{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Metropola i(li) provincija: Bitka za Sarajevo

S
7.5.2009. u 15:19
0
55
Metropola i(li) provincija: Bitka za Sarajevo
0
Metropola i(li) provincija: Bitka za Sarajevo
Pozvalo neki dan nas petoro u prostore Američke ambasade, tačnije u prostorije za kulturu i obrazovanje na razgovor, odnosno video konferenciju, da zajedno sa petoro američkih kolega pisaca diskutujemo na temu "Pisanje u gradu i preko njega".
Metaforički, grad je označen kao trgovište, mjesto razmjene ideja, pa se organizatoru to, sasvim sigurno, učinilo zgodnim da i iz našeg razgovora izvuče poneku ideju. Istina, nisam znao šta nas čeka: video konferencije su novost, jer pomalo i bježim od formi i “sadržaja” koje podsjećaju na "big brothera". S druge strane, sat vremena i nije baš neko vrijeme za koje možeš upoznati petoro ljudi s duge strane "zida", tako da je moralo biti malo skepse. Treće, duboko sam uvjeren da piscima nije mjesto u političkim ustanovama, oni trebaju biti tamo gdje mogu nešto napisati ili, pak, doći do nečega što bi nekad mogli napisati. Ili, prosto, ne raditi ništa.

Ipak, imena Eliota Weinbergera i Christophera Merrilla ulijevala su neko povjerenje. Weinberger je sjajan esejist, veoma utjecajan u književnom svijetu Sjeverne Amerike, a Merrill je neko ko je još 1993. došao u Sarajevo. Eliotu je otac s tri godine došao u Sjedinjene Države, a rođen je, vidi sad, u Doboju, gdje su njegovi preci trgovali, a onda se zaputili preko okeana. Svako negdje mora biti u nekom trenutku i lako bi bilo za to sve da nije tih ideja kojima smo svi povezani.

Ideja grada je za mene ipak jedna od najvažnijih. Proveo sam veliku većinu života u gradovima. Pošto, baš kao u školi, nisam znao šta će me pitati (stariji su skoro uvijek koristili srednji rod – "je li te pitalo šta u školi?"). Kad sam shvatio u kojem pravcu bi razgovor mogao krenuti, počeo sam zapisivati nešto o gradu i o tome što ću govoriti, na engleskom.

Ukratko, to bi izgledalo 'vako: "Od samih svojih početaka Sarajevo je bilo zamišljeno kao odmorište na putu. Uporedo s rastom važnosti ovoga dijela svijeta u okviru Otomanske imperije, rasli su i gradovi. Drugi grad moga života, Mostar, gdje su me s devet mjeseci odnijeli majčinim roditeljima i gdje sam stekao prva saznanja o svijetu, bio je za Otomansku imperiju barem u jednom dijelu njihovog boravka, važniji od Sarajeva, kojem je carstvo na zalasku, tek 1850. predalo status glavnog grada. Čini se da je Austro-Ugarska potvrdila tu atribuciju i duh. Ali, i Austro-Ugarska propada. Moglo bi se reći da je najbolje i najprosperitetnije Sarajevo bilo u osamdesetim godinama prošlog vijeka, ali i Jugoslavija je, kako znamo, propala. Sudbina Sarajeva je, donekle, da se podiže nakon propasti država i ovako ili onako preživi te promjene. U tom smislu, iako brojčano ne zadovoljava taj standard, Sarajevo jeste metropola. Iako u sebi sadrži i dosta atributa provincije.

Budući su se prema boju stanovnika i Mostar i Sarajevo smanjili tokom rata od 1992. do 1995., u sudbini tih gradova, pogotovo Sarajeva, stoji paradoks. Jer, Sarajevo logikom iseljavanja i doseljavanja postaje sve više jednonacionalno, a pojedina predviđanja idu dotle da će grad imati milion stanovnika za manje od deset godina. Sarajevu, dakle, ne ostaje veliki izbor: ono mora postati metropola da bi sačuvalo vlastiti razlog postojanja, osnovnu supstancu. S druge strane, postoje snage koje ga provincijaliziraju i ne bi bilo ničega goreg od toga da Sarajevo koje je preživjelo opsadu poklekne pred onim što je došlo nakon nje. Svakovrsnim pojeftinjenjem onoga u čega se zaklinjalo. Ta bitka za Sarajevo neće biti nimalo jednostavna, jer dana s malo puteva vodi u Sarajevo.

S druge strane, tu je i imperativ: takozvana multietnička društva u svojoj su punini preživjela jedino u metropolama, moglo bi se reći da se smanjenjem broja nacija u nekom gradu topi osnovna gradska supstanca, grad gubi nijanse i postaje suprotnost onoga što je njegova osnovna ideja, ako se tako može reći.”

Ali, nisam izgovorio ništa od toga. I ima neke zakonitosti u tome. Jer, kad sam prije nekoliko dana dobio zadatak da napišem nešto za pomenutu konferenciju, kao i svaki “ozbiljan” čovjek, krenuo sam pisati esej. Ali, nije išlo, umjesto eseja slagala se pjesma koja u jednom smislu hoće oponašati grčke mitove, ali je na kraju samo originalan zapis. Pročitao sam pjesmu na video konferenciji, neko je duboko uzdahnuo, na kraju su nas pohvalili i stvar je, vele, bila uspješno obavljena. Pjesmu ovdje donosim u cjelini.

Izvještaj nakon opsade grada

Trinaest je godina prošlo otkad je
prestala opsada grada, i meni je eto
pripalo da pošaljem ovaj izvještaj.

Najbolji su kroničari umrli ili otišli,
pa eto meni običnom trgovačkom pisaru
pripalo da zabilježim ove redove.

Trinaest je, velim, godina otkad je prestala opsada grada
i moglo bi se reći da je ona, viđena očima neprijatelja
skoro i uspjela. Otišli su, skoro, Židovi i kršćani,
a nas se nekolicina trudi da sačuva privid
multikulture i kako se već ne zovu standardi
nominacije nametnuti kao surogat za život.

Kralj naš ne bi tiranin, ne, ali bog neka mu dušu prosti
nije bio ni mudrac, a sve je igrao na tu kartu,
svetačkoga dara je i bilo, a državničkoga baš i ne,
poživio je još pet godina ne dočekavši da jedemo zlatnim kašikama,
kako je bio obećao. Prazno, skoro kao metafora
o gradu u kojem sunce nikada ne sija kako valja.

Pa ni danas u maju gdje sunce i kiša zajedno čine
najtačniji opis našeg današnjeg stanja.

Preostali velikaši krckaju državna blaga,
podmeću narodima strah od drugog
kad osjete da bi mogla izbiti buna.

Nemamo ceste, ni kruha od nas mnogi nemaju.

Sultan rijetko pogleda na nas, tek kad nas
treba opomenuti da ništa za sebe nismo učinili,
i kad nam treba naplatiti to što nam je donio slobodu.

U bratoubilačkom ratu koji je dobio status nacionalnih buđenja
neriješenoj utakmici u kojoj su svi, a naročito sudije
bez imalo skrupula proglašeni pobjednicima.

Tako bi dakle izgledao izvještaj nakon opsade grada
pisan rukom trgovačkog pisara, švercera bez zanimanja i stalne adrese,
s rubovlja kraljevstva stižu alarmirajuće vijesti
podijeljena su djeca u školama, i sve je podijeljeno
na neravne časti, Koristio se karar pljačke i ognjeva,
lešinarenja u podjeli zemlje koju više nema ko obrađivati.

Vi ćete, uvažena gospodo sigurno tražiti utješnu kajdu u ovome pismu
pa mi valja kazati da su djeca lijepa, rađaju ih lijepe žene pod maramama
ili u monduri toskanskih domaćica, ona se vesele u svim generacijama
idu piti jeftino vino i pivo pored mostova čekati da se još jednom desi povijesni događaj
opsade grada o kojima će kao ova hronika moći pripovijedati
budućim generacijama, kao ovaj ubogi pisar danas njima.

Dugo, valjda cijeli život se spremam pisati nešto o Sarajevu. Dugo je trajala dilema kako to napraviti, a najveći problem je bio žanr. Zato će u ovoj kolumni nazvanoj "Pod istim krovom" biti svih rodova i žanrova: eseja, priča, pjesama, osvrta, komentara, kozerija. Svega onoga što bi moglo ispričati priču o nama danas, i učiniti je univerzalnijom. Svi mi smo pod istim krovom, i zato je priča o našem okruženju univerzalna, ali nju mogu ispričati svi oni diljem svijeta koji putem ovog medija žele imati vezu sa Sarajevom. Dobro, dakle, došli. Pod isti krov.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: