ODGOVOR NA IZBACIVANJE BOSANSKOG IMENA IZ GRADOVA GENOCIDASI MI BRISEMO GENOCIDNU TVOREVINU PRIJEDLOG ZA UKIDANJE IMENA GENOCIDNE SMRDSKE UZETI POLA KILOGRAMA CRVENE ULJNE BOJE JER JE SIMBOL KRVI I ZRTAVA GENOCIDNE TVOREVINE OTVORITI POKLOPAC KANTE ALI JE PLASTICNA KESA DOBRO ZADIHTOVANA UCINKOVITIJA . SJESTI U AUTO I PRILIKOM PROLAZA PORED OVIH TABLI DOBRO DOSLI U GENOCIDNU TVOREVINU SMRDASKU SUVOZAC IMA ZADATAK DA KROZ OTVORENI PROZOR IZVRSI PREFARBAVANJE ISTE U VOZNJI IZBACIVANJEM KESE U TABLU SA NATPISOM. NAJBOLJE CINITI SA PLASTICNOM KESOM U KOJU PREDHODNO NASUTI ULJNU BOJU CRVENE BOJE. NOC JE NAJBOLJA ZA OVE RADNJE ILI UJUTRO RANO SVAKI PUT KADA POSTAVE TABLU ISTI SCENARIO PONOVITI DOK SE NE UMORE GENOCIDASI. ONI STAVE A MI FARBAMO BOJOM NEVINE KRVI I GENOCIDNIH TEMELJA. CRVENOM BOJOM PROTIV GENOCIDNE TVOREVINE I NJENIH TABLI A KAD BUDE REVOLUCIJE ONDA SE ZNA SKLONITI ZAUVIJEK ISTE. OVO JE JEDAN DEMOKRATSK OBLIK BORBE PROTIV GENOCIDNE TVOREVINE ALI I PORUKA DA JE GENOCIDNA TVOREVINA NAPRAVLJENA NA NEVINOJ KRVI ZRTAVA MASOVNIH GROBNICA ,PROGONA ,PLACKE I SLIOVANJA. ODBRANIMO NASU BiH OSLOBODIMO GENOCIDNU TVOREVINU. SMRT FASIZMU I GENOCIDASIMA GENOCIDNE TVOREVINE. BH FRONT

Snage sa kojima ce te se Genocidasi susresti nisu jos na scen, te snage ca da skidaju vama glave ,sabur vi jos neznate za te snage one jos uvijek sute i gledaju ali kada se pokrenu ni Smrdija vas pokupiti nece moci. Stoga ove snage koje vodi Spasoje Tihic imali princ krimonalac Bakir Izetbegovic su vase snage koje rade za vas a protiv nas i nase BiH . Njima ce mo prvo suditi pa onda vama.

u rodila te majka takog pametnog... ako su svi Bosnjaci tvoje ili nize inteligencije ne pise vam se dobro...

BOSNOM SE ŠIRI MIRIS TAMJANA Autor: Dubravko Borojević Objavljeno: 09. December 2008. 08:12:20 Dubravko BOROJEVIĆ Hrišćanska teroristička banda je nagrađena od međunarodne zajednice, što predstavlja presedan u svijetu, i Bošnjaci imaju neotuđivo pravo da traže ono što njima pripada. Kada svi, ili barem većina nas shvati da je Bosna i bošnjačko blagostanje, važnije od svih naših kaprica, i da na silu odgovaramo silom, da jednom shvatimo da je naše apsolutno pravo i sveta dužnost da ih istjeramo odakle su oni nas istjerali i da to prenosimo našim potomcima, da to bude naš farz na hutbama, da to bude naša misao rađanja i umiranja, tek tada ćemo postati ljudi, svjesni sebe, poštovani i cijenjeni. Tek tada bjelosvjetske protuhe i kvazicivilizacijski misionari –Lajčak i ostali Lajčaci-neće u nama gledati “glupe hablećine” niti se naslađivati na našoj muci i nevolji. Ako želimo da nas drugi poštuju i uvažavaju, potrbno je da prevaziđemo sve naše sitne i krupne nesporazume i sukobe te da udružimo sve naše umne i fizičke sposobnosti. A da bismo u tome uspijeli, trebamo vjerovati u sami sebe, Front Bošnjačkog Spasa se mora organizovati-milom ili silom. Ovih dana se uveliko priča o paljenju džamije na Fazlagića Kuli-Gacko baš uči Kurban bajrama, ali se samo priča, a vrlo malo se radi da se ovi i slični teroristički akti i ne ponove. Stoga ovaj kao i slučaj nane Fate Orlović, kao i ini drugi slučajevi hrišćanskog terorizma, mogu poslužiti samo kao opomene Bošnjacima da se ne vraćaju na svoja vjekovna ognjišta, stvaranje čistog etno-regiona, kao i uvertira o konačnom padu Bosne-sve uz prećutnu saglasnost Europske zajednice. Priča o hrišćanskom terorizmu je, nažalost, i stravičnija, i žalosnija, i jezivija od bilo kojeg horor filma. Zaista nema potrebe ponavljati priču o našem klanju i zatiranju, nema potrebe ponavljati priču o uzroku svih naših nedaća, o uzroku svih naših uzroka. Hrišćanski terorizam je, doista Demoklov mač, koji poput starozavjetnih knjiga bdije nad glavama bošnjačkim. A životu ništa nije neophodnije od slobode, sloboda je uvijek asocirala na život, misao, osmijeh-majku; život po svome određenju nužno upućuje na slobodu---- a da li bošnjački čovjek ima slobodu, misao, osmijeh, da li bošnjački čovjek ima pravo na svoju majku!? Nasrtaji na Bošnjake ne potiču od jučer. Oni su stari koliko i hrišćanska zloba utjelovljena u paganskim sljedbenicima srpskog naroda koji svojom opskurnošću i primitivnošću ustrajno kidišu na sve što je lijepo, uredno, životodajno, na sve što je bošnjačko. Ali, ti nasrtaji danas poprimaju obilježje opasnog i smišljenog, perfidnog i politički motiviranog narušavanja osnovnih pretpostavki za opstanak ljudi ovoga kraja. Nisu više u pitanju tek puka strahovanja o zatiranju naših povijesnih vrijednosti , od nepovratnog gubitka ljepote Ferhadije, Aladže i inih drugih društvenih i sakralnih objekata, nego se radi o realnoj bojazni od elementarne ugroženosti životnog opstanka uopće. Nije više, dakle, u opasnosti estetika, nego biološka dimenzija bošnjačkog opstanka, i nisu više ugrožena samo kulturološka, etička, politička i općecivilizacijska prava Bošnjaka, nego i njihovo pravo na život. Ognjena neman, utjelovljena Deytonskim sporazumom- “rs” - ponovo je žedna krvi bošnjačke i konstantno nastoji da opustoši paćeničku i obesčašćenu Bosnu. Bosna je, zaista, poput voljenog bića: ne možeš reći da je voliš ukoliko voliš samo jedan njezin dio, a ne i nju cijelu. Danas ovu zemlju opoganjuju i truju hrišćanski teroristi, ljudski izrodi, hulje i koljači, pregrađuju je i kasape, prisvajaju i izrabljuju. A mi stojimo, gledamo, ni mukajet, omađijani, od naših političara prevareni, mi stojimo i čekamo?-Koga?-Do kada?-Zašto?-Zbog čega? Nema šta, krv nam je otančala, snaga splasnula, a srce se okamenilo. Trebamo li se onda čuditi što nam sve ovo rade, oni znaju da mi čekamo, oni znaju da mi ništa poduzeti nećemo, oni znaju da smo mi navikli da kurbane odgajamo! Oni znaju! Hrišćanski teroristi odvajkada sužavaju naš životni prostor, pamteći i ono što mi tako olahko zaboravljamo. Nama raznorazni hublehaši, poput Darka Trifunovića, islamski terorizam konstantno prišivaju, eh.....kamo puste sreće da smo teroristi. Klin se klinom izbija! Ne, gospodine Trifunoviću, mi čekamo, poput kurbanskog mesa, taman pomislimo da nam je lijepo, da smo se “skućili”, kuće napravili, sa Bošnjakom se oko međe zavadili, jedni drugima dušmani postali, taman pomislimo kako rahatluku nigdje kraja nema.......kad ono kama, pod nasim grlom se klati. Historija se ponavlja! Mi ne učimo! Bošnjačke povratnike i njihovu imenovinu niko ne štiti! Zašto? Zašto se već jednom izdajice bošnjačkog naroda konačno ne likvidiraju, zašto se Dodik na optuženičku klupu ne postavi? Pretpostavka bavljenja politikom prevashodno bi trebala biti osjećanje pripadnosti ovome podneblju i Bošnjačkom narodu. Samo ljubav prema Bosni, nepatvorena i bezrezervna, oslobođena svih primjesa sitnošićarskog šenlučenja, može oživjeti ovu zemlju i ovaj napaćeni narod. Onaj ko je spreman sa Dodikom i inim duducima da planduje i Bosnu da krčmi, mora biti spreman i da glavom plati, sve do konačnog sloma genocidne tvorevine. Mira u Bosni neće biti sve dok hrišćanski teroristi tajno i javno etničke pogrome vrše. Hrišćanska teroristička banda je nagrađena od međunarodne zajednice, što predstavlja presedan u svijetu, i Bošnjaci imaju neotuđivo pravo da traže ono što njima pripada. Kada svi, ili barem većina nas shvati da je Bosna i bošnjačko blagostanje, važnije od svih naših kaprica, i da na silu odgovaramo silom, da jednom shvatimo da je naše apsolutno pravo i sveta dužnost da ih istjeramo odakle su oni nas istjerali i da to prenosimo našim potomcima, da to bude naš farz na hutbama, da to bude naša misao rađanja i umiranja, tek tada ćemo postati ljudi, svjesni sebe, poštovani i cijenjeni. Tek tada bjelosvjetske protuhe i kvazicivilizacijski misionari –Lajčak i ostali Lajčaci-neće u nama gledati “glupe hablećine” niti se naslađivati na našoj muci i nevolji. Ako želimo da nas drugi poštuju i uvažavaju, potrbno je da prevaziđemo sve naše sitne i krupne nesporazume i sukobe te da udružimo sve naše umne i fizičke sposobnosti. A da bismo u tome uspijeli, trebamo vjerovati u sami sebe, Front Bošnjačkog Spasa se mora organizovati-milom ili silom.

Hajde koji kurac pisete romane...zar mislite da ce iko normalan citati ovo!

Neka je na sramotu cetniku koji ispisa ovu gore sramnu parolu. To samo pokazuje da duh najveceg zlocinca poslije Hitlera radovana Karadzica jos uvijek zivi i jos uvijek bi da cini zlocine. Ne zelim da vjerujem da vecina bosanskih Srba milsi tako, ali svejedno nema mira dok se ne ostvari pravda. Sto se tice jugoslavije, beogradski pravnik Srdja Popovic je to fino objasnio. Jugoslaviju je razbio Milošević, a Srbija je bila prva republika SFRJ koja se otcijepila sa namjerom da uz pomoć JNA, prekomponuje SFRJ, stvori novu skraćenu Jugoslaviju kojom bi Miloševićeva Srbija dominirala. Ustavom iz 1990. godine, godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, Srbija je sebe proglasila za samostalnu i suverenu državu koja više nema obavezu poštovanja saveznog Ustava i zakonodavstva i koja preuzima sve ključne nadležnosti bivše savezne države: odbranu, međunarodne odnose, Narodnu banku. Sljedećeg proljeća, još uvijek prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, Milošević donosi niz zakona iz nadležnosti bivše federacije. Od čega je to BIH pokušavala da se “otcijepi” To e bila klasicna agresija jedne susjedne drzave na Republiku BIH. Jedno je sigurno, pravda uvijek pobjedi, bilo milom bilo silom. Otac ztv Republike srpske, pokojni Alija Izetbegovic je to uradio u skladu sa dogovoram njega i SANU jos prije nego sto je agresija na Republiku BIH i pocela. On nije imao mandata da rusi ustavni poredak Republike BIH, a tzv dejtonski Ustav nikada nije ratifikovan, niti je ikada prosao zakonom predvidjenu ustavnu proceduru, Zbog toga veleizdajnicka banda izmislja amndmane (2006) ili \"ustavni zakon\" za Brcko (Prud) kako bi ga ratifikovala i dala cetnicima sve papire da od BiH prave veliku Srbiju. To je mac sa dvije ostrice. Jer, insistirajuci na legalizaciji ostvarenih Karadzicevih zlocinackih ciljeva, ta veleizdajnicka mafijaska banda moze probuditi uspavane gradjane Republike BiH i zbaciti ih sa vlasti. Ujedno ako Dodik i MZ budu insistirali na Karadzicevom modelu uredjenja drzave i metodama, mogli bi Sandzacki Bosnjaci dobiti ideju. Eto vama onda traktora i beogradskog pasaluka. Srbija ko nokia.

za - @andaluz 13.12.2008. u 15:24 *********** Nestanak - podjela - RBiH je vec do konca 80-ih bila u zavrsnoj pripremnoj fazi a priprema je pola urađenog posla - od 90-ih do danas isti ljudi - iste stranke - isti lobiji - sistemski - ponajvise konstitutivnoscu tri naroda - a eliminacijom bosanskohercegovacke nacije - sve tri - odnosno svih 6 vodecih stranaka sistemski ubijaju drzavu i njen kraj je vise nego ocigledan Boga molim da su prokleti svi koji su kumovali ubijanju GRAĐANSKE drzave. ************** za - @advokat 13.12.2008. u 16:34 svim psihopato -kleptokrato-teokrato-fasistima koji podrzavaju konstitutivnost tri naroda - tvoje provokacije sjedaju ko kec na banku.

NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,NOZ ZICA SREBRENICA,

O cemu ti trunis? Pa covjece,dzaba vam sva proseravanja , sva ih mozes macku o rep objesiti ...Previse znacaja dajes politicarima kako muslimanskim tako i srpskim i hrvatskim. Prirodno je da narodi zele da imaju svoje teritorijalne i druge autonomije ! Kako vam nije jasno da je to jedini nacin da ova BiH funkcinise ! Drugog nema .Mozete se jebat , ali to je tako .Samo u YU Sarajevo je moglo da ima znacaj koji je imala u SR BiH . Nestankom YU , BiH da bi uopste prezivjela mora da se prilagodi novim realnostima. Previse ste zinuli, i prije da cete bez zuba ostati, nego sto cete moci prodati tu graDZansku folusku ! Oslusni sta cu ti sapnuti....KO VAS BRE JEBE!Nastavite srati i ode BiH, ko da nikad ni bila nije!

Piše: Josip Vričko 10/12/08 Malo Karađorđevo?! Izjava direktorice europskoga ureda Međunarodne krizne skupine (ICG) Sabine Fraser kako je ta utjecajna think-tank organizacija odustala od otvaranja ureda u Beogradu i smjestila se - jer baš ovdje očekuju krizu - u Sarajevo, izravno korespondira s prošlotjednim tvrdnjama šefova diplomacije NATO-a, što su, nemalo zabrinuti, konstatirali kako politička klima ugrožava ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine. Fraser, istina, po osobnome priznanju, ne zna hoće li biti rata - ali da smo, kao u najboljima danima, najopasnija, dakle crna - balkanska točka (rupa), jednako se vidi iz Bruxellesa baš kao i iz Washingtona. U tu aktualnu bh. političku dramu savršeno, ali, u biti, i zlokobno uklapa se tvrdnja Dragana Čovića da je s Miloradom Dodikom postigao donju razinu suglasnosti o budućem uređenju zemlje, te da se pritom uopće nisu zarobili u okove isključivosti. Za što, dakako, (više) i nema potrebe; lider je, naime, stožerne hrvatske stranke već davno dignuo ruke od Posavine i pristao na već znani refren banjolučkog vožda: granice RS-a čuvat ćemo kao zjenicu oka svoga! A pod takvim se kondicijama s Dodikom zbilja lako usuglasiti. U svezi s tim kako RS ne smije pasti, konzultiran je, tvrdi Čović, i treći mušketar iz Pruda - Sulejman Tihić, koji, baš kao i njegov (hrvatski) novopromovirani strateški partner, uopće nije opterećen uređenjem ni granicama drugoga entiteta, svoga, inače, užeg zavičaja. Slijedom čega bi se gotovo moglo povjerovati Harisu Silajdžiću da je čelnik najjače bošnjačke stranke prudski sporazum, zapravo, dogovorio nakon što se iznenada ukazao u Beogradu, po gotovo istom scenariju po kojemu je prošloga mjeseca također ničim izazvan osvanuo u Zagrebu. Pod Avalu je, tvrde neslužbeni izvori, išao u aranžmanu premijera Srpske, a pod Sljeme u organizaciji Sanaderu sve bližeg lidera jačeg HDZ-a. Što, na stanovit način, priziva Karađorđevo, ma što o tomu govorili službeni Beograd i Zagreb. Jer, dojam je, Čović je nakon Pruda odlučniji nego ikad u branjenju hadezeova koncepta tri federalne jedinice i plus distrikt Sarajevo. Što je danas, za razliku od vremena kada se zbog sličnih vizija robijalo, politički legitimno. Ipak, unatoč toj svojoj, u malom karađorđevu pokraj Odžaka ovjerenoj samouvjerenosti, hadezeovski je čelnik upao u logičku zamku. Braneći Tihićevo i osobno mirenje s neupitnosti ovakvoga RS-a, on, naime, kaže kako niti jedan Bošnjak i Hrvat protiv toga ne mogu ništa, sve dok su Srbi listom na braniku svoga više-manje etnički očišćenog entiteta. Uopće ne dvojim kako su i hrvatske stranke za treći entitet spremne. Ali, ne postoji, baš kao što je nedavno Oslobođenju kazao lider bh. pravaša Zvonko Jurišić, niti jedna bošnjačka ruka koja bi se u Parlamentu dignula za Čovićevu BiH. Ja mogu, kaže Čović, ne osvrćući se na prethodno, praviti prelijepu BiH, ali ako je ona neprihvatljiva jednom od tri naroda, onda je ta moja vizija besmislena. Čime je, zapravo, kazao sve o svojoj troentitetskoj viziji, plus washingtonizacija Sarajeva. Politički je trenutak, baš zbog “slučaja Čović“ zanimljiv, a vidjet ćemo je li i znakovit; prudski je trojac, vidimo, s još nepotrošenim kreditom propalog (?) travanjskoga paketa, apsolutni favorit međunarodne zajednice. Istovremeno, s najvažnijih je diplomatskih adresa nekoliko puta poručeno kako je treći entitet samo (hrvatski) sanak pusti. Nakon svega možda je pitanje: znamo li mi što se u Prudu, zapravo, počelo dogovarati?! Oslobodjenje ----------- Ovom casnom novinaru, kao i Rami Kolaru, rezimska urednica Vildana Selimbegovic je oduzela kolumnu u Oslobodjenju. Umjesto njih sada Oslobodjenjem vladaju neki Bazdalji, prodane duse

ostataka ...njihove zrtve koja se zvala Bosna i Hercegovina.

x i y osobama pomagala sam troseci svoj novac, vrijeme i ogromne psihosocijalne i fizicke napore, trud i zalaganja - ne samo - ne - trazeci, nego odbijajuci svaku protu-uslugu, iz razloga sto moja pomoc nije bila motivirana materijalnim interesom, nego me ispunjavala duhovnim bogatstvom, za koje ne postoji materijalna kompenzacija - no, kada su x i y osobe dobile moju odbijenicu za pokusaj naplate mojih dobrovoljnih aktivnosti, u svom nistavilu i bijedi svog postojanja - moje odbijanje su shvatili na sebi svojstven - eticki bijedan, nistavan nacin - zabivsi mi i preko od vise uzasavajuce bolnih - po zivot opasnih udaraca. ovu kratku istinitu pricu namijenila sam autorima one ,,stare dobre\'\' floskule: - ,,Ne pitaj sta je drzava ucinila za tebe - nego sta si ti ucinio/la za drzavu\'\' - - iz razloga sto su glavni junaci moje price vodeci ljudi ove ,,drzave\'\' - koji funkcioniraju kao tesko oboljele osobe sa posebnim psihopato-teokleptokratskim potrebama - iliti mafiji koja je u pocetku plivanja na povrsini - imala svoju drzavu - da bi je pred potpuni nestanak dogurala do avlije koja naprosto ne moze prezivjeti - sto ranije nestane - to bolje i bezbolnije po sve njene zrtve - odnosno - po sve koji su dali od sebe sve - za drzavu - a za uzvrat dobili bezbroj uzasavajuce bolnih po zivot fatalnih udracaca - sa svih strana - od svih - bivsih nekada (,,cuvara\'\') vitalnih nacionalnih organa vlasti - sada vec odumrlih, ili u procesu posljednje faze odumiranja...

Ma nema problema. Vi sto plagirate moje ime. Sretao sam ja vas i uz rat. isto ste pricali, a i ja sam isto pricao. Sada ste bez ruku, bez nogu, bez glave, kopate po kontejnerima i opet pricate istu pricu. Nije meni zao vas, to ste sami trazili. Zao mi je samo sto zagadjujete tako divnu zemlju kakva je Bosna. A i vasa pokoljenja, vjerovatno ce i oni iskreno ljubiti sliku Draze Mihajlovica, kao i vas lider. Boze, hvala ti sto vise ne pripadam vise tom \"kulturnom krugu\". Beograd i zagreb su vas vec uzeli pod svoje. Vi ste sada njihova provincija. Trepca radi Beograd se gradi. Prodase vas Indijcima, najvecim mrziteljima muslimana na svijetu, pa malo malo po neko zaglavi u Zenici. Snabdjevanje strateskim sirovinama, kao benzin prodali su Hrvatima. elektroenergetika i telekomunikacije idu Miskovicu, beogradu i Rusima. Masala, sada kada vam dogovorom Iz Pruda uzmu i drzavu postat cete Romi, drumski narod i zivjeti u cergi. kopat cete kontejnere, poprvaljati kisobrane i sakupljati staro gvozdje, ne samo vi nego sva vasa pokoljenja u narednih nekoliko hiljada godina. To vam je vasa pamet dala, pa eto vam je. Omer pasa Latas je veleizdajnike Aliju Rizvanbegovica i Smail agu Cengica posadio na magarce i vodao tako carsijom vikajuci, \"kada necete bosanskog dorata eto vam tursko magare\". I tako i bi, Ovaj puta i ja kazem: \"kada necete \"jednu i jedinu\" eto vam cetnicko-ustaski koncentracioni logor, pa uzivajte.

Trinaest godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma BiH se nalazi na putu transformacije iz „dejtonske“ u „briselsku“ fazu, a da nije najjasnije kako u Briselu vide tu „novu“ bosansko-hercegovačku „briselizovanu“ iliti „evropeiziranu“ državu. Može se, doduše, ponešto naslutiti u toj „viziji“, no mnogo uočljivija je činjenica da među građanima BiH ni izbliza nema kritične mase koja bi poduprla tu nejasnu ideju „zemlje srećnih ljudi“. O tome se šturo govori, valjda zato da se ne bi istopilo i ono malo „evroentuzijazma“ koje iskazuje manjina stanovništva i većina političara. Volja naroda i „negativna retorika“ Elem, prema nedavno predstavljenim rezultatima istraživanja koje su sproveli Galupov institut i Evropski fond za Balkan pod nazivom “Između nade i razočarenja“, među građanima svih drugih zemalja u regionu građani BiH su najviše skeptični prema EU. Dakle, 53 odsto ispitanika veruje Briselu samo malo ili nimalo. Od toga, 44 odsto ispitanika u Republici Srpskoj smatra da je EU neprijateljska prema njima. Dalje, 77 odsto ispitanika u RS odgovorilo je da ne veruje u institucije EU, a u Federaciji BiH 45 odsto ispitanika je iskazalo ovu vrstu neverice. Odbačeno od strane EU oseća se 62 odsto građana RS, dok u FBiH trećina smatra da građani EU ne žele da se BiH pridruži Uniji. Svega 48 odsto ispitanika je izjavilo da bi eventualno članstvo BiH u EU bilo dobro za zemlju. Ipak, na pitanje “koje godine će vaša zemlja postati članica EU”, odgovor “nikada“ najviše puta zaokružen je u BiH od svih zemalja obuhvaćenih istraživanjem, tačnije 16 odsto ispitanika uopšte ne veruje u perspektivu članstva BiH u EU. Ovi rezultati drastično odudaraju od podataka kojima barata visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak u svom lobiranju među građanima. On tvrdi da čak 80 odsto građana želi da vidi BiH u EU, ali Lajčak nikada nije objasnio kako je došao do ovog podatka, gotovo dijametralno suprotnog istraživanju Galupa: je li to bilo, možda, u formi referendumskog pitanja, odnosno isključivo za potrebe lobiranja za sopstvenu-briselsku “viziju” ?! Da je odgovor na ovo pitanje najverovatnije potvrdan, upućuju gotovo svakodnevne Lajčakove žalopojke u kojima on često kaže da građani nisu dovoljno obavešteni o EU, da domaći političari građanima zamagljuju pogled u “svetlu budućnost” i slično. No, utoliko je onda čudnije kako je Lajčak došao do podatka da više od tri četvrtine građana BiH vidi svoju zemlju u EU. Da li su oni suviše plašljivi ili vrlo pronicljivi kada treba da odgovore na “referendumsko” pitanje Lajčakovih anketara, a sasvim drugačije odgovaraju na pitanja iz Galupovog istraživanja ? Deo odgovora je vrlo jednostavan: Lajčakovi anketari nisu najpre pitali građane BiH šta misle o svojoj zemlji, a istraživači Galupa - jesu. I dobili su stari, dobro poznat odgovor: 90 odsto ispitanika u Republici Srpskoj je odgovorilo da BiH ne oseća kao svoju državu, dok je isti odgovor dalo 50 odsto ispitanika u Federaciji BiH. Da su istraživači Galupa, kojim slučajem, u Federaciji BiH razvrstavali odgovore Bošnjaka i Hrvata, verovatno bi uočili i da mnogo više od polovine Hrvata u FBiH ne doživljava BiH kao svoju zemlju, te da jedino ubedljiva većina Bošnjaka oseća ovu zemlju kao svoju domovinu, s tim da bi se i među njima našao pozamašan broj protivnika “dejtonske” strukture BiH. Da su oštre podele između Srba, Hrvata i Bošnjaka - ne samo kada je reč o budućnosti BiH - konstanta u “novoj” BiH od početka devedesetih godina prošlog veka upućuje i činjenica da u ovoj zemlji i doslovno ne postoji nijedan događaj, ni iz bliže, ni iz dalje istorije o kojem postoji opšta saglasnost većine građana. To se jasno manifestovalo i prošlog novembra kada su 21-og Srbi obeležavali praznik u znak sećanja na uspostavljanje Dejtonskog sporazuma 1995. godine, a Bošnjaci u FBiH su praznovali jedino 25-ti u znak sećanja na zasedanje ZAVNOBiH-a 1943.godine, dok većina Hrvata nije obeležavala niti jedan od ovih datuma. Kada je reč o Dejtonskom sporazumu, Srbi veruju da su u Dejtonu dobili međunarodnu verifikaciju RS, Bošnjaci su uvereni da je tada “samo” uspostavljen mir, ali da nije okončan rat, dok Hrvati smatraju da su tada “utamničeni” u BiH, tačnije ugurani u FBiH sa Bošnjacima, a da nisu formalno-pravno zaokružili svoju teritoriju. Kada je reč o obeležavanju ZAVNOBiH-a, Bošnjaci veruju da je to neformalno telo “obnovilo” državnost BiH, dok Srbi imaju ambivalentan osećaj: veliki deo njih koji ne odbacuju partizansku tradiciju, naročito u Bosanskoj Krajini, uvažavaju “tekovine” ZAVNOBiH-a, ali ističu ono što Bošnjaci uopšte ne pominju u svom praznovanju: da je ZAVNOBiH “utelotvorio” BiH kao jugoslovensku federalnu jedinicu, a ne kao nezavisnu državu, te da se, sledom toga, “tekovine” Mrkonjić Grada ne mogu nikako odvojeno posmatrati od “tekovina” AVNOJ-a iz Jajca. U toj priči jedino su ravnodušni Hrvati koje ni najmanje ne interesuju ni jedne, ni druge “tekovine”. Pošto, dakle, ni u neposredno bliskoj prošlosti tri naroda u BiH ne postoji neki treći događaj koji bi bio jednodušno široko prihvaćen, onda i dalje ostaje otvoreno pitanje osnovnog konsenzusa o postojanju političke zajednice i prihvatanju BiH kao sopstvene države. Stranci su, dakako, shvatili da bi većina građana BiH najradije izvršili eutanaziju sopstvene zemlje, pa su, valjda zarad sopstvenih interesa, rešili da pokušaju da i bez postojanja bazičnog konsenzusa nacionalnih elita BiH privedu u EU i od nje, na taj način, naprave “zemlju srećnih ljudi”. Nakon što su izgleda i Amerikanci izgubili iluzije da je u BiH moguće stvoriti jednu naciju, Evropljani su pokrenuli novi eksperiment, s tezom da je moguće da jedinstveni osećaj pripadnosti državi BiH - kao preduslov opstanka te države - kod lokalnih Srba, Hrvata i Bošnjaka može zameniti osećaj pripadnosti EUtopiji. To nije bezrazložno verovanje, jer je mnogim Srbima u RS i Hrvatima u zapadnoj Hercegovini mnogo bliži Brisel nego Sarajevo, mada su im, je li, Beograd i Zagreb najbliži. No, prema zamisli stranaca, put do EUtopije mora voditi preko Sarajeva, pa se kao otvoreno pitanje ostavlja jedino pitanje mere u kojoj će Banjaluka i Mostar morati da koriste Sarajevo zarad veza sa Briselom. Ipak, namerno ili ne, previđa se da ovaj model nikako neće doprineti stvaranju/jačanju jedinstvenog pozitivnog osećanja pripadnika tri nacije prema državi, već da će svaka od tri nacije i u briselskoj iznudici tražiti put do sopstvene sreće. Elem, iako znaju da ni tada neće doći do ukidanja međunacionalnih tenzija, stranci zapravo, veruju, da će tako barem smanjiti postojeće tenzije u BiH. Zato se na svakom koraku Miroslava Lajčaka, Havijera Solane, Olija Rena i ostalih, najpre može čuti da je potrebno da političari u BiH “prekinu sa negativnom retorikom”. Stranci upozoravaju lokalne političare poimence kada pređu prag briselske tolerancije, zamagljujući pritom suštinu političkih sukoba među spskim, hrvatskim i bošnjačkim političarima - sukoba koji proističu iz nerešene/nerešive bliže ili dalje prošlosti: iza formulacije da je “Dejton doneo mir, ali nije okončao rat” politički Bošnjaci, uz pomoć stranih lobista, nastoje da ostvare svoj ratni cilj i imaju plebiscitarnu podršku sopstvenog stanovništva u pravcu što snažnije centralizacije/ unitarizacije BiH; srpski političari nalaze se u delikatnoj stuaciji, prinuđeni da deluju između odbrane načetog Dejtonskog sporazuma i opšteg nastojanja Srba u RS za što većom samostalnošću RS do izdvajanja iz BiH; hrvatski političari sve snažnije zahtevaju federalnu jedinicu sa većinskim Hrvatima i najpribližniji su nastojanjima svojih sunarodnika, jer im okolnosti u kojima se nalaze idu na ruku, odnosno u FBiH su konstantno nadglasavani, a u tom entitetu će u bliskoj budućnosti na red doći ukrupnjavanje administrativnih jedinica pošto postojećih 10 kantona “jedu” polovinu GDP-a u FBiH. Nema, dakle, relevatnog političara među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima koji ne zastupa istaknute stavove svojih sunarodnika, a razlike se razaznaju tek na nivou taktike kojom se služi svako u svojoj političkoj borbi. U tim razlikama stranci i vide šansu za ostvarenje svoje “vizije” privođenja BiH EUtopiji. Oni su, dakle, sasvim svesni razlika među nacionalno-političkim elitama, ali u pritiscima na političare na vlasti i u suptilnim manipulacijama osećanjima građana vide šansu da većinu razlika “premoste”. “Premošćavanje” pod pritiskom jasno se primećuje u zahtevima za “prekid negativne retorike”: u retorici kojom se služe srpski političari kada govore o “odbrani dejtonske pozicije RS” niti za jednog Srbina nema ništa negativno, niti se takva poruka može okarakterisati nacionalističkom, a ne nosi ni pretnju nasiljem; sem toga, ono što je posebno važno za strance, u RS gotovo da više i nema pozivanja na referendum o izdvajanju iz BiH, iako je dobro poznato pozitivno mišljenje Srba o takvom referendumu. Nešto drugačije se manifestuje “premošćavanje” koje stranci primenjuju kod hrvatskih i bošnjačkih političara: jedino je i tek od skora Haris Silajdžić prokazan i to zato što odbija gotovo svaku vrstu političkog dogovora sa Srbima i Hrvatima koja ne vodi snažnoj centralizaciji BiH. Na hrvatske težnje najviše se gleda sa razumevanjem, iako su neke do njih u suprotnosti sa Ustavom BiH, poput svehrvatskog predloga da u teritorijlanoj prekompoziciji BiH na stolu ne bude samo Federacija BiH, već cela država koja bi se delila na više entiteta. Cinizam kojim se stranci služe u “premošćavanju” volje tri naroda ogleda se u njihovom obrazloženju: oni kažu da su težnje sva tri naroda legitimne, ali da se “ne mogu ostvariti”(“nisu realne”), pa bavljenje tim zahtevima predstavljaju samo “gubljenje vremena” na putu ka EUtopiji ; kada tako postave celu stvar, onda se “gubljenje vremena” na legitimne zahteve naroda proglašava “negativnom retorikom”, dok se prihvatljivim kompromisom domaćih političara smatra samo ono što nije skrajnuto sa tog puta. Istina, domaći političari često podilaze svojim narodima koristeći se narodnim nastojanjima, ali tu je teško povući granicu gde prestaje manipulisanje nacionalnim osećanjima, a gde počinje istinsko zalaganje za ostvarenje volje naroda, jer je opšte poznato da strani “protektori” postavljaju granice političkog delovanja u BiH, a ne domaći političari. Zbog toga bi se stranci mogli nazvati i većim i moćnijim manipulatorima od domaćih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političara, koji, praktično, bivaju prisiljeni da uzmiču od narodnih težnji. Stvar je jednostavna: stranci su uvereni da od BiH ne bi ostao ni kamen na kamenu kada bi dopustili slobodno izražavanje volje naroda, jer su težnje Srba, Hrvata i Bošnjaka međusobno isključive kada je reč o opstanku BiH. Šta više, izgleda da stranci strahuju da bi politički reprezenti narodne volje za čas posla doveli BiH na ivicu rata bez briselskih i vašingtonskih “medijatora”, pri tome podsećajući na užasne strahote iz devedesetih godina prošlog veka. No, pritom se niko ne osvrće ni na ulogu tadašnjih stranih “medijatora” u jugoslovenskoj krizi koji su doprineli razbuktavanju sukoba, niti na sadašnje, znatno izmenjene okolnosti u regionu: sem izuzetaka poput Harisa Silajdžića, u regionu više nema ratnih vođa na ključnim pozicijama u zemljama dejtonskog trougla i, što je najvažniji kontraargument, vojni potencijali u regionu više nisu koncentrisani u rukama balkanskih vođa, već upravo suprotno - pod kontrolom su NATO-a. Tu prostu činjenicu - da se NATO zacario u regionu - jasno uviđaju pripadnici sva tri naroda u BiH i teško da bi iko i poželeo da zarati, sem ukoliko ne bi iz redova Alijanse dobio oružje i dozvolu da to učini. Zato su, u najmanju ruku, neozbiljne tvrdnje o mogućem ratu u BiH, ukoliko političkim procesima u zemlji ne budu upravljali Brisel i Vašington. Put u miran razlaz S druge strane, sasvim je tačna procena stranaca da bi se BiH mogla relativno brzo raspasti ukoliko se dopusti potpuno samostalno odlučivanje političkim predstavnicima Srba, Hrvata i Bošnjaka. No, ako su ti političari već sada načisto da se o ključnim stvarima ne mogu dogovoriti, te da je, praktično, među njima uspostavljen najčvršći, prećutni dogovor o tome da svako vlada na svojoj teritoriji i da ni na vidiku nije moguća obnova predratne BiH - sem vojnom silom - onda je sasvim celishodno očekivati da, nakon što ustanove da se o ključu opstanka u jednoj državi ne mogu dogovoriti, domaći političari shvate da bi trebalo da dođu do ključa za miran razlaz. Sem ukoliko ne veruju u vojnu pomoć za ostvarenje svojih ciljeva, a tu im pomoć može pružiti samo NATO, naravno ako i sam tako (prethodno) odluči. Bošnjaci se uzdaju da samo ta vrsta pomoći može biti garant opstanka BiH, ali ta vojna struktura zadužena je, u stvari, jedino da nadzire postojeću transformaciju međunarodnog civilnog prisustva i da štiti teritorijalni integritet BiH, ali ne i da presudno utiče na unutrašnje političke prilike. Kako većina Bošnjaka nije zadovoljna samo tom vrstom garancija, već priželjkuje grube strane intervencije i u unutrašnjosti poput nekadašnjih Ešdaunovih , ali toga nije bilo nakon Ešdauna, a sva je prilika da više neće ni biti - moguće je očekivati da, nakon tekućeg perioda frustriranosti svojim (geo)političkim položajem, i među samim Bošnjacima dođe do stvaranja kritične mase za koju bosanskohercegovački razlaz ne samo da ne bi bio nužno zlo, već bi više predstavljao poželjan izlaz iz situacije u kojoj bi bili “naterani” da kao većina budu dobrim delom politički zavisni od volje manjine. Elem, već odavno bošnjački političari opisuju postojeći ustavni mehanizam entitetskog glasanja u Parlamentarnoj skupštini BiH kao sistem koji navodno blokira efikasnost državne administracije, dok, s druge strane, taj sistem za Srbe predstavlja poslednju odbranu od centralizacije/unitarizacije BiH. Srbima, dakle, nije potreban referendum da bi zaštitili sopstvene nacionalne interese u BiH sve dok imaju entitetsko glasanje za zaštitu od eventualnog preglasavanja. Šta više, taj mehanizam omogućava Srbima da, na sasvim legalan način, čak i bojkotuju rad institucija BiH, te tako onemoguće i razmatranje ključnih odluka u tim institucijama. Onog časa kada bošnjački političari budu ustanovili da taj mehanizam blokira njihove težnje ka centralizaciji/unitarizaciji BiH, tada će, ako pravnim ili fizičkim nasiljem ne obore poslednju liniju zaštite RS u BiH, razumeti da je i za njih možda bolji miran državni razlaz od “blokade” države kakvu žele njihovi sunarodnici. Moguće je, dakle, da se bošnjačka nastojanja izmene u pravcu poborništva za miran razlaz i stvaranja sopstvene države na delu sadašnje teritorije BiH, kao što je, dakako, moguće i da se izmene srpska nastojanja za samostalnošću RS. No, na putu izmeni srpskih težnji stoji Ustav BiH, bez čijih korenitih promena RS ne može biti demontirana bez saglasnosti samih Srba. Zato se verovatnijim čini (ne)voljno prihvatanje ustavom omeđene bosanskohercegovačke realnosti od strane Bošnjaka: a odatle do stvaranja države kojom će moći sami upravljati bez srpskih “blokada” nije veliki korak. Bošnjaci sumnjaju da je to možda i deo srpske političke taktike u BiH, ali sve i da jeste tako, saznanje da je takva taktika ne samo legitimna, već i sasvim legalna - samo doprinosi većoj frustranosti bosanskih muslimana što nemaju državu po svojoj meri. “Obrazloženja” koja povremeno pošalju emisari iz Vašingtona da SAD neće dozvoliti stvaranje čiste muslimanske države u srcu Balkana zbog potencijalne terorističke pretnje, kao što je ne tako davno “procenio” Danijel Server, ne čine se više tako razložnim nakon priznanja tzv. “Republike Kosovo”, pa makar se niko u BiH i ne pozivao na “kosovski presedan”. Dalje, za ulazak u EUtopiju od bosanskih muslimana, Srba i Hrvata iz Brisela se traži ispunjavanje određenih standarda. Neki od do sada uvedenih standarda doprineli su demokratskom napretku u BiH, a neki su i odmogli; no, i dalje ostaje bez racionalnog odgovora pitanje zašto bi se među standarde ubrajala i izgradnja zajedničke države, kakva nigde više u Evropi ne postoji. Uostalom, čak i kada bi Srbi, Bošnjaci i Hrvati uspeli da sklope državnu tvorevinu koja bi, nekim čudom, stigla u EU - ako se i sama EU prethodno ne transformiše/ukine - opet će biti samo pitanje vremena kada će se Srbi, Hrvati i Bošnjaci mirno razići. Možda će tada ići lakše, računajući da će svi političari, i strani i domaći, biti razumniji od sadašnjih. Možda će do tada proteći puno vremena, ali samo su lakoverni mislili da se na tom putu neće trčati maraton.

A mozemo i mi malo da se sikicamo ! Samo moliobih te da se malo podaperes!