{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Strani studenti u našem glavnom gradu

S
19.4.2008. u 09:10
0
0
Strani studenti u našem glavnom gradu
0
Strani studenti u našem glavnom gradu
Mira Maisura je iz grada Aceha u Indoneziji. U septembru 2005. dobila je poziv da otpočne studij u našoj zemlji. Imala je samo sedam dana da donese ovu važnu odluku.
''Neki ljudi još uvijek misle da sam luda što sam došla da studiram ovdje,'' priča Mira. I njoj je kao i drugima drago što je dobila šansu da upozna nove ljude, nova mjesta i da nauči ponešto o drugim kulturama.

''O Bosni nisam znala skoro ništa,'' priznala je ''Znala sam samo da je ovdje bio rat i to užasan rat. Neki ljudi misle da je i sad ratno stanje. Nisam pratila vijesti, tako da nisam znala ništa. To je sramota.''

Nadala se da će ovdje pronaći neko udruženje ljudi koji su porijeklom iz Indonezije. Razočarala se kad je uvidjela da je u cijeloj državi tek desetak njenih sunarodnjaka.

''Navikla sam se s vremenom,'' priča dalje i objašnjava ''sad sam na trećoj godini, odnosno petom semestru na studiju informatike i inžinjeringa.''

Na pitanje da li joj nedostaje dom odgovara: ''Ponekad mi dođe da istog trenutka otputujem kući. Posebno ako mi se dogodi nešto loše ili kad mi jednostavno počne jako nedostajati moja porodica i dom.'' Ipak, još uvijek je ovdje i drži se svojih prijatelja.

Za Bosance kaže da su drugačiji nego Indonežani.

''Ljudi su ovdje mnogo samostalniji, veći su individualci. Možda ne znam mnogo, ali oni koje poznajem, moji prijatelji Bosanci su divni ljudi i zbog njih mi je drago što sam ovdje.'' U Sarajevu joj se, kako kaže, najviše sviđa mir.

Pohađala je časove bosanskog, ali priznaje da ne zna govoriti naš jezik.

''Znam neke stvari,'' priča Mira ''naprimjer, kad odem na pijacu, znam reći šta mi treba. Ili u tramvaju. Ali kad me neko nešto pita i ja na bosanskom odgovorim 'ne pričam bosanski', počnu se smijati i kažu 'pričaš, pričaš' i nastave razgovor.''

Najbolje joj ide turski, ali bi voljela da govori i bosanski: ''U Bosni sam, trebala bih znati jezik.''

Nije sigurna šta će raditi nakon završetka studija. Najveća joj je želja, svakako, da se prvo vrati kući.

''Tamo bih vidjela šta ću dalje. Razmišljam i o postdiplomskom, ali polako.''

Neki dođu na studij, a pronađu životnog saputnika

Abdullah Yildiz imao je drugačiju sudbinu. Kako u Turskoj nije imao priliku studirati, sestra mu je predložila International University of Sarajevo.

"Prije nego što sam došao ovdje, nisam poznavao nikoga. Sada su tu tri moje sestre koje studiraju sa mnom, a prije mjesec dana sam se i oženio," priča Tučin koji do prije tri godine nije ni sanjao u kojem će pravcu krenuti njegov život.

Međunarodni univerzitet u Sarajevu
Međunarodni univerzitet u Sarajevu


Njegova supruga, simpatična Bosanka, priznaje da ima nešto posebno zanimljivo u činjenici da joj muž nije iz naše zemlje. U komunikaciji koriste više jezika, a Abdullah može razumjeti o čemu govorimo dok pričamo na bosanskom.

"Razumijem, ali ne znam odgovoriti," objašnjava mi. Kaže da je zadovoljan univerzitetom iako jedva čeka da konačno dobiju kampus čija je gradnja obustavljena.

Ni on kao ni njegova kolegica Mira nije siguran šta će biti kad završi studij. Prije dolaska u našu zemlju radio je u kompaniji u kojoj su mu rekli da se uvijek može vratiti.

"Sve su opcije otvorene," kaže ovaj mladi bračni par.

Neki dođu da ostanu

Tarik Nammas za sebe kaže da je napola Bosanac.

"Moja majka je iz Bosne, a otac je godinama živio ovdje, pa su se tako i upoznali," govori mi na bosanskom. "Nakon što su se vjenčali, otišli su da žive u Jordan, gdje su i danas."

To je jedan od razloga zašto je Tarik odlučio upisati postdiplomski studij baš u našoj zemlji, iako je imao priliku da studira u SAD-u i Švedskoj.

Kaže da mu nije bilo teško navići se na život u BiH, pa čak ni na klimu, iako je prije dolaska ovamo radio u Saudijskoj Arabiji. Pitam ga osjeća li se povlaštenim u odnosu na druge studente s obzirom da u BiH ima rodbinu kod koje može otići kad poželi.

[SLIKA]3[/SLIKA]

"Ja se ne osjećam kao stranac," kratko odgovara. Priča mi kako, iako i on i njegova braća i sestra skoro cijeli život žive Jordanu, u njihovoj kući se gaji i bosanska tradicija, jednako kao i arapska: "Ja sam najstarije dijete i najbolje znam bosanski. Ostali razumiju, ali ne znaju baš dobro pričati."

Ova simpatična porodica o kojoj mi govori postaje još zanimljivija kad čujem kako telefonom s ocem koji je Arapin razgovara na našem jeziku, vjerovatno iz pristojnosti prema meni.

"Ponekad me otac ispravlja kad pogrešno kažem neku riječ," priznaje Tarik.

Ovaj mladi čovjek zrači nekim specifičnim mirom i samopouzdanjem. Na univerzitetu radi kao asistent i priprema magistarski. Kad ga pitam šta dalje, kaže mi: "Došao sam da ostanem". Ne krije da bi volio da se oženi Bosankom. Tako bi stvari došle na svoje mjesto.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: