Razgovarao: Asim Bešlija
Prilično dugo vas nema u domaćoj javnosti nakon vaših angažmana na BHT 1 i OBN-u, a ne spominje Vas se ni u kontekstu Euro info centara koje ste kreirali. Znači li to da ste napustili BiH i da se ne namjeravate ponovo ovdje angažirati?
Tačno je, dvije godine me nema u domaćoj javnosti, ali to nikako ne znači da me nema i u Sarajevu ili Bosni i Hercegovini. Ponovo sam u Briselu tek od sredine februara ove godine. Od 2002. kada sam osnovao prvi Euro info centar u BiH, bio sam neprekidno u BiH i regionu. Neke moje javno vidljivije angažmane ste već spomenuli. Ali moje profesionalne i stručne aktivnosti nisu jenjavale. Euro info centar kojeg spominjete je samo jedno od moje ‘proevropske djece’. Prije tačno deset godina osnovao sam dugo već nezaobilaznu agenciju Sense, bio sam u međuvremenu mentor za oko dvadeset magistara i doktoranata o temama kojima se bavim, napisao sam u međuvremenu knjigu “Evropska unija za svakoga” koja upravo ovih dana izlazi u šestom izdanju, održao sam na stotine predavanja u zemlji, regionu i Evropi, objavio dva velika feljtona o Vijeću Evrope i Evropskoj uniji, pokrenuo specijaliziranu internet televiziju u cilju poboljšanja imidža naše zemlje u svijetu kroz promociju kulturno-historijskih i turističkih potencijala BiH i regiona, ali u zemlji se ni do danas nije pojavio niko ko je razumio o kakvom to potencijalnom medijskom, odnosno internetskom, čudu Zeka govori.
Nasilje nad novinarstvom u BiH
Dužan sam Vam takođe odgovoriti da sam iz Euro info centra otišao samovoljno kada sam u septembru 2004. godine po nagovoru kolega iz BHT1 pokrenuo emisiju “Fakta”. Nakon nekoliko tema kao što su “Stranci izvan zakona”, “Žene silovane u ratu” i “BiH – klerikalna ili sekularna zemlja”, moj kolega Milan Trivić u ulozi direktora BHT je odigrao ulogu egzekutora i, služeći se krajnjim podlostima i podmetanjima, ugasio je emisiju koja je upravo po kulturi komunikacije i insistiranju na faktografiji odudarala od ostalih. Samo nekoliko dana nakon toga, ponuđen mi je transfer u OBN iz kojeg sam, međutim, kasnije otišao nakon što su vlasnik ove TV Ivan Ćaleta i njegovi rođaci i ‘domaći jataci’ prešutjeli fizičko nasrtanje na dvoje mladih kolega iz sarajevskog magazina “Gracija” koji su u tom času bili krivi samo zato što su obavljali svoj novinarski i fotoreporterski posao. Kao novinar po struci i kao generalni direktor OBN-a preko takvog čina nisam mogao preći, pogotovo što se nisam slagao ni sa nekim koncepcijskim ustrojstvom ove privatne TV. Prvog radnog dana nakon spomenutog incidenta podnio sam neopozivu ostavku i samosvjesno se izbacio na ulicu iako sam u tom času bio najbolje plaćeni novinar u regionu. Nakon moje ostavke iz OBN-a su istog dana otišli i uvažene kolege Vlastimir Mijović i Damir Šehanović, par dana kasnije i finansijski direktor Šefik Gušić, a neposredno prije ovog incidenta i uvaženi kolega Mladen Marić. O tom događaju međutim, koliko znam, niko nikada u bh. medijima nije objavio niti slova, ali u hrvatskim i drugim medijima u regiji jeste. Zašto su naše kolege o jednom takvom nasilništvu nad našom profesijom šutjele, meni ni do danas nije poznato, a ni jasno.
Čini se da je novinarstvo u BiH postalo beznadežan slučaj i da se malo toga mijenja nabolje. Kao da su svi mediji zapali u neki začarani krug odakle izlaska nema. Kakvi su vaši stavovi o bh. novinarstvu danas i smatrate li da je profesionalost kod nas sasvim zamrla?
Uvijek izlaz postoji. Pitanje je samo volje, znanja i vizije. Ja sam kao što rekoh, za vrhunsku platu i najviši položaj u njegovoj firmi, mogao trpjeti gospodina Ćaletu. Ali nisam. Mogao sam biti generalni direktor RTV BiH u jesen 1992. godine kada sam zajedno s kolegom Agovićem, bio na ponudama kod tadašnjeg potpredsjednika bh. vlade dr. Rusmira Mahmutćehajića. Ali ja tadašnje političke uslove nisam mogao prihvatiti jer su se kosili s mojim poimanjem profesije, a Meho Agović jeste i on je ubrzo postao direktor, a ja nastavio da budem šikaniran kao ‘jutelovac’, da i kome treba i kome ne treba dokazujem da sam patriota iako sam u nacionalno mješovitom braku, ili da trpim i javna i tajna šibanja zato što sam se i tada i danas izjašnjavao kao Bosanac.
Generalno, novinarstvo u BiH je, kao i svugdje, ogledalo društva: kakvo društvo-takvo novinarstvo! Ali uvijek i svugdje, pa i kod nas ima časnih izuzetaka. Kada sam prije par godina u magazinu “Dani” izjavio da bh. novinarstvu treba psihoterapija, mislio sam kao i sada na opštu tendenciju tabloidizacije, paušalizma, nekonzistencije i neznanja. Jer ko to može poreći da u BiH nema novinara koji bi u svakoj drugoj normalnijoj zemlji bili čuvani kao drago kamenje, koji ne bi bili društveno priznati, uvažavani i adekvatno tome i nagrađeni, kao u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Americi gdje je novinarstvo statusno zanimanje. Zar mislite da novinari poput Gojka Berića na Zapadu ne uživaju najveći društveni status i čast? Ko to može poreći da veliki broj naših kolega na ivici neimaštine i sadizma, održava svoje ljudske i profesionalne vrijednosti?
Međutim, pod galopom profiterstva nekompetencija je kod nas postala i sredstvo i cilj aferaškog novinarstva, jer u takvom novinarstvu dobra vijest nije vijest. Zar vam takvu tezu ne potvrđuje i činjenica da ni najbogatiji ili kadrovski najjači mediji u zemlji, 13 godina nakon rata i sveopšteg formalnog zaklinjanja u evropske integracije, nemaju vlastitog stalnog dopisnika iz sjedišta Evropske unije. Po tome je BiH jedina država u Evropi. Zašto? Zato što za višestruko manju platu, mediji imaju novinara u zemlji koji dnevno može donijeti po nekoliko naslova o unutrašnjo-političkim prepucavanjima ili aferama, na čemu se na žalost postižu veći komercijalni efekti nego na naslovima iz Brisela ili svijeta. Evropska unija je, dakle, za njih još uvijek neprofitabilna tema, što je strašna dugoročna pogreška.
Mediji su kod nas potpali pod razne vrste ovisnosti, ali se čini da je najproblematičnija ona politička, pa je za one koji bez pritisaka žele raditi danas, jedini izlaz objavljivati na internetu. Vi ste učinili isto. Je li to neka vrsta bijega od bh. medija?
Ne, ja ne bježim od bh. medija već neki domaći mediji bježe od mene u strahu od konkurencije, a sa nekima koji su me htjeli nisam bio na istim profesionalnim talasnim dužinama. Problem je očito u meni jer kao i većina starijih kolega smatram da je novinarstvo vrlo odgovorna struka, a ne lakrdija. Kao što se za upravljanje avionom mora imati hrabrost, znanje i vještina, tako isto gledam i na novinarstvo. Čak ni tramvaj ne može voziti vozač kamiona već namjenski obučeni stručnjak za tu vrstu posla.
Moj ‘bijeg’ prema internetu? To je posljedica prvo moga poimanja profesije u kojoj je novinar obavezan da ne šuti, već da bude ‘glasnogovornik’ svoje sredine u kojoj djeluje, koju osmatra i koju najbolje poznaje. Drugi razlog je istinsko vjerovanje da budućnost komunikacija pripada internetu i trećoj generaciji, takozvanim G3 solucijama komunikacije. Česta lutanja po svijetu su me, očito, i u tom pogledu učinila dalekovidnijim od većine naših kolega koji još uvijek slijepo vjeruju u postojeće stereotipe. Takvima je teško objasniti da je globalni uticaj vašeg portala veći nego mnogih tradicionalnih medija u zemlji. Tek kada to shvate i oglašivači i kada se s konvencionalnih medija počnu masovnije seliti na internet, tada će novine, radio i tv stanice shvatiti da je vrag odnio šalu. Za mnoge će, međutim, tada biti prekasno. Izumrijet će ili će nastaviti da tavore bez bitnijeg javnog uticaja.
Mediji ekonomski a ne politički ovisnici
Što se pritisaka, ovisnosti i uticaja na medije tiče ne slažem se s teorijom o izravnim političkim pritiscima. To je samo privid jer u BiH ne postoje tako jaki centri političke moći kao što su bili u vrijeme Tita, ili kod nas u vrijeme autoritativnog Branka Mikulića. Već smo govorili o tome da je BiH mnogo više virtualna tvorevina nego prava država. Ovisnost medija je, međutim, više nego očigledna od oglašivačkih lobija, ekonomski najjačih kompanija i javnih preduzeća čiji su čelnici u najvećem broju slučajeva stranački ljudi, tako da se uticaj političkih moćnika, po inerciji stranački nastrojenih privrednika, ostvaruje indirektno. Utoliko je opasnost po nezavisno novinarstvo dugoročno veća. Jer stranački prvaci se rotiraju, na izborima se gubi ili dobija, ali ko god dolazio na vlast za direktore je postavljao svoje kadrove. A pošto i mediji moraju da žive, onda radije popuštaju pred istinom nego pred besparicom.
Gdje je izlaz? Opet u bježanju iz etničkog ka građanskom konceptu društva u kojem će na snazi biti neki drugi vrijednosni aršini od sadašnjih i kada će i za oglašivače biti važnije da li je neki medij referentan, nego kojoj je političkoj opciji naklonjen. I po ovom pitanju bi Evropska unija mogla i trebala biti određenija. Zbog dosadašnje politike “može i ne mora” ne trpe samo mediji, već su oni samo odraz opšte rastrojenosti, defetizma i košmara na državnom nivou.
Često boravite izvan BiH. Koliko vam je bilo teško ili lako boriti se da ostanete u profesiji s obzirom da dolazite iz jedne skoro nevažne zemlje za širu evropsku scenu. Ili su ipak vaše kvalitete bez obzira na porijeklo, pomogle da opstanete kao novinar?
Kao što vam je i samom poznato, na Zapadu je izmišljen višepartijski sistem, što znači da postoje političke partije, klanovske zavjere, ljubimci ili antipatije. Ali postoji i nešto na čemu Zapad opstaje – to je kompetencija. Čak i sama EU je ovih dana, o tome sam izvještavao, najavila radikalnu promjenu politike zapošljavanja novih birokrata. Umjesto diplome, naučnih titula i drugih formalnih kriterija pri zapošljavanju, prioritet će se davati radnim vještinama, ljudskim kvalitetima i spremnosti da se služi interesima građana Evropske unije. Želim reći da na Zapadu nije najvažnije odakle ste, kakvu boju kože imate ili koliko ste visok. Mene u Briselu u kojem živi više od 60 nacija i gdje se govore svi jezici svijeta, uglavnom poznaju kao Zeku iz Sarajeva i nikada me niko nije upitao čime mi se bavio otac, koje sam vjere ili kakva su mi politička uvjerenja. A kod nas žive tek tri naroda i nekoliko manjinskih skupina i onda se busamo po svijetu kako smo bjelosvjetski raritet u multikulturalnosti, multinacionalnosti i tome slično. Sve su to eksjugoslovenske fore koje odavno nemaju veze s realnošću. Svijet je već toliko globaliziran da ni mnogo veće i jače države nisu ništa na geografskoj mapi osim toponima. Pa i Evropska unija se, uostalom, zato udružuje, proširuje i produbljuje svoje kompetencije da bi bila relevantnija na globalnoj sceni. Zato u odgovoru na Vaše pitanje želim ponoviti ono moje stalno izgovarano 3K koje po nekoliko puta dnevno ponavljam i svojoj djeci: Karakternost, Kompetencija i Kredibilnost.
Ima li za vas u BiH još uvijek profesionalnih izazova ili smatrate da je situacija kod nas toliko učmala i monotona da je zanimljivije biti sve osim novinar?
Kao što sam već rekao, u Briselu sam ponovo od sredine februara ove godine. Krajem jula moji sadašnji projektni zadaci se ovdje završavaju i ponovo sam u Sarajevu. Ako bude sreće ostajem, a ako ne, ponovo odlazim trbuhom za kruhom. Ja u tom smislu nemam nikakvih kompleksa i nikoga za takvo stanje ne optužujem niti mislim da iz ove toliko časne profesije treba bježati bez velike nužde. Međutim, biti novinar, po mom sudu, ne znači samo svakodnevno pisati vijesti, komentare ili intervuje. Biti novinar je odnos prema stvarnosti, svojoj porodici i osobnoj slobodi. To je borba za profesionalne principe i moralne norme bez obzira za koga ili odakle radili. To je cijela jedna životna filozofija.
Tužna priča Sivog doma
Iz navedenih razloga sam se u proljeće prošle godine, po nagovoru brojnih kolega u RTV domu u Sarajevu, prvi put u karijeri, prijavio na konskurs za direktora BHT1, a o upražnjenom radnom mjestu su me obavijestili dok sam bio na jednom regionalnom istraživanju u Tirani. U posljednjem satu prije isteka prijavnog roka uspio sam pribaviti sve tražene dokaze o stručnoj spremi, nekažnjavanju i profesionalnom iskustvu, aplicirao i… Uprava ove medijske kuće mi je odredila prijemnu komisiju u kojoj je, zamislite, od tri člana jedan bio pjesnik, drugi član je bila urednica dječijeg programa, a treći je bio član uprave koji bi se mojim prisustvom u RTV domu, bezrazložno, osjećao ugroženim. Stravično! Kada sam u mukloj dvorani Sivog doma na Alipašinom polju u tom času ugledao ispred sebe ‘komisiju’, prvo mi je pozlilo, a zatim sam se pribrao i oko pola sata obrazlagao svoju reformističku strategiju i odgovarao na laička pitanja ‘stručne komisije’. Kako to i biva, na kraju smo se toplo pozdravili uz obavijest da ću odgovor dobiti pismeno. I šta mislite da li su oni odbili mene ili ja njih? Kolega koji je primljen na mjesto PROGRAMSKOG direktota Televizije je privatno sasvim OK, osim što za 30 godina staža nije napravio niti jednu sekundu tv programa. Ali, ni nakon takvog poniženja, ni na koga nisam ljut, nisam zlopamtilo niti ikoga prezirem, jer sam uvjeren da su i ti ljudi iz komisije proizvod društvenih okolnosti, ili su žrtve svoje nesposobnosti da prežive na drugačiji i moralniji način. Jednoga dana će možda i na mene doći red da napravim reformu RTV-a kakvu naša profesija, uposlenici u RTV domu i bh. građani zaslužuju. A ako ne, nije krivica do mene.
Uskoro Centar za evropska istraživanja
Život ide dalje. Nakon najnovije knjige koju sam naslovio sasvim jednostavno «Vodič u Evropsku uniju» koja je upravo u fazi lektorisanja i prijevoda na engleski, a za koju se očekuje da će predgovor napisati Solana, odmah nastavljam sa pisanjem ranije započete knjige «Stranputice Evropske unije», te sa zbirkom političkih eseja pod naslovom «Moj javni dnevnik – ili Biti novinar«. I na kraju, sasvim eksluzivna novost: s početkom septembra sam planirao pokrenuti Centar za evropska istraživanja u čijem će ‘opisu poslova’ biti i prvi multimedijalni web-portal www.eurobaza.eu koji će se u cjelosti baviti procesima evropskih integracija u namjeri da, po principu agencije Sense, svim medijima u zemlji, institucijama i građanima obezbijedi brzu, tačnu i cjelovitu informaciju, komentar i analizu u vezi s evropskim integracijama i procesima unutar Unije. Dizajn ovog projekta je u završnici, ime i logotip su zaštićeni, a od 20. avgusta će početi javna prezentacija. Kao što se vidi, niti mislim da je novinarstvo profesija za koju se ne vrijedi boriti, niti imam problem profesionalne motivacije. Samo da me posluži zdravlje.
I za kraj, s obzirom da je novinarska profesija u BiH već toliko devalvirana, a imajući u vidu Vaše veliko profesionalno iskustvo, da li ste razmišljali da se angažirate i kao predavač u Sarajevu, jer čini se da novinarima ovdje treba ponajviše obrazovanja?
Već godinama sam u takve procese povremeno uključen. Bio sam jedno vrijeme redovni predavač na Visokoj školi novinarstva pri Media plan institutu i povremeno na katedri profesora Nijaza Durakovića na Fakultetu političkih nauka. Prije povratka u Brisel izvanrednu saradnju sam imao sa njemačkim fondacijama Konrad Adenauer i Friedrich Ebert. Kad god mi se bude pružila prilika da prenesem dio svojih iskustava, rado ću to učiniti i u buduće.
Jedna od mogućnosti edukacije novinara je predviđena i kroz budući Centar za evropska istraživanja i projekat eurobaza.eu, jer bih želio da se po principu edukacije za izvještavanje o radu Haškog tribunala, po čemu su Sense, moja malenkost a posebno uvaženi kolega Mirko Klarin, jedinstveni primjer dobre koegzistencije iskustva i znanja, sa mladošću i motivacijom.
Medijska evropeizacija BiH
Otkako je osnovana Direkcija za evropske integracije 2004. godine, predlagao sam, pisao i usmeno apelirao kako bi se mladi i motivirani novinari iz cijele BiH otpremali na tromjesečna školovanja u Brisel gdje bi o funkcioniranju EU učili uz praktičan rad, a ne uz teorijska predavanja u Neumu, na Jahorini ili Vlašiću. Do dana današnjeg, niko ništa nije preduzeo.
Uvjeren sam, međutim, da su mediji ključni faktor evropeizacije BiH i da bez vrlo ambiciozne medijske strategije i bez njene 100-postotne implementacije, neće biti ni ozbiljnijeg napretka u tranziciji i na putu ka Evropskoj uniji. Ne treba ići suviše daleko, dovoljno je pogledati kako se to medijski odrađuje u Hrvatskoj, kako u Sloveniji, a kako sve uspješnije i sinhronije u Srbiji.
Kada je bivši premijer Terzić po dolasku na funkciju 2004. godine, u zanosu ili paušalno, izjavio da će BiH biti spremna za EU do kraja 2009. godine, napisao sam da se radi o notornoj gluposti. Ovoga ću puta biti radikalniji: ko god misli da se implementacija oko 100 hiljada stranica evropske regulative, u ovako složenoj zemlji kao što je naša, može provesti uspješno bez vodeće uloge medija, taj je za ludnice. Ali za takvu ulogu medija, potrebno je prvo evropeizirati glavne urednike i direktore. Tek tada će se oni sami, a ne ja, zalagati da im novinari budu školovani u Briselu i da vijest nije samo loša vijest. Evropska bi unija takođe trebala preispitati svoju restriktivnu i nerazumnu politiku prema medijima u BiH, jer je sama najviše kriva što je, iako su od rata do danas uložene milijarde eura, industrijska proizvodnja kao zamajac svakog društva pa i jačanja medija, ostala na repu briselskih aktivnosti prema Bosni i Hercegovini.
Pročitajte i prvi dio intervjua sa Zekerijahom Smajićem.
