Vukašin Đukić, Zdravko Trivundža i Ratko Kos, godinama se bave ovim poslom, a na Haništu rade, odmah pored Mujine ćevabdžinice, već blizu 20 godina.
"Nas dvojica braće radimo i još jedan kolega, a prvi gazda je ovu radnju otvorio 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada je bilo više posla i više zaposlenog naroda, a sada je velika kriza i ništa više nije kao nekada. Obućara je sve manje, sve je ovo velika borba, jedan dan imaš posla, drugi se jedva pokriješ, ali borimo se i radimo evo još uvijek", rekao je Ratko za Klix.ba.
On je dodao da se zbog sve veće nezaposlenosti ljudi i na standardu njihovog posla osjeti kriza.
"Prije je obuća bila kvalitetnija, ljudi koji rade idu na posao, hodaju, troše obuću, logično da će nekada da se potroši i da će doći da je poprave, a šta će onaj ko ne radi i ne ide nigdje. Svi mi zbog te sve veće nezaposlenosti gubimo, tako da se kriza osjeti. Oko nas je bilo firmi pa su ljudi dolazili, a kako su se radnje zatvorile tako se i nama smanjio broj mušterija", izjavio je naš sagovornik.
Dosta je onih koji vole markiranu obuću, ali su ipak u većini ljudi kojima je i najsitnija popravka skupa za njihov džep.
"Kod nas dolaze ljudi iz svih klasa. Na osnovu obuće koju donesu možeš da vidiš ko ima novac, a ko nema. Ko ima novca donosi skupu obuću i radi sve, a neko ko nema radi samo neke sitne popravke i sve mu je skupo. Danas se osjeti neimaština, tako su prije postojali prelazi godišnjih doba i praznici kada su ljudi mijenjali i popravljali obuću, a sada se to uopšte ne osjeti. Osmi mart, nova godina, periodi su kada je bilo posla, a sada je svaka godina gora od prethodne", kazao je Ratko.
Ovi obućari kažu da pored odijela i obuća čini čovjeka.
"Skoro je bio jedan momak sa dobrim lakovanim cipelama, markiranim, pa je tražio da mu zakrpimo, ali jednostavno su bile oštećene. Međutim, to je marka pa on hoće da ih nosi ko zna koliko još, ako već boluješ od toga - kupi sebi nove. Sve se gleda danas, da se upari i kad prođeš gradom narod je pristojno i fino obučen zaista. Tako neko pati od markirane obuće, znam da nema novca, ali kupi cipele koje su markirane makar mu i ne odgovarale ili bile broj veće", rekao je.
Majtor Minuta ima standardne mušterije iz raznih obližnjih gradova, Mrkonjić-Grada, Bosanske Gradiške, Prijedora, ali dolaze ljudi i iz Austrije, Švedske itd. Iako s godinama materijal koji obućari koriste postaje sve skuplji, oni cijene ipak ne mijenjaju.
"Kada se mušterije žale da im je popravka od sedam ili osam maraka skupa ja im kažem: nismo mi poskupili, već vi nemate para", dodao je Ratko za Klix.ba.
Dosta puta se dešavalo, ispričao je Ratko, da ljudi donesu obuću i ne dođu po nju više nikada.
"Da li nađu negdje jeftiniju ili jednostavno zaborave na nju, ne znam. Desi se nekada da čovjek dođe po obuću koju je ostavio prije nekoliko godina, a neko ostavi kod nas i neće da je nosi, kaže: nek’ stoji do zime", izjavio je naš sagovornik.
Mašine danas obrađuju i rade najveći dio posla, a način popravljanja obuće nije starinski kao nekada, uz kecelju i sjedeći. Međutim, iako sada mašine dosta pomažu pri radu, obuća i dalje dosta puta mora proći kroz ruke dok ne bude sasvim popravljena.
