je najviše stradalo u proteklom ratu je Čarakovo. Tu ima možda oko 500 kuća i gotovo svi muškarci iz tog sela su ubijeni. Ostali građani, koji su ostali u Prijedoru i do '95., su prošli razne druge torture. Ono što je specifično za Prijedor su ubistva žena i djevojčica, kao i njihova masovna mučenja. Među 256 žena je bilo i 13 djevojčica i sve one su ubijene iz neposredne blizine, prije toga su silovane i mučene na razne načine. Poznate su i činjenice da su ljudi tjerani da jedni drugima odgrizaju testise, da ubijaju jedni druge, da ubija otac sina, sin oca... U Keratermu su se desila i masovna silovanja muškaraca, samo neki od zaštićenih svjedoka su pričali o tome. Strašno je u Prijedoru to što ima nekoliko hiljada ljudi koji su učestvovali u zločinima i maltretiranjima logoraša, a sada žive tu", kaže Ramulić.

Mirsad Duratović je 5. juna 1992. godine, kada su počeli progon i ubistva u njegovom naselju Mataruško brdo, imao 17 godina. Prošao je kroz sve strahote prijedorskih logora, izgubio je oca i brata te brojne druge članove porodice.

"Prvo su me koristili kao živi štit, onda sam doživio da vidim kako mi na kućnom pragu ubijaju oca i 15-godišnjeg brata. Ubijeni su djed i nana, tri strica i strina, a kasnije su ubijena i tri brata moje majke. Mene su odveli u logor Omarska, odakle sam 6. augusta prebačen u Manjaču, a potom su me prebacili u logor Trnopolje, da bih odatle 26. septembra napokon otišao u Travnik. U logoru je bilo i mlađih od mene, sjećam se dječaka od 15 godina. Ispitivali su me o stvarima o kojima ja nisam ništa znao i nisu bili zadovoljni mojim odgovorom, jer su htjeli da pričam ono što oni žele čuti. Pitali su me ko je organizovao odbranu sela, imamo li oružje i slične stvari. Uslijedilo je i premlaćivanje, mene i komšiju su postrojili uz zid i tukli nas naizmjenično. Poslije su me tukli zajedno sa ostalim logorašima u prostorijama gdje smo boravili, tokom prebacivanja iz logora u logor. Voda, koju smo pili, je bila ona iz hidrantnih crijeva, koja je korištenaa za sapiranje ruda u Omarskoj. Za vrijeme dok sam bio u logoru jednom sam se okupao, sve u logoru je bilo tako postavljeno da služi za mučenje", ispričao je Duratović za Klix.ba.

Premlaćivanja i obroci od 30 sekundi

Naš sagovornik kaže da su sjećanja na dane provedene u logoru veoma živa. Prisjeća se kako je izgledalo jedino tuširanje koje je imao tokom zarobljeništva, kao i obroka, koje je morao pojesti za 30 sekundi.

"Izveli su nas u grupama po 30-ak osoba na livadu, potom su razvukli hidrantna crijeva i pustili vodu. Svi smo se morali skinuti goli, a onda su naredili jednom od logoraša da crijevo usmjeri prema nama, budući da to nije mogao sam moralo je to s njim raditi još nekoliko logoraša. Nije nam bilo dozvoljeno da zaštitimo lice bar rukama i imao sam osjećaj, od tog pritiska vode iz crijeva, kao da mi se hiljade igala zabada u lice. Kada smo išli da jedemo obroke, koji su se sastojali od vode i lista kupusa, ili nekoliko zrna graha u njoj, prolazili smo kroz špalir srpskih vojnika, koji su nas udarali čim stignu, podbacivali su nam stolice pod noge, a kad padnete onda svi nagrnu na vas da vas tuku kao zvijeri. Imali smo 30 sekundi od ulaska u kantinu da uzmemo obrok, sjednemo, pojedemo i izađemo napolje. Odlazak u toalet je bio strašan, pogotovo navečer. Tamo su čekali vojnici, a onda bi uslijedila nova zlostavljanja na razne načine", prisjeća se Duratović.

Jučer je tokom dana nizom događaja obilježeno stradanje srpskih vojnika iz Prijedora, s druge strane, policija i lokalne vlasti su zabranile nesrpskom stanovništvu, odnosno Bošnjacima i Hrvatima, da obilježe stradanje svojih najmilijih. U Prijedoru ne postoji nijedna spomen-ploča, ili neko drugo obilježje, koje ukazuje na stradanje nesrpskog stanovništva. S druge strane, svake godine, gotovo tradicionalno, u tom gradu se održavaju defilei pripadnika Ravnogorskog pokreta.

Ešef Kadirić je također jedan od onih koji su imali sreću da izvuku živu glavu iz Trnopolja, a ujedno je možda i jedini koji je, i nakon izlaska iz logora i nakon svih ovih godina, održao prijateljstvo sa jednim od stražara.

Prijateljstvo sa stražarem iz logora

"Radi se o mom prijeratnom i, hvala Bogu, i poslijeratnom prijatelju. On je bio stražar u logoru Trnopolje, pomogao mi je u smislu čuvanja, donosio mi je neke stvari iz kuće, cigarete i slično. Radi se o čovjeku, koji je prisilno bio u srpskoj vojsci. Malobrojni su, ali baš malobrojni, slučajevi da je neki Srbin pomogao Bošnjaku u Prijedoru, ne zato što možda neki nisu htjeli, ali jednostavno, radi sebe to nisu smjeli uraditi", kaže Kadirić, koji se uspio izvići iz logora do Travnika u jednom od konvoja.

Potpuno drugačiju sudbinu je doživio brat našeg sagovornika, kojeg je radni kolega izveo iz kuće i odveo u nepoznatom pravcu 1992. godine, od kada mu se gubi svaki trag.

"Moj brat je negdje ubijen, a mi do danas nismo pronašli njegove posmrtne ostatke. Njegovo tijelo nije pronađeno, iz mog komšiluka je ubijena 41 osoba i nijedno od tijela nije pronađeno, odvedeni su zajedno i vjerovatno su i zatrpani u nekoj masovnoj grobnici, koja još nije otkrivena", kaže u razgovoru za Klix.ba Kadirić, koji je, inače, izdao i knjigu o stradanju Prijedorčana pod nazivom "Čujem Bosnu kako diše".

Do sada je za zločine na području prijedorske općine pravosnažno osuđeno 28 osoba. Protiv još devetorice se pred Sudom BiH vode postupci, a još nekoliko predmeta je u fazi istrage. Banjalučki okružni sud, što ohrabruje žrtve, je osmericu prijedorskih Srba osudio za ratne zločine, Sud BiH je donio sedam presuda, a Tribunal u Hagu 12, i u Beogradu je donesena jedna presuda.

Kako se priključiti kampanji

Globalnoj kampanji "Zaustavimo poricanje genocida – žrtve imaju pravo na sjećanje", koja se održava upravo danas, možete pristupiti na sljedeće načine: Iskažite svoju solidarnost tako što ćete danas, bar nakratko, oko ruke nositi bijelu traku, ili na svoj prozor staviti bijeli čaršaf, ukoliko ste korisnici Facebooka podršku ovoj kampanji možete dati i tako što ćete za profilnu fotografiju danas odabrati onu oficijelnu koja je korištena u ovoj kampanji. Više detalja možete pročitati ovdje i na Facebook stranici.

Svi zainteresirani građani i građanke Sarajeva dans će bijele trake i promotivne brošure moći dobiti na sljedećim lokacijama: Studentski eFM Radio - Zmaja od Bosne 8 - Univerzitetski kampus, Art kino Kriterion - Obala Kulina bana 2, Internacionalni teatarski festival MESS - Titova 54/II, Inicijativa mladih za ljudska prava YIHR BiH - Mula Mustafe Bašeskije 8/IV i Sarajevski ratni teatar SARTR - Gabelina 8.