Historijske paralele
65

Izvještaj CIA-e iz '94: Kako je Tuđman izvršio pritisak na HDZ BiH da prihvati savez sa Sarajevom

S. H.
Foto: EPA-EFE
Foto: EPA-EFE
U aktuelnim pregovorima o Izbornom zakonu često se nameće paralela između sadašnje situacije i Washingtonskog sporazuma iz 1994. godine. Često se ističe da je završetak rata u Bosni i Hercegovini počeo upravo okončanjem sukoba između Armije RBiH i HVO-a.

U tom kontekstu korisno je podsjetiti na neke osnovne okolnosti u kojima je sklopljen Washingtonski sporazum, kao osnova današnje Federacije BiH.

Odgovor na pitanje o okolnostima potpisivanja ovog sporazuma daje izvještaj koji je Centralna obavještajna agencija (CIA) Sjedinjenih Američkih Država podnijela 22. novembra 1994. godine, a koji je objelodanjen 2013. godine, kao i brojni drugi povjerljivi dokumenti američkih vlasti iz vremena od 1992. do 1995.

U svom izvještaju CIA navodi da je primirje potpisano u martu 1994. najveće dostignuće pregovora te da očuvanje primirja ukazuje na to da obje strane vjeruju da je ono u skladu s njihovim interesima.

"Bosanski lideri vjeruju da je Tuđman problem, dok bosanski Hrvati, kao i oni u Hrvatskoj, vjeruju da je Izetbegovićev primarni cilj zadržati ličnu vlast i osigurati muslimansku dominaciju. Nisu veliki izgledi za brz i ekstenzivan razvoj Federacije, ali odsustvo odgovarajuće alternative, kao i međunarodni pritisak, vjerovatno će očuvati Federaciju, ako ne kao puni uspjeh, onda barem dok bosanski rat bude trajao", zaključuju analitičari CIA-e.

Zatim dodaju da je glavna prijetnja za Federaciju da Tuđman i Milošević dođu do sporazuma o Krajini ili da Hrvati ostanu bez dijela isporuka oružja koje idu ka bosanskoj strani.

"Svi izvori dosljedno ukazuju na to da bosanski muslimani vide Federaciju kao sredstvo da počnu voditi efektivniji rat protiv srpske strane. Primirje je omogućilo protok oružja preko teritorije Hrvatske i teritorije koju kontrolišu bosanski Hrvati, zatim rasteretilo trupe koje su se borile na ovom frontu te otvorilo puteve za dolazak humanitarne pomoći", kaže se.

Dalje se navodi da je bosanska strana potpisala Washingtonski sporazum jer vidi Federaciju kao sredstvo da izbjegne podjelu koja je bila sastavni dio ranijeg Vance-Owenovog plana. Također, kaže se da vlast RBiH osjeća zabrinutost da će biti jednaka s hrvatskom stranom te da će morati donositi odluke kroz konsenzus s Hrvatima kojih je tri puta manje.

Zatim se navodi da bosansko rukovodstvo želi zadržati prevlast koju ima u institucijama Republike BiH te je veoma kritično prema održanju samoproglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

"Bosanski Hrvati, naročito oni u utjecajnoj nacionalističkoj stranci HDZ, vide manje prednosti za sebe u Federaciji. Oni su potpisali Washingtonski sporazum da bi okončali svoje poraze u ratu s muslimanima, kao i zbog snažnog pritiska koji je na njih vršio hrvatski predsjednik Tuđman", stoji u izvještaju.

"Mnogi od njih ne žele živjeti u državi s muslimanskom prevlašću iz straha da će njihov hrvatski identitet biti potisnut. Hrvati u Hercegovini i dalje vjeruju da je njihova budućnost vezana za domovinu Hrvatsku, što izražavaju snažnim interesom za konfederaciju Federacije i Hrvatske, za što pak ni Sarajevo ni Zagreb ne vide kao svoj prioritet", kaže se.

Dalje, navodi se da je umjereni predsjednik Federacije Krešimir Zubak posvećen uspjehu projekta Federacije, dok drugi samo verbalno iskazuju podršku. U izvještaju se dodaje da je Zubak imenovan u junu, kako bi zamijenio hrvatske ekstremiste i tvrdolinijaše u HDZ-u, koji su potkopavali Federaciju (misli se na Matu Bobana).

"Hrvatski predsjednik Tuđman nastavlja imati najveću ulogu kada je riječ o Federaciji. On je pogurao ovaj proces proljetos, kako bi spriječio uvođenje UN-ovih sankcija zbog vojne pomoći koju je Hrvatska pružila bosanskim Hrvatima", kaže se i dodaje da je Tuđman stavio sve uloge na borbu protiv srpskih snaga u Krajini, za što mu je trebala međunarodna podrška.

"Njegova saradnja omogućila mu je dio oružja koji prolazi kroz njegovu teritoriju, a namijenjeno je bosanskoj vladi. To mu je pomoglo da osnaži ekonomske veze sa Zapadnom Evropom te mu dalo političku i ekonomsku poveznicu sa svima onima u islamskom svijetu koji podržavaju bosansku vladu", navodi se u izvještaju CIA-e.

U tom dokumentu je naglašeno i da Milošević ne vjeruje da će Federacija Bošnjaka i Hrvata opstati te da bi rat između bošnjačke i hrvatske strane otpočeo da je Karadžić prihvatio plan Kontakt grupe u ljeto 1994.

Na kraju se zaključuje da bi, i pored svih poteškoća, raspad Federacije skupo platile obje strane te da će zbog toga obje strane biti spremne na minimalne kompromise.

"Bosanska vlada želi više oružja kako bi se mogla suprotstaviti srpskim snagama, a za to su joj potrebni nominalno prijateljski odnosi s Hrvatima. Hrvatski predsjednik Tuđman treba međunarodnu podršku kako bi uspostavio kontrolu nad Krajinom, ako treba i silom", kaže se i dodaje da bosanski Hrvati uživaju mir i relativnu političku autonomiju u BiH.

Potcrtana je ključna uloga Zagreba, odnosno predsjednika Franje Tuđmana.

"Sredinom septembra predsjednik Tuđman je djelovao brzo kako bi obuzdao tvrdolinijaše među hrvatskim nacionalistima u BiH, koji su pokušali ubiti izaslanika EU Hansa Košnika", kaže se te dodaje da je za jačanje Federacije potreban snažniji međunarodni pritisak.

Na kraju se razmatra šta bi se desilo u slučaju dizanja embarga na oružje. U prvom scenariju stoji da Hrvati ne bi bili skloni zajedničkoj borbi protiv Srba.

"Ali u drugom scenariju podizanje embarga bi osnažilo Federaciju ako bi se Hrvati i Muslimani složili o zajedničkoj ofanzivi protiv Srba. Ovo bi se moglo desiti ako bi Tuđman, potpuno ogorčen pokušajima da kroz mirovni proces povrati Krajinu, naredio Bosanskim Hrvatima da sarađuju s bosanskom vladom kako bi opteretili snage bosanskih Srba, a za to vrijeme bi on mogao vršiti simultani napad na Krajinu", kaže se u izvještaju.

Ovaj izvještaj CIA-e potvrđuje da je ključnu ulogu u samoj uspostavi Federacije imala podrška Zagreba i pritisak koji je Tuđman vršio prema HDZ-u BiH da prihvati savez sa Sarajevom i zajedničku borbu protiv VRS-a. Također, neizostavnu ulogu je imala i medijacija, prije svih SAD-a.

U tu svrhu je, u februaru 1994. godine, mjesec prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma, smijenjeno i prethodno rukovodstvo HDZ-a BiH na čelu s Matom Bobanom, koje je bilo sklonije savezu s Republikom Srpskom i samostalnosti Herceg-Bosne, te dovedeno novo koje je predvodio Krešimir Zubak, koje je imalo više afiniteta ka savezu s Bošnjacima.

Postavlja se pitanje da li je danas moguće obnavljanje Washingtonskog sporazuma, ukoliko predsjednik Hrvatske Zoran Milanović svakodnevno širi nepovjerenje između Bošnjaka i Hrvata te se, prkoseći američkoj inicijativi, otvoreno potiče hrvatski savez s Dodikom.

Imajući u vidu da je, kako kažu analitičari CIA-e, HDZ BiH prihvatio Washingtonski sporazum tek pod pritiskom Tuđmana i nakon poraza na vojnom polju, ključnu ulogu u sadašnjim pregovorima ima hrvatski premijer Andrej Plenković koji jedini, uz pomoć SAD-a i EU, može izvršiti pritisak na Dragana Čovića da prihvati kompromis i odustane od saveza s RS-om.

No, postavlja se pitanje da li je Čović to u stanju.