Učiteljica i učenici, ubijeni tokom školskog časa. Šta tu više reći? Kome nije jasno ko je tu kriv, uzalud trošiti riječi. Izmještena, improvizovana škola, obrazovanje kao vid otpora. Opasna su izgleda bila ova djeca koje nisu ni u pubertet ušla. Ovo nije usamljen primjer, nažalost. Bolnice, porodilišta, groblja, sve je bilo strateška meta, jer nikad se ne zna, ali samo sa sigurne udaljenosti. Hrabrost u obliku čelika i eksploziva za uništvanaje žive sile. E ta živa sila su ovdje bila djeca pred školskom tablom. Škola se zvala "Prvi maj", adresa Trg ZAVNOBiH-a. Razne asocijacije na ove pojmove su moguće, ali ove djece i brojne druge zauvijek nema. Ništa patetika, samo doživotno sjećanje i opomena.

Pernica sa Cipelićima podsjetila me na školske dane, vrlo lako, smrt je tih godina mogla stići mene u školi... R.I.P. učiteljici i učenicima. Ne ponovilo se!

uvijek se sjecati, nikada oprostiti!!!

Sve smo mi zaboravili i sve zaboravljamo