Protiv glavuša, robota i televizora

Najsretniji su oni na državnim sisama, tj. zaposleni u ugodnoj egzistencijalnoj dubini državne administracije, tamo gdje se može dobiti otkaz samo ako ubiješ kolegu na poslu. Takvih je na hiljade puta nekoliko članova porodice i eto rješenja za hiljade puta nekoliko egzistencija, jer ovdje je ta riječ još uvijek glavni životni pojam: egzistencija. Bolje bi bilo reći opstanak. Zato je u današnjem bh. društvu sve dozvoljeno u borbi za opstanak, gdje je najbolje oružje ono kada imaš rođake i prijatelje na bitnim mjestima. Nepotizam je u krvi i genima našeg dragog, malog čovjeka.

U red sretno zaposlenih spadaju i oni što rade u telekomima, poštama, duhanskim i pivarskim industrijama, lutrijama, i salonima slot-mašina. Oni znaju za koga će glasati, jer su u ovim firmama i čistačice zaposlene po stranačkoj podobnosti.

Oni što rade u kladionicama nisu nimalo sretni, mlade žene su tu klasični robovi bez zdravstvenog i ostalih osiguranja, rade za sitne pare, gdje im svaki frustrirani idiot može biti gori od granate u ratu.

Sretnici su i svi što rade u stranim ambasadama ili jakim nevladinim organizacijama stranih zemalja. Ali su sretnici i oni koji rade u našim NVO-ima, direktori, glavni urednici tih nevladinih organizacija, što ustrajno crpe bradavice američkih ili evropskih fondova za demokratizaciju medija, za razvoj ljudskih prava, za razvoj razvoja. Bitno je da strancu otmete pare i dignete kredit za auto, stan, vikendicu u Tarčinu. Socijalna pravda je dimna zavjesa za lično bogaćenje.

Sve činjenice govore kako je danas najunosniji biznis biti borac za ljudska prava. Biti vrhovni moralizator i biti vrtloglavo plaćen za bavljenje tuđom mukom, to je centralni bingo života. To su emotivci čija duša je velika ko Rusija, a džep dublji od Tihog okeana.

Sretnici su i tajkuni na stranačkim jaslicama, i svi oni koji guraju nacionalnu stvar da ona bude jak i siguran mamac za glasove na oktobarskim izborima. Nevladin sektor je rajski geto za anonimuse koji znaju pronaći novac za svoju plaću koja nije ništa manja nego plaća nekog federalnog ministra. Pa će onda takvi likovi pozivati na razne revolucije, štrajkove i ulične nemire. Bosni i Hercegovini bi bilo malo jedna revolucija, ni dvije je ne bi sredile, tri revolucije bi možda bile "konačni spas" i povratak u stadij primata.

Za one koji nemaju Mastercard, niti mogu otići na koncert Leonarda Cohena u Beč, ili na utakmicu Lige šampinjona na "Park prinčeva", za one koji stoje u redovima za WC dok na stadionu padaju odlučujući golovi, za takve ostaju samo oktobarski izbori.
Napokon je došlo vrijeme da se stranke sa nacionalističkim predznacima pošalju u historijsku penziju. Osim ako nećete da vam još četiri duge godine vladaju svježe izbrijane glavuše utegnute u fitilje "Armanijevih" kravata, glavuše sa višespratnim podvoljcima, ljudi koji žive van našeg vremena i prostora, bez stresa jer ne moraju na posao u neki limeni kiosk na plus četrdeset stepeni danonoćno roštiljati smrdljive hamburgere.

Jer nemaju stresa od svojih ureda, jer ih tamo niko neće mentalno bičevati za pare koje nisu dovoljne ni za kredit za auto, kamoli za garsonijeru minimalne veličine. Nacionalne / nacionalističke stranke su temeljni konstruktori haosa i beznađa u kojem se danas nalazi kompletno bosanskohercegovačko društvo.

Šta tek reći za većinu ljudi koja ne može mjesečno zaraditi ni 600-700 maraka, kojima je miris mora blizu jedino na satelitskim kanalima. Neki japanski naučnik je izmislio robota morbidnog izgleda koji će vam prenositi motoričke i emotivne poruke ljudi sa kojima komunicirate putem telefona, iako su ti ljudi udaljeni od vas kilometrima. Robot je bijel kao operaciona sala, i liči na androgenog, glatkog vanzemaljca bez nogu, koji je nabijen na stalak za ofingere iz H & M-a. Kad pričate sa dragom osobom taj robot na stalku će vas grliti i ljubiti kao da ste zaista u fizičkom kontaktu sa osobom od krvi i mesa.

Uskoro će neki drugi vispreni naučnik izmisliti televizor koji će vam slati poljupce. TV koji će vam namigivati sa plaža na Rajskim otocima i usput će ispuštati originalan miris soli, vjetra i biljaka, kao da ste na licu mjesta. Tamo gdje domoroci hrane ribe tako što zagaze u more do koljena bacajući hranu uokolo kao da hrane kokoši, ali mjesto koka iz vode iskaču leteće ribe i hvataju hranu, neke im bukvalno jedu iz ruke, zatim se domorodac udalji do svoje slamnate kolibe da popije osvježavajući koktel. Tamo ćete moći otići uz pomoć supertelevizora sa dušom i srcem dalekih rajskih destinacija.

Za sve ostalo tu je vaše pravo izlaska i glasanja na oktobarskim izborima.