Pod istim krovom
0

KOLUMNA / Što ste ubili svata i izglasali referendum?

Piše: Ahmed Burić
Hapšenje Ganića u Londonu zapravo pokazuje kako su odnosi između ovih društava, zapravo, zamrznuti 1992. i kako je još uvijek, zapravo, sve moguće. Glavna karakteristika je još uvijek odsustvo zdravog rasuđivanja. I manjak argumenata.

Kad čovjek dođe u situaciju da ga brane pred ambasadama i utrkuju se ko će jače optužiti pravosudni sistem Velike Britanije, srpski lobi ili bošnjačke političare koji "ne čine ništa za svoj narod" - nije baš da mu se dobro piše. Tako je, nekako, i s Ejupom Ganićem, čije zatvaranje u Londonu prati zaista nesvakidašnja halabuka, puna izliva bijesa koji biva jačim što je neznanje veće. Ali, najgore je kad je neznanje svjesno. Hajdemo redom.

Još kad je Ganić prvi put zadržan, a bilo je to u petak 26. februara, vijest je uredno objavila beogradska nezavisna televizija B92, što je potvrdio glavni tužitelj za Ratne zločince Srbije Vladimir Vukčević. U to vrijeme, Ganić je, baš onako akademski, demantirao hapšenje optužujući Vukčevića da njegovim studentima hoće da "pokvari merak." Kvarenje meraka je obustavljeno u petak i subotu, da bi u nedjelju, po povratku natrag (jer mu je pasoš u međuvremenu, bio zadržan) prema potjernici Interpola Beograd bio uhapšen. Zasad pravno najviše neutemeljen dio ovog čina je da čin hapšenja nije izvršen ni prema konvenciji o ekstradiciji, niti prema dogovoru između Kraljevine Srbije i Ujedinjenog Kraljevstva iz 1908., nego prema Zahtjevu Tužilaštva za ratne zločine Srbije. To plaši, iz velikog broja razloga: tako, faktički, ispada da je moguće zadržati svakog građanina BiH protiv kojeg nekome u Beogradu, a u ovom slučaju Vukčeviću i njegovim suradnicima, padne na pamet da napišu kako je zatvarao, progonio, ubijao ...

Znalo se ko puca

S te strane, potpuno treba biti na Ganićevoj strani. Njegovu ulogu u Dobrovoljačkoj treba(lo je davno) ispitati i na to staviti tačku. Toga, naravno, nije bilo i to je jedan od razloga što smo svi sumnjivi. Neko, istina, malo više: Ganić je u toj spornoj Dobrovoljačkoj ulici, u kojoj danas stanuje ovaj što ovo piše, nosio megafon, i po komandnoj odgovornosti može biti optužen. Istina je i da nikako nije mogao kontrolirati sve one koji su htjeli pucati u kolonu JNA koja je dolazila s Bistrika. Takav je, valjda, bio svaki građanin Sarajeva koji je znao "ko puca", i tu, najvećim dijelom pada teorija srbijanskog Tužilaštva. JNA je, naime, učestvovala u napadu na Sarajevo, a to što je dio kolone u Dobrovoljačkoj napadnut, jeste bio zločin, koji nije procesuiran. Sve ostalo - uključujući i šatro ekspertize naših najviših dužnosnika – su prikupljanje poena na jednom slučaju koji osim što prijeti da bude presedan, nije ni pretjerano bitan. Evo i zašto.

Za Ganića se zna da je postao važan sklopom slučajnih okolnosti koje je znao iskoristiti. Kad je Alija Izetbegović 1992., uhapšen i zadržan na Aerodromu, svoje je predsjedničke ovlasti prenio na Ganića. Njemu se to, prema tvrdnjama onih koji su bili veoma blizu, izrazito dopalo. U tom smislu, a i dalje, Ganić nije neko koga bi moralne dileme udaljile od ostvarenja cilja. Zanimljivo je da je Ganić odlazio na teritoriju Srbije i da dosad nije hapšen, a da je prema pojedinim izvorima, njegovu poziciju najviše pogoršao bivši ministar MUP-a BiH Alija Delimustafić koji je nakon hapšenja i saslušavanja u Beogradu izjavio da je "Ganić karijerista i bolestan za vlašću" i da je "sebi uvrteo u glavu da je predsjenik BiH, jer Alije više nema."

Delimustafić je u Beogradu prošao kroz stravičnu torturu, premlaćivan je svaki dan i neljudski je tretiran. Sve i da jeste tačno što je rekao, to još uvijek ne dokazuje ništa protiv Ganića. Problem je nešto drugo: odnosi između ovdašnjih zemalja, a pogotovo između Bosne i Srbije, još su u 1992., zatvoreni u onom famoznom krugu pitanja "ko je ubio svata na Baščaršiji?" i "što ste izlazili na referndum kad smo mogli skupa napraviti, manju ali lepšu Jugoslaviju?".

Suštinski, Srbija, odnosno njen najveći dio, Bosni i Hercegovini, odnosno Bošnjacima i Hrvatima nije oprostila vlastitu volju, a Međunarodna zajednica i Haaški tribunal su joj u dobroj mjeri dali za pravo da se tako ponaša. Paralizirana BiH, stalni nacionalistički pritisci, izjave, presuda po kojoj Srbija nije učestvovala u genocidu – sve to nastavlja ići u smislu toga da Srbija nad Bosnom, ipak, ima neku prednost, u smislu da je regionalni policajac i da se brže kreće prema evropskim integracijama.

Ko je ko

U svrhu očuvanja takvih "odnosa", i paraleliziranja nivoa krivice, Vukčevićev kabinet je, valja reći, dosta mudro "nanišanio" Ganića. Način na koji su isposlovali njegovo zadržavanje, sugerira da ga prate , uglavnom, svuda. To nije teško: kao što nije teško ni analizom Ganićevog djelovanja pokazati da se radi o nešto ekskluzivnijem izdanku nacionalno-tranzicijskog "poslovnjaka", koji za sve ima opravdanje i kome su "sve pare dobre." S druge strane, radi se o bitno sposobnijem čovjeku od onoga što je bio prosječan pripadnik bošnjačke nove elite. Za razliku od raznih piljara, mlinara, jajara i ostalih bošnjačkih "uspješnika" Ganić je profesor s dijelom karijere u SAD-u, dekan i vlasnik svoje visokoškolske ustanove čije su diplome validne u svijetu, čovjek koji se pojavljuje na kulturnim i sportskim manifestacijama, finih manira, najčešće vrlo ukusno odjeven. Neko takav, ko se izjašnjavao kao Jugosloven, ko je modelski pripadnik jednog okruženja, ali ga je odmah spreman zaboraviti ako se pojavi "bolja" opcija – idealan je primjer da se u Beogradu, i iz Beograda pokaže "kako je bilo zločina na svim stranama." Nadajmo se da stvar, ipak, neće uspjeti, i to će prevashodno biti stvar sposobnosti advokata, ali i načina na koji se bude vršio pritisak na Srbijansko tužilaštvo. Istine radi, jer, svi nisu bili isti.

Ali, to je priča i o nesposobnosti najvećeg dijela ovdašnjih institucija. Zato, nekako groteskno i neautentično izgleda kad se savjetnik dr. Harisa Silajdžića (bože, zašto sve oko njega izgleda tako jeftino i banalno?) za ustavno-pravna pitanja "zgražava nad pravosuđem Velike Britanije." Prvo, nije jasno zašto on s agremanom ambasadora u Australiji, ide u London u slučaju Ganić zastupati interese BiH, i drugo zašto se nije zgražavao nad neefikasnošću sudova BiH koji nisu procesuirali zločine koji su počinjeni na teritoriji pod kontrolom Armije BiH? Imao je i prostora i vremena. A, i mogućnosti da tu stvar promijeni, barem na neki način.