I svjetlost prekrije tamu, i zvijezde obasjaju nebo, i ptice zagluše tišinu, boje dobiju na jačini, toplota opkoli srce a misli sa tijelom lebde nekim čudnim prostranstvima, kao da iskušavaju nešto vanvremensko što se rijetko iskusiti može.
Gubim dah, zastajem, osvježim se vodom, gledam u vedri dan, pokušavam disati punim plućima, krećem se ko omađijan i kao da me nosi hiljadu vila iz daleke zemlje u mašti, i kao da stvarnost dotičem rijetko, jer me obasjala sreća kakvu u životu osjetio nisam.
Ne znam gdje sam, ne znam s kim i ne znam šta sam. Tragam kao po mraku, pipam, uštinem se da vidim je li ovo samo san, posmatram ljude da vidim je li i oni osjećaju ono što i ja. Pred očima mi leluja sav taj svijet, nosi me lijevo-desno, okupira me ta čudna energija od koje više nisam sav svoj, koja me čini osobom kakva nikad nisam bio.
Prolaze me trnci, i što je bliže, i srce počinje više da lupa baš kao da osjeća nadolazeće korake koje sa svakim pređenim metrom mijenjaju moj život.
Ludilo je u meni. Osjećam to. Drugi ljudi kažu da je to ljubav, onakva kakvu ovdašnji narod još zapamtio nije iako je stidljivo krije u sebi. A, ja, nesebična mrvica koja daje sebe do kraja, čeznem za siluetom kada lik nije tu, umirem u želji za dodirom, pogledom i da osjetim dah koji me u trenu može baciti u delirij koji riječi jednostavno opisati ne mogu. Čeznem kad ga nema, i kao da svijet nestaje, i kao da ne živim tu gdje jesam i kao da nisam to što jesam.
Šta da radim kad mi je život postao samo jedan skup nepovezanih događaja koji zajedno nemaju nekog smisla, osim ako se nekad negdje ne pojavi on, i osnaži me energijom sa kojom bih, čini mi se, mogao živjeti do kraja moga života. Ali samo da se pojavi, tu negdje , u blizini. Eh, sve bi tako bilo lakše. Ne bi bilo te praznine koju vidim na svakom zidu moga doma, ne bi bilo tog besciljnog pogleda kroz prozor niti uzdaha koji iz mene izvlače svu radost koja je još preostala, te atome bivstvovanja koji me održavaju u životu.
I kada se vozim zakrčenim ulicama, moj pogled je dalek, kao da sam okružen pustinjom a ne vrevom koja svima podiže adrenalin. Moji pokreti su tromi, tijelo malaksalo i mozak hvata pokoju misao tek da mogu održati saznanje za šta mi je živjeti. Održavam se a kao da vegetiram do onog trenutka kada ću vidjeti taj široki osmijeh i gotovo osjetiti miris parfema, pa makar mi se i činilo da je tu negdje u blizini i da ga mogu dotaći da me želja mine.
I nije mi bitno što možda već sutra neću imati za jelo, što mi je rezervoar prazan, što mi bankovni računi vrište nepopunjeni, i što me dugovi opkoljavaju sa svih strana. Nije mi bitno jer mi to i nije život, ta trka za trivijalnim stvarima koje me svako malo odvraćaju od onoga što mislim da je cilj svih mojih ciljeva – konačno upoznati njega. Osjetiti stisak ruke, toplinu i sigurnost, obradovati cijelo svoje biće prisustvom osobe koja mi je garant da u životu svome nikada neću biti sam.
I kao talasi, naviru emocije iz dana u dan, i kao da zaista gubim razum ako ne dobijem priliku da ga sretnem i ako ništa, barem poljubim njegovu ruku koja je uradila tako mnogo za moja nejaka pleća, a da ni sama nije znala. Jer šta bi bio život bez njega? Tek jedna blijeda imitacija onog što bi trebao biti. Ispunjen obećanjima, lijepo pričom, osmijesima, lagodnim životom, i sve to spakovano u jednoj bajci, da ne kažem bajkici, koju samo što nisam dotaknuo. A, biće je, kako vidim, tek onda kada se pojavi on i sve mi to strasno saspe u lice.
I na kraju pitanje – ko je to ‘on’? Ko je ta misteriozna osoba koja lijepim riječima gvozdena vrata otvara i izaziva sve te neracionalne osjećaje u meni i drugim ljudima? Ko je taj čovjek sa nadljudskom snagom da zavrti um i koji perverziju čini svakodnevnim poslom za nas obične smrtnike koji pate iznad svega da im on barem nešto kaže.
E, on je, dragi moji, predsjednik stranke - jedne i jedine. Jer on tako dobro štiti moje interese. One nacionalne, naravno.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
