S jedne strane nalaze se komentatori, novinari, analitičari, gosti u medijima iz drugih branši, kojih se dotakao u svome tekstu u današnjem Oslobođenju Muharem Bazdulj ("Ustav ili svi u vlast", Oslobođenje, 24. januar 2011, str. 10). Od Hercegovine, preko Republike Srpske i provladinih medija, do sarajevskih povratnika u objektivno novinarstvo, ali i onih analitičara što podsjećaju na pijetlove s vrha kuća što pokazuju kuda vjetar puše, stvorena je jedna široka fronta u kojoj se nalaze i apologeti srpsko-hrvatskog druženja na liniji Kiseljak-Rajlovac 1993., izbjeglice iz rata sa upitnom biografijom, bošnjački nacionalisti sa pedigreom, politički kockari bez sreće, mračni nacionalisti svih vrsta, tranzicijski bogatuni, glasnogovornici rata i poraća... Širokolepezirano društvo koje povezuje jedan sitan ali bitan detalj: Svi su više-manje, uz rijetke izuzetke, bliski oligarijama koje su do sada bile dio vlasti. One vlasti koja je prethodne četiri godine, treba li podsjećati, posvađala narode, blokirala reforme, trovala odnose i ostavila iza sebe prilično opustošenu državu, zaostalu u evropskim integracijama, sada već po stalnom prijetnjom raspada.
Milošević, fašisti i druge trice
S druge strane nalaze se oni koji smatraju kako su promjene nužne i da je najgore što se može desiti jeste da, poput u nekom hororu b-produkcije (Hellraiser: Inferno), još jednom proživimo iste četiri godine. I tu ima svakakvog svijeta: reformiranih komunista, uvjerenih socijalista, socijaldemokrata, predstavnika interesnih grupa kapitala u politici, liberala, desničara, patriota, kojekakvih gulanfera i amatera, realpolitičara, itd. Ono što je dobro, ponavljam, na obje strane se nalaze predstavnici sva tri konstitutivna naroda, i građana. Istina, jedni preovladavaju u jednom bloku, drugi u drugom, ali ne može se laboratorijskom pipetom određivati politika i demokratski procesi, pa makar ta država bila dejtonska Bosna i Hercegovina. Ono što je loše jeste da se u javnom diskursu koriste teške riječi, tipa fašizam (iako ima natruha tog zla), novi Milošević (mislio sam da je balkanski kasapin neponovljiv zlikovac), nacionalni izdajnici, a sve u cilju diskreditacije onih drugih.
Postoji i treći blok, koji čini međunarodni faktor. Pored potpisnica Dejtonskog sporazuma, velesila SAD-a, Rusije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije, koje nemaju jedinstveno mišljenje o BiH, tu su još i susjedne države koje se iz nekog razloga lažno predstavljaju kao garanti sporazuma parafiranog u Ohiou 22. novembra 1995., zvanično potpisanog 14. decembra u Parizu. S obzirom na zagušenog medijskog prostora koje se tiče - a čega drugog nego - formiranja vlasti, potrebno je istaknuti nekoliko bitnih činjenica o kojima se malo piše, u svakom slučaju, mnogo manje nego o osjećajima, percepcijama, apstraktnim pojmovima, u svakom slučaju teško mjerljivim kategorijama.
Sankcije iz Bruxellesa
Počnimo od Ustava BiH, u kojem postoje mehanizmi koji se moraju zadovoljiti e da bi se formirala vlast na državnom nivou ali i entitetskim nivoima. U Predstavničkom domu Parlamenta BiH potrebno je imati trećinu glasova iz oba entiteta, odnosno da protiv ne budu dvije trećine poslanika iz jednog entiteta. Istina je da su rezultati rata i poraća doveli do toga da su predstavnici SNSD-a u posljednjih pet godina više od stotinu puta ovaj mehanizam iskoristili u političkoj areni i ucjenjivačkoj borbi za fotelje i neke više ciljeve, ne podnoseći račune za blokade evropskog puta BiH (šuška se da Bruxelles sprema sankcije za neodgovorne političare u BiH. Ne bih da budem pesimista, ali baš me zanima metodologija kojom će institucije Evropske unije odrediti ko opstruira, kao i opseg možebitnih kazni).
U Domu naroda BiH gdje se čuva etnički interes, nikad do kraja definiran, iz tri kluba naroda u kojima je po pet delegata, potrebno je obezbijediti prostu većinu, devet od 15. Najmanje dva od pet delegata iz svakog kluba moraju dići ruku za kako bi neki zakon bio usvojen. Pošto je u BiH sve pitanje nacionalnog interesa (što znači da ništa nije nacionalni interes niti sveto) i ovdje su moguće opstrukcije.
Kako mijenjati sistem?
Takav je Ustav BiH, i on se mora mijenjati, ne samo zbog odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju Sejdić-Finci, već i zbog mehanizama blokade evropskog puta i famozne evropske klauzule koja faktični znači da kad Bruxelles nešto procijeni pitanjem koje treba da se riješi na državnom nivou, onda je to zadatak, a ne sugestija, mišljenje ili savjet. Primjer je, recimo, zakon o državnoj pomoći za koji su najviši zvaničnici u Bruxellesu (komesari Ollie Rehn i Stefan Fule) više puta javno rekli da mora biti usvojen na državnom nivou. NIkola Špirić kao premijer to je ignorisao (to su maloprije spomenuti "viši ciljevi"), dok je istovremeno Narodna skupština Republike Srpske krenula u usvajanje zakona na entitetskom nivou, stvarajući "stanje na terenu". Što je više takvih "stanja na terenu" (popis stanovništva, zakon o državnoj imovini na teritoriju entiteta, Zakon o referendumu, itd, itsl.) to će se, Dodik mnije, lakše realizirati njegov konačni plan.
Zato iz Bruxellesa, ali i iz drugih centara, čuje mantra o funkcionalnijoj državi. Funkcionalnija ne znači centraliziranija država, kako se to često (namjerno) pogrešno interpretira, nego da se proces donošenja zakona koji se tiču svih građana oslobodi etnopolitičkih okova.
Susjedna Hrvatska je također jedna od država čiji najviši dužnosnici traže funkcionalniju državu. Tu je retoričku konstrukciju usvojio i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović koji se zalaže za funkcionalnu BiH koja može brže pristupati Evropskoj uniji i NATO-u. Josipović također smatra da se ne treba miješati i da se on lično ne miješa u unutarnje stvari BiH kao što je proces kontinuiranja vlasti.
Ne bi da se miješaju, ali...
Ali, u Izjavi koju je zajednički odaslao sa hrvatskom premijerkom i liderkom Hrvatske demokratske zajednice Jadrankom Kosor postoje dijelovi koje se tiču uokvirivanja budućeg ustavnog ustroja BiH. Kad, recimo, Josipović i Kosor kažu kako "Republika Hrvatska potiče sve sudionike u političkom životu BiH, a posebno predstavnike stranaka koje su dobile najveću podršku konstitutivnih naroda i građana BiH, da odgovorno pristupe dogovorima o reformama koje su potrebne da bi BiH mogla učinkovito i brzo ući u pregovore za članstvo u EU i NATO-savezu". Ili, kada kažu da "Republika Hrvatska u ovom trenutku posebno važnim drži da se jasno i kroz sve razine vlasti i uprave utvrdi definicija predstavnika konstitutivnog naroda kao onog predstavnika čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi".
Šta je sporno? Pa, recimo, da džentlmenski princip rotacije nije ustavna kategorija. Ni u Mostaru, niti u BiH. Dalje, nigdje ne piše kako stranke koje su dobile najveću podršku konstitutivnih naroda i građana BiH imaju najveću odgovornost u reformama, što znači da bi trebale biti dio vlasti. Ustav BiH također ne poznaje ni mehanizam definiranja predstavnika konstitutivnog naroda. Ko će to davati ateste da ste dobar Bošnjak, Srbin, Hrvat ili tek pišljivi građanin? Reis Cerić? Jozo Pavković? Rajko Vasić? Gdje će se vaditi ta potvrda? U Vladi, partiji, crkvi ili džamiji? Zašto nam Hrvatska ne pruži primjer kako su oni regulirali ko je dobar građanin Hrvatske iz srpske nacionalne manjine, a ko je taj ko nije? I kako su to oni Ustavom ili poslovnikom regulirali? Uzgred, koliko se sjećam, a dobro se sjećam, nekada su Srbi bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, pa, eto, postoji iskustvo rješavanja takvih problema.
Entitetsko ili etničko, pitanje je sad
Međutim, ono što se iz Kosor/Josipovićevog pisma može posredno zaključiti jeste najgrublje miješanje u unutarnja pitanja BiH i uplitanje u Ustav BiH. Riječ je o stavci iz izjave u kojoj se Hrvatska u ovom trenutku (Zašto u ovom? Zbog skorih izbora u Hrvatskoj? Zbog narasle brige nad Hrvatima u BiH? Zbog historijskog trenutka? Zbog dobrih odnosa sa Dodikom?) da se "jasno i kroz sve razine vlasti i uprave utvrdi definicija predstavnika konstitutivnog naroda kao onog predstavnika čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi".
Legitimni predstavnik, ponovimo Josipović-Kosorkinu definiciju, onaj je čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi. Što znači da se vlast, po ovoj izjavi, trebaju činiti one partije koje su ostvarile 50 posto plus jedan glas konstitutivnih naroda, samostalno ili u etničkim blokovima. Nikako ne više glasovi konstitutivnih naroda ili građana (Ako su, recimo, Hrvatski Srbi i Bošnjaci glasali za Josipovića a ne za Bandića, to se ne može računati, nego se gledaju glasovi etničkih Hrvata. Je li to odgovarajuća paralela?). Što nije najveći problem. Najveći je problem što se uvodi džentlmenski dogovor zasnovan na impresiji o istinskim konstitutivnim, ili se čak to navodi kao - imperativ buduće vlasti! Malo po ustavu, malo mimo, baš kao da je riječ o balkanskoj verziji nekakvog koktela: Malo ustava, malo Coca-Cole, pitko svima. E neće moći.
Da ne lamentiram, citirat ću već pomenuti Bazduljev tekst: "Dejtonski ustav je nesavršen i pun mana, ali je ustav. Etnički veto u Domu naroda, entitetski veto u Predstavničkom domu, etničke kvote u Vijeću ministara, sve su to otežavajući faktori za formiranje vlasti. Ako, međutim, svim tim zakonskim mehanizmima, pretpostavimo 'tradiciju rotacije u skladu sa duhom Bosne', onda su izbori ovdje potpuno izlišni. Svaka vlast koja se formira u skladu sa ustavom bit će i legalna i legitimna; takva bi, samo zarad ilustracije, bila i vlast bez SDP-a i SDA, bez obzira na to što bi se time, kao, ignorisala 'većinska izborna volja bošnjačkog naroda'".
Zeleni, crveni, žuti... nepoželjni u BiH
Mogu Josipović i Kosor, niko im to ne brani niti može zabraniti, kroz svoju Izjavu tražiti da se etničko glasanje sa minimalno dva od pet u Domu naroda BiH i minimalno šest od 17 u Domu naroda Federacije BiH digne na tri od pet, odnosno devet od 17 delegata, dakle da etnički kvorum bude natpolovinska većina jednog, drugog i trećeg naroda (nigdje ostalih). Ali je to onda miješanje u unutarnje poslove druge države, što oboje opetovano demantiraju. Ako vjerujemo u njihove časne namjere, mogu li one popločati put do pakla? Jer njihovim zahtjevom se demokracija još više srozava, a pritežu etnički elementi luđačke košulje (Još uvijek, reče Lagumdžija u svom predugom intervjuu na Federalnoj televiziji, u Ustavu BiH ne stoji da se jedan član Predsjedništva BiH bira iz HDZ-a). Kosor-Josipovićeva Izjava nije samo miješanje u unutarnje stvari BiH, nego je u koliziji sa zahtjevom za funkcionalnom vlašću kroz uvođenje novih nacionalnih mehanizama blokade.
Tako bi, znajući politiku koju kroji HDZ BiH svih ovih godina, pored federalnog Čovića dobili i njegovu državnu inačicu (gdje već postoji jedan, guess who?). Kao i njegovu varijantu na bošnjačkoj strani, a zna se ko tu dobija glasove i "čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi". To je, dakle, svjesno ubistvo svake ideje, socijalističke, socijaldemokratske, zelene, liberalne, progresivne - koja se ne zasniva na ekskluzivnom zastupanju nacionalnih interesa. Onda ne samo da će izbori biti suvišni, nego će biti suvišno i postojanje političkih stranaka. Zašto predstavnici Hrvatske sudjeluju u tome, nije najjasnije. Valjda ćemo saznati zašto se pristaje na konstrukciju da programska platforma kojom se rješava institucionalna jednakost svih konstitutivnih i građana u BiH, samo zato što na nju ne pristaju Čović i Ljubić, čija rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja (ma šta pod njim ko podrazumijevao) još niko nije uspio vidjeti na papiru, ili s kojom će ih parlamentarnom većinom riješiti. Vidimo samo zapjenjenu privrženost foteljama u vlasti, po svaku cijenu, makar i propasti. Što ih smješta u politički folder sa još jednim magijskim realistom ovdašnje politike, Harisom Silajdžićem.
P.S. Jedna ideja prošle sedmice je prošla mimo pažnje javnosti a, s obzirom da se tiče teme ovog teksta, želim je ovdje dodatno razraditi. Predsjedništvo Hrvatske stranke prava BiH prošlu srijedu je zatražilo od svih parlamentarnih stranaka da u potpunosti poštuju nacionalnu rotaciju u Vijeću ministara BiH. Tokom sjednice stranačkog predsjedništva istaknuto je kako Hrvati u posljednjim sazivima Vijeća ministara nisu imali predsjedavajućeg tog vijeća, niti ministra vanjskih poslova, ministra civilnih poslova i ministra odbrane.
S obzirom da Milorad Dodik inzistira na etničkoj rotaciji, nakon Adnana Terzića i Nikole Špirića red je na Hrvatu. Ali, također, nakon Mladena Ivanića i Svena Alkalaja (nije Bošnjak, odnosno, po političkom novogovoru, nije pripadnik Bošnjaka, nego legitimni predstavnik bošnjačkog naroda jer su ga izabrali bošnjačke stranke), red je na Hrvata. Baš kao što je nakon Safeta Halilovića i Sredoja Novića red je na Hrvata. Baš kao što je nakon Nikole Radovanovića i Selme Cikotića red na Hrvata.
Sa ove četiri funkcije etnički princip, toliko drag i Dodiku i Čoviću, u potpunosti bi se ispoštovao. No, nijedan ni drugi nisu se očitovali, baš kao ni Kosorka i Josipović. Koji se, inače, ne miješaju.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
