Adresa-Mr. Smajo Halilović, predsjednik OU Muzeja Sarajeva Izvor-plbih.org (Trazim halala od autora teksta zbog nekih korekcija i dopuna u navedenom tekstu ).

G. enocid u BiH nad tkz. Bošnjacima sa k. ulminacijom Srebrenice i svim z. ločinima i s. tradanjima tokom a. gresije na BiH (1992-1995) godine, je slika savremene Evrope III milenija. Proglašavanjem č. etnika za a. ntifašiste za mene znači falsifikovanje istine i historije. Priznati su kao a. ntifašisti, a to su učinile odavno Skupština Srbije i Skupština tkz. Republike Srpske. Evropa dozvoljava da se f. ašizam k. umulira pod nazivima i znamenjima tzv. «nacionalnih demokratskih partija», a pod tim znamenjima u Bosni i Hercegovini izvršeni su najveći z. ločini i g. enocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom r. atu, te na kraju XX stoljeća. Č. etnici i drugi n. aciofašisti sve rade s ciljem u. ništenja BiH i nestanka muslimana Bošnjaka, te pokušavaju da vode svijet u p. akao i u.ništenje. G. aženjem humanističkog prava tkz. Bošnjaka, posebno iz Srebrenice, svijet se vraća u vremena barbarstva i divljaštva, ili razdoblje f. ašizma iz Drugog svjetskog rata, odnosno kraja XX stoljeća.

U planovima u a. gresiji 1992. godine, bilo je predviđeno u. ništiti Bosnu i Hercegovinu, r. azbiti svaki oblik njene državnosti, i na taj način te političke motive ne pripisati onome ko to doista čini, nego o. ptužiti druge nacionalne faktore - f. undamentalizam, a iza tog paravana u stvari ostavlja se slobodan prostor za djelovanje .četništva i ove nacional - f. ašističke i. deologije. Planiralo se da Bosna i Hercegovina nestane, prikazivala se lažna slika da Bosnu ruše muslimani tkz. Bošnjaci, koji svoj nacionalni preporod i nacionalne konture ne mogu izvršiti bez bosanskih državnih okvira. Sve je bilo zamišljeno na principu «munjevitog r. ata» etničkog (g. enocidnog) č. išćenja, gdje bi se u kratkom vremenskom roku postigli bitni uslovi za objedinjavanje srpskih zemalja u kojima nema više nesrpskog stanovništva (danas je nažalost takva slika Istočne Bosne i Istočne Hercegovine). Nosioci ovog nacionalističkog i f. ašističkog projekta vješto su ukalkulisali i međunarodne faktore.

Prvi je r. igidni program advokata Stevana Moljevića, jednog od č. etničkih i. deologa iz Banja Luke, koji je on iznio u m. emorandumu od juna 1941. godine. Da bi se to realiziralo neophodno je . pripojiti Srbiji sve zemlje u kojima žive Srbi. U č. etničkom programu od septembra 1941. godine, izričito je naglašeno da u takvoj Srbiji ima mjesta samo za srpski živalj. Samo četiri mjeseca kasnije počeli su veliki p. okolji muslimanskog i katolickog hrvatskog stanovništva posebno u istočnoj Bosni. Dragoljub - Draža Mihailović, komandant č. etničke v. ojske i R. avnogorskog p. okreta napisao je u jednom n. aređenju decembra 1941. godine, da č. etnički pokret ima za cilj osnovati «Veliku Jugoslaviju» i u njoj «Veliku Srbiju - etnički čistu». U tu «Veliku Srbiju» naravno ulazila bi i BiH «e. tnički o. čišćena».A. gresija na BiH imala je jasne historijske, teorijske i praktičke političke okvire.

Tako se Bosna i Hercegovina neprestano nalazila između onih koji su zagovarali i. deju «V. elika S. rbija» i «V. elika H. rvatska». Zanimljivo je, da su obje strane, bez obzira na nagodbu kovale p. otajne planove da o. svoje i prisvoje cijelu BiH, i u tome su imale gotovo istovjetne programe (šta učiniti sa stanovništvom koje nije (pravoslavno)srpsko odnosno (katolicko) hrvatsko?). To se potvrdilo odmah na početku Drugog svjetskog r. ata, u kome su n. acionalističko-f.ašističke formacije č. etnika i u.staša bile u međusobnom s. ukobu, ali su često bile spremne da s. arađuju u Bosni i Hercegovini, a bilo je takvih slučajeva i na kraju XX stoljeća. Velikosrpski n. acionalistički i f. ašistički programi formulisani su već 1941. godine.

Ovakav program ozvaničen je 1844. godine, u «Načertanije» (Nacrtu) ministra Srbije Ilije Garašanina. Ovaj dokument bio je u tajnosti više od pola stoljeća i objavljen je tek 30-tih godina XX stoljeća. Upravo, nacionalno pitanje i konstantna srpska namjera da zadrže dominaciju slabila je bivšu Jugoslaviju, a nju nije ojačala ni nagodba sa Hrvatima 1939. godine (Sporazum Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka), koja je direktno izvršena na račun podjele i nestanka Bosne i Hercegovine. Identičan sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine postignut je u Karađorđevu 1991. godine (Sporazim Slobodana Milioševića i Franje Tuđmana).

A. gresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ima dugu predhistoriju. Uvijek su postojale a. spiracije bilo sa Istoka ili Zapada (Beograda ili Zagreba), prema bosanskohercegovačkoj zemlji. Namjera je bila da se neki dijelovi ili cijela BiH pripoji susjednim državama koje su imale m. egalomansko o. svajačke ambicije i tim ambicijama - nacionalističkim programima očito su ispred naziva svoje države stavljale pridjev «velika». Od toga nije bio pošteđen u bližoj i daljoj prošlosti ni jedan balkanski nacionalistički program (Velika Srbija, Velika Hrvatska, Velika Bugarska, Velika Albanija i drugo). Jedino nikada nije postojala ideja o formiranju «Velike Bosne». Nacionalno buđenje kod Srba oduvijek je imalo klicu imperijalne, hegemonističke politike. Srpski historičari, književnici, geografi i političari izmišljali su da su Srbi najveći narod na Balkanu, da su tkz. «nebeski narod», da je neophodno da baš oni izvrše nacionalno okupljanje i ujedinjavanje jugoslovenskih naroda.

Krah na političkoj sceni dogodio se na XIV kongresu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanoj početkom 1990. godine. Pod utjecaj srpskih nacionalista predvođenih voždom Slobodanom Miloševićem, Partija je doživjela s. lom, i počeo je r. aspad Jugoslavije, države koja je bila tamnica za Muslimane. Komunističke . laži su, da je opstanak Bosne i Hercegovine zavisio od postojanja jugoslovenske države. Bosanci i ostali narodi probosanski orijentisani. Bosna i Hercegovina je bila jedina od šest jugoslovenskih republika gdje nijedna etnička grupacija nema apsolutnu većinu:Bosnjaci Muslimani su činili 44 procenta, tkz( pravoslavni)Srbi 31 i (katolici) Hrvati 17 procenata, a stanovništvo je do početka a. gresije od strane susjeda sa Istoka i Zapada, bilo pomješano po cijeloj teritoriji republike Bosne i Hercegovine.

Vlast u državi preuzelo je Predsjedništvo sastavljeno od predstavnika svih republika i autonomnih pokrajina, te generalštaba tzv. «Jugoslovenske narodne armije». Pored ekonomskih i političkih promjena, Jugoslavija se suočila s jačanjem srpskog nacionalizma, izraženog u planovima Velike Srbije, čisto etničke države, što je u najvećoj mjeri u. zdrmalo i s. rušilo Jugoslaviju. Nacionalizam je otvoreno bio izražen u odnosima Srba spram Albanaca u Autonomnoj pokrajini Kosovo. U otvorene s. ukobe krenulo se već od 1989. godinem koji su kulminirali 1990. godine, umiješala se i tzv. «Jugoslovenska narodna armija», koja je izlaskom tenkova na ulice pokrenula . vanredno stanje.

Ovi pokreti označeni su kao p. rotivdržavni, a njihovi članovi su u. hapšeni i osuđeni na r. obiju. Sva društvena zbivanja u Jugoslaviji slala su jasne signale za reorganizaciju unutrašnjih odnosa u državi. Jugoslavija je dobila novi ustav 1974. godine, kojim su veće ovlasti dobile republike u odnosu prema centralnoj vlasti. Isti ustav , priznao je zasebnu nacionalnost muslimanima, tako što je nacionalna pripadnost izražena u famoznom «velikom M» (Musliman). Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, uslijedila je ubrzana ekonomska i politička d. estabilizacija Jugoslavije.

Položaj seljaka u Bosni i Hercegovini poslije 1945. godine, bio je veoma t. ežak. U Cazinskoj krajini došlo je do nezadovoljstva seljaštva zbog siromaštva i teškog položaja. To nezadovoljstvo je preraslo u organizirani pokret za r. ušenje n. asilne komunističke vlasti u Jugoslaviji. B. una je . izbila 06. maja 1950. godine, s centrom u Cazinu, ali se uskoro proširila i na Kordun u Hrvaskoj. A. kcijom jugoslovenske vojske . buna je u k. rvi u. gušena, v. ođe b. une su p. obijene, a p. reživjeli p. obunjenici su k. ažnjeni s. trijeljanjem ili dugogodišnjim p. risilnim r. adom. Rodbine .pobunjenika bile su . prisilno preseljene u druge krajeve. Nezadovoljstvo naroda pokrenulo je krajem 60-tih i početkom 70-tih godina masovne demonstracije, u prvom redu studenata. U Hrvatskoj se organizirao pokret «Hrvatsko proljeće», u Bosni i Hercegovini bio je sličan pokret pod nazivom «Mladi muslimani», koji su se zalagali za postizanje nacionalne ravnopravnosti muslimana u Jugoslaviji.

Z. abranjena su vjerska udruženja i štampa. Državni p.rogoni vjerskih zajednica i crkava smanjit će se tek 1960. godine, nakon čega će se postupno ponovno otvarati odgojno-obrazovne i ostale ustanove. Agrarnom reformom oduzeta su poljoprivredna dobra vakufima (muslimanskim vjerskim zadužbinama) i muslimanska zemlja. Nova vlast i država nisu poznavali privatno vlasništvo. Ono je, prema socijalističkom tumačenju, bilo odlika kapitalizma.Uhođenjem od strane tajne jugoslovenske službe (UDBE), h. apšenjem i sudskim procesima p. roganjano je i z. atvarano hiljade ljudi. Za te političke z. atvorenike osnovani su posebni z. atvori, od kojih je najpoznatiji bio onaj na Golom otoku. Ustavom 1963. godine, uvedeno je radničko samoupravljanje i osnivaju se radnički savjeti, a komunističke ideje bile su da su radnici upravljali industrijom, proizvodnjom, privredom i poljoprivrednim objektima.

Z. atvarane su m. edrese, dž. amije. Navedeni m. uslimanski o. bjekti p. retvarani su u m. agaze, s. kladišta i kafane. Muslimanska . greblja su bila p. reorana i p. retvarana u parkove, gdje su otvarani javni toaleti, a mezarja i nišani u. ništavani.

Velika s. tradanja vjerskih službenika(predstavnika), izražena prije svega i pojedinačnim i m. asovnim p. ogubljenjima, desila su se 1945. godine. S. mrt ispred p. artizanskih m. itraljeza pronašli su brojni svećenici, posebno imami, muderisi, alimi i drugi. P. rogoni i n. asilja nastavljeni su i u p. oratnim godinama. . Prijekim sudom ili m. ontiranim sudskim procesima o. suđivani su vjerski službenici (predstavnici) svih konfesija. Usljed p. rogona i s. tradavanja u zemlji se uveliko smanjio broj svećenika i imama. Imovina vjerskih zajednica je oduzimana.

Z. locini i politika Komunistički poredak u Jugoslaviji bio je strogo čuvan ponajprije tajnom policijom (UDBA), koja je u svojoj praksi nerijetko pribjegavala i u. bijanju. Svaka, imalo sumnjiva osoba u zemlji ili inozemstvu, bila je praćena, a prisluškivanje telefonskih razgovora pojedinaca, institucija, a posebno vjerskih zajednica bilo je uobičajeno. Obavljanje specijalnih zadataka imala je Kontraobavještajna služba (KOS), čiji su agenti - kosovci pribjegavali istim metodama kao i udbaši. P. rogoni, n. asilja, z. atvaranja i š. ikaniranja bili su glavne odlike komunističkih vlasti spram vjerskih zajednica. Ateistički poredak, kojeg su propagirale vlasti, ustremio se na sve vjerske zajednice u Jugoslaviji, posebno na Islam i Muslimane.