{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Intervju BH DANA: Ugo Vlaisavljević

D
24.2.2003. u 23:31
24
0
Intervju BH DANA: Ugo Vlaisavljević
24
Intervju BH DANA: Ugo Vlaisavljević
Dr. Ugo Vlaisavljević
Dr. Ugo Vlaisavljević profesor je na Filozofskom fakultetu Sarajevskog univerziteta, na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Povod za ovaj razgovor je reforma bosanskohercegovačkih univerziteta o kojoj ovaj međunarodno priznati filozof misli drugačije od većine stručnjaka, eksperta, profesora i političara uključenih u proces izgradnje novog i boljeg univerziteta.
Vlaisavljević je autor nekoliko zapaženih knjiga, objavio je i objavljuje stručne članke i studije u domaćoj i inozemnoj periodici, prevodi sa njemačkog, engleskog i francuskog. Gostovao je na uglednim svjetskim univerzitetima kao što su Oxford, Cambridge, Rochester, Strasbourg. Intervju sa Ugom Vlaisavljevićem pročitajte u nastavku.

O univerzitetu - robijašnici, etnonacionalizmu, humanističkim studijama i intelektualcima koji, i ne znajući, proizvode politiku neprijateljstva, o studentima i profesorima koji ne žele reformu univerziteta, o pritajenom bijesu monoetničkih struktura, sa profesorom Vlaisavljevićem razgovarao je suradnik Dana.

DANI: Profesore Vlaisavljeviću, imao sam priliku da pročitam radnu verziju Vaše knjige Lepoglava i Univerzitet, koja će uskoro izići iz štampe. Da li je ova knjiga, sa možda ironičnim naslovom, Vaš doprinos reformi bh. univerziteta?
Vlaisavljević: Pa, u svakom slučaju, knjiga je napisana u kontekstu potrebe, čak nužde za reformom univerziteta. Napisana je na osnovu uvida koji nije široko prisutan, koji čak ne dijele ljudi koji su možda najodgovorniji za reformu univerziteta, a to je da reforma na univerzitetu ne smije biti samo školska. Po svemu sudeći, reforma je projicirana da bude samo školska. To znači, reforma nastavno-naučnih programa, reforma sistema studiranja, uvođenje kreditnog sistema itd., uz izvjesne, značajne dodatke, a to je, recimo, kritički sud ili ocjena studenata o radu nastavnika, usvajanje sadržaja programa evropskih studija itd. Međutim, ono što pritom može promaći jeste specifična pozicija univerziteta u društveno-političkom, ideološkom historijskom sklopu u kojoj se nalazi u našoj zemlji i u čitavom regionu.

DANI: Ako Vas dobro pratim, hoćete da kažete da su bh. univerzitet i univerziteti u regiji još uvijek zatvoreni hramovi ideološkog znanja, baš kao Lepoglava, i da su političke institucije, par excellence, baš kao u socijalizmu?
Vlaisavljević: Vaše pitanje već indicira puno smjernica moga vlastitog rada. Naime, samo vlastito ime Lepoglava ne treba da označava samo određenu instituciju za koju znamo da je bila robijašnica na kojoj su komunistički lideri, tj. politički zatvorenici prije komunističke revolucije, proveli godine robije. Riječ je o imenu za jedan model visokoškolske institucije. Kao što znate, upravo ovi politički zatvorenici, među kojima su praktično vođe, instauratori socijalističkog režima poput Moše Pijade, Josipa Broza Tita, Rodoljuba Čolakovića…, kazivali su za svoje iskustvo robijanja da je to u isto vrijeme bilo pohađanje prvih narodnih univerziteta. O čemu je, ustvari, riječ? Da li je to naprosto bila jedna krilatica ili se uistinu radi o prvim narodnim univerzitetima?

DANI:Bit će da je ovo drugo?
Vlaisavljević: Da. Shvatio sam da je upravo riječ o ustanovljenju, po prvi put, moderne visokoškolske institucije na ovim prostorima. Naravno, mnogi će brže-bolje reći da na južnoslavenskim prostorima visoko školstvo ima i dužu tradiciju nego što je to tradicija komunističkog univerziteta. Međutim, istina je da ta tradicija nije bila historijski društveno djelatna, dakle ona nije dublja oblikovala populacijsku svijest, pogotovo svijest političkih i obrazovnih elita. Uistinu, zasnivanje moderne institucije univerziteta potiče praktično od komunističke revolucije, a ona je ustrojena po onom modelu kojeg su donijele komunističke vođe. Naše iskustvo visokoškolskog studiranja zasniva se na iskustvu studiranja u robijašnici. Otuda ste kod učenjaka i studenata imali prisutne figure, predstave, slike, floskule, koje "vuku" na robijašnicu: samotni rad učenjaka povučenog u samoga sebe, mukotrpna težina studija, studenti su čak izgradili svijest o samotnom ćelijskom radu, o "robijanju na univerzitetu", itd… Taj model, nažalost, djelatan je i poslije pada prethodnog režima. Ideja vodilja cijelog mog istraživanja i jeste da se pokaže kontinuitet između predmodernog režima robijaškog studija, režima studija osnovanog u komunizmu i režima studija što dolazi sa jednonacionalizmom a koji potpuno preuzima lepoglavsko-komunistički model ne mijenjajući ga.

DANI: Taj kontinuitet ne obećava ništa dobro?
Vlaisavljević: Da, već je loše obećanje i ostvareno. Naime, stojim iza teze koja nije toliko prisutna u našoj javnosti, ali u svjetskoj akademskoj zajednici postala je već opće mjesto. Ta teza glasi: Etnonacionalizam u istočnoj Evropi proizvod je akademskih elita utemeljenih na univerzitetu poslije pada komunističke ideologije. Te elite, tzv. humanistička inteligencija, proizvele su etnonacionalizam da bi zadržale isti model, iste vrijednosti i iste norme za koje jedino znaju, a to su marksističke ideologijske norme.

DANI: Ako je etnonacionalizam instaliran kao neka "znanstvena" paradigma na univerzitetu, znači li to da neće biti oboren započetim reformskim zahvatom, koji bi trebao biti s onu stranu etnonacionalizma?
Vlaisavljević: Upravo je to ono što može gotovo neprimjetno promaknuti. Najveći problem sa univerzitetom danas i ovdje jeste to što je on uistinu školska institucija, ali u isto vrijeme potajno djeluje kao vrhunska politička institucija. To je taj model iz bivšeg režima. On se sastoji u tome da je univerzitet potpuno očišćen od bilo kakve kritičko-ideološke uloge, tj. političke uloge par excellence, a u isto vrijeme, u takvoj sterilnosti, on ima suštinsku političku zadaću da podržava i legitimira dnevnu politiku u akademskoj sferi.

DANI: Šta Vam, u tom kontekstu, znači rečenica da je "Univerzitet iznutra depolitiziran a izvana repolitiziran"?
Vlaisavljević: To je možda najteže objasniti, ali je to ustvari i najpotrebnije objasniti. Riječ je o tome da oni koji su na univerzitetu u svojoj neposrednoj nastavničkoj djelatnosti nemaju nikakve druge akademske sadržaje osim pedagoških. Oni su svedeni na puke nastavnike, oni, recimo, predaju programe koji se iz decenije u deceniju ne mijenjaju, čak je zakon da oni budu jedni te isti, fiksni itd… To čini univerzitet istovjetnom institucijom kao što je srednja škola, a to je nedopustivo. Univerzitet mora biti mjesto istraživanja u znanosti. Profesor u suštini ne bi smio imati nikakvu prednost, a pogotovo ne nastavničko-pedagošku prednost u odnosu na svoje studente. To moraju biti zajednice istraživača u kojima, pogotovo danas sa informatičkom revolucijom, svaki student može u času imati više informacija nego njegov profesor, ali je riječ o tome da oni zajedno istražuju u različitim pravcima, da svaka nova školska godina i za univerzitetskog profesora bude iskustvo saradnje sa studentima koje će mu pružiti nova saznanja. Plediram za akademske zajednice koje su znanstveno-istraživačke zajednice, a ovo što mi imamo jeste puki nastavnički pogon u kojem nema mjesta za društvenu zbilju. Kako nema mjesta za društvenu zbilju, onda se naknadno ta situacija politizira.

DANI: Kako?
Vlaisavljević: Tako što univerzitetski profesori odlaze u politiku da bi naprosto po jednoj vokaciji koja nije izvanjska nego unutarnja, to svoje znanje povezali sa zbiljom, ali to naknadno povezivanje u kojem se oni ne susreću sa jednako kompetentnim ljudima, nego sa pukim političarima, sa populusom, sa javnim mnijenjem itd., daje im prednost koja je, ustvari, pogubna. Oni donose gotovo znanje u jednu sredinu koja traži kritičko saznanje, a na univerzitet dolaze ponovo kao političari sa legitimacijom, kao ljudi od moći i znanja, tako da imamo univerzitet koji je isto tako potpuno odvojen od stvarnosti a sa druge strane potpuno služi ovoj ideološkoj stvarnosti.

DANI: Rekao bih da je očigledan primjer služenja ideološkoj stvarnosti ovaj friški Studentski pokret za normalnu Bosnu i Hercegovinu…
Vlaisavljević: Ništa nije indikativnije od tog primjera. On toliko dobro govori i o univerzitetu i o političkoj stvarnosti. Kad bi sjedili i zamišljali bolji simptom, teško da bi ga mogli prozvesti. Pojava tog pokreta nam kaže da se socijalna forma, društveni oblik života na univerzitetu nalazi u katastrofalnom stanju. Evo činjenica: kod nas, na naš odsjek, na jedan od 12 ili koliko već odsjeka Fakulteta, dolazi gostujući profesor sa jednog vrlo razvijenog univerziteta i poslije nekoliko dana primjećuje da je vrlo teško vidjeti sve kolege koje su zaposlene na odsjeku zbog proste činjenice da ne postoji zajednička soba. Za njega je to začuđujuća činjenica. Drugo što primjećuje jeste da ne postoji mjesto na kojem se studenti okupljaju, da, recimo, imaju internet priključak, da imaju mogućnost da zajedno razmjenjuju informacije itd… Treće što primjećuje jeste da ne postoji nikakav akademski ritual - da kolege jedni drugima, s vremena na vrijeme, održe predavanje, da naprosto iznesu ono čime se bave. Dakle, ne postoji nikakav unutarnji akademski oblik, forma saradnje, debate i dijaloga. To je vrlo važna činjenica i to je vrlo opasna stvar jer solipsistička svijest koja se često kod nas povezivala sa znanstvenošću, a koja dolazi iz pozitivnih znanosti, smatra da ne postoji potreba za nekom imanentnom društvenošću, tj. ne treba vam drugi sociolog ako se vi bavite sociologijom…

DANI: Bez teksta sam…
Vlaisavljević: Pa, pogledajte ljude koji svoj život provedu u takvoj instituciji i dođu do najviših zvanja, nikad bez prilike da učestvuju u debati jednako kompetentnih ljudi, u debati koja je surova, bespoštedna i koja će osvijetliti sve slabe strane njihovog rada. Jedina socijalna forma je vertikalna komunikacija sa studentima, koji se ponašaju kao učenici a ne kao studenti, dakle koji, po definiciji, ništa ne znaju, a profesor samo njima i jedino njima saopćava svoje znanje.

DANI: I pravi teren za odgovarajuću politiku?
Vlaisavljević: Unutar takve monolingvističke, egoistične i azilske svijesti, politika postaje neodoljiva za same studente kod kojih postoji nešto kao unutarnja potreba da se socijaliziraju. Ja moram reći da reformu Sarajevskog univerziteta i bh. univerziteta, ili ako hoćete, univerziteta u regiji, vidim kao jedno dešavanje studenata, jednu žeđ za društvenim formama unutar univerziteta, ali ovo je najgori mogući surogat, ideološki surogat, politikantstvo, lažna forma društvenosti… Moram još nešto reći: Od mog velikog optimizma da će studenti biti ti koji će pokušati da vrše reformu univerziteta iznutra, primijetio sam, uvodeći sam demokratske forme komunikacije i motivirajući studente sa istraživanjima, da oni sami predstavljaju veoma konzervativnu snagu, čak su možda najveća prepreka reformi.

DANI: Zašto?
Vlaisavljević: Zbog proste činjenice da je vrlo nizak nivo zahtjeva za studiranjem. Postoji jedna komocija unutar čitavog režima studiranja koja omogućuje studentima da ovaj robijaško-ćelijski rad bude sveden na minimalne zahtjeve. Upravo to poistovjećivanje sa srednjom školom čini od njih ljude koji nisu motivirani za bilo kakve dublje promjene koje bi njih opteretile sa odgovornošću i sa većim radom. Postoji jedan suštinski nerad koji smo naslijedili iz prethodnog režima koji je slavio rad. Taj nerad prisutan je na svim nivoima društvenosti, u svim institucijama, pogotovo na univerzitetu.

DANI: Iz čega se generira taj nerad? Iz ideološke dominacije etničkog?
Vlaisavljević: On je naprosto izraz okoštalih modela ponašanja. Etničko na univerzitetu danas je ono što smo jučer nazivali marksističko-lenjinističkim. Poslije 15 godina izučavanja etnologije, kulturne i socijalne antropologije, koje se sve bave pitanjem etničkog identiteta, mogu vam reći otprilike sljedeće: ja ne znam šta je to etničko, ali, koliko znam, citirajući najvažnije autore koji su svi odreda kod nas neprevedeni, nepoznati i ne predaju se na univerzitetu, etničko duguje nešto susretu sa drugim i to sa neprijateljem. Zato, kad god pričamo o etničkom identitetu ili etničkoj stvarnosti, mi pričamo o našem najvažnijem neprijatelju. Stoga podvlačim: ogromna je odgovornost baš humanističke inteligencije, jer je praktično ona proizvela etnonacionalizam, ona ga drži na vlasti i, pogotovo svojom šutnjom i svojim moralnim hvalospjevima, učestvuje u njemu.

DANI: I eto nas kod Studentskog pokreta za normalnu Bosnu i Hercegovinu?
Vlaisavljević: Ja bih volio da se to predstavi upravo kao vrlo značajan simptom, kao nešto što doista ozbiljno treba shvatiti. To ne treba svesti na pitanje ideološkog obračuna, treba veoma ozbiljno uzeti i te studente i njihove profesore.

DANI: Za ozbiljne rasprave potreban je dijalog. Da li je uopće moguće unutar naše znanstvene zajednice razviti dijalog neistomišljenika a da se on ne završi etiketiranjem ad hominem?
Vlaisavljević: O čemu govorimo? Govorimo o standardima akademske zajednice, a naša ne ispunjava ni minimalne doze civiliziranosti. O čemu još govorimo? Govorimo o jednom apsurdu koji se zove zatvorena akademska zajednica. Zamislite tu svijest koja vlada na univerzitetu, koja gaji otpor prema gostovanju uvaženih filozofa, sociologa, itd…, koja kaže - to su stranci koji nam ne trebaju. Imam mučninu od toga "šta će nam stranci", vrlo sam osjetljiv na to. Dakle, na univerzitetu imamo neposredno na djelu etnonacionalizam, a zajednica znanstvenika, po svojoj definiciji, jeste zajednica koja je internacionalna. Kod nas je izvršeno jedno sakaćenje samog pojma univerziteta, jer u otvorenoj akademskoj zajednici neko ko ima identitet sociologa, ko je uradio nešto relevantno u svijetu sociologije, ne može se pojavljivati kao stranac.

DANI: O čemu još govorimo kad govorimo o etnonacionalnom univerzitetu?
Vlaisavljević: Govorimo o povezivanju moći i znanja, o značajnom političaru koji se pojavljuje na univerzitetu. Pa, sjetite se koliko samo imamo primjera! O čemu još govorimo kad govorimo o univerzitetu? Govorimo o pojmu nacionalne grupe predmeta. To smatram najopasnijom stvari etnonacionalizma i to upravo na istom mjestu i na isti način gdje se marksizam pojavljivao. Etnonacionalizam se ne pojavljuje bilo gdje, on se pojavljuje na studiju književnosti, filozofije, historije, dakle u području humaniora, koje, po definiciji, pripada univerzalnosti, tj. čovjeku. Nacionalna grupa predmeta, to je samo mjesto moći etnonacionalizma, to je preplitanje univerziteta i politike.

DANI: Humanističke znanosti kao forma politike?
Vlaisavljević: Tako je.

DANI: Profesore Vlaisavljeviću, koliko i da li uopće započetu reformu visokog obrazovanja suspendira činjenica da se taj proces vodi pod egidom OSCE-a, organizacije za evropsku sigurnost i suradnju?
Vlaisavljević: Imam izvjesna, može se reći ograničena, a sa druge strane možda prilično bogata iskustva saradnje sa međunarodnim organizacijama u BiH, pogotovo na pitanjima obrazovanja. Moja iskustva su vrlo pozitivna. Ne mislim da egida OSCE-a predstavlja značajnu prepreku, ali znam reakciju ljudi na univerzitetu. Užasnuti su činjenicom da će stranci biti ti koji će poduzeti reformu. Znam i to da ti tzv. stranci sve čine da reforma krene odozdo, jer je gotovo nevjerovatno da ta reforma krene od samih univerzitetskih profesora, a kažem vam da sam u velikoj sumnji i kada je riječ o studentima.

DANI: Da li to hoćete da kažete da je nemoguće sprovesti reformu sa postojećom strukturom na univerzitetu?
Vlaisavljević: Bojim se da će reforma propasti upravo zbog onog što stranci ne mogu da primijete, a to je politička uloga univerziteta.

DANI: Strahujete od toga da će se izvršiti samo jedna, nazovimo je, virtualna reforma univerziteta?
Vlaisavljević: To je upravo ono što ja pokušavam da nazovem školskom reformom. Ona bi se sastojala u tome da nešto što je postalo potpuno škola, dovrši se u tom školskom modelu. Nema nikakve stranosti u uvođenju određenih standarda i režima studija, to je praktično birokratski posao, ali će biti veoma veliki otpor ako imate asistente koji su to po 20 godina, ljude koji nisu napravili niti jedan istraživački projekat, ugledne autore šovinističkih knjiga, itd… Tu će otpor biti vrlo vruć.

DANI: Šta da se radi?
Vlaisavljević: Strategija mora proizaći iz javne debate. Javna debata podrazumijeva debatu na univerzitetu i sve ljude pri univerzitetu koji mogu pomoći. Najveći problem sa naslijeđenim univerzitetom je to što on nema svoj pandan ili naslijeđenu instituciju, a to su istraživački centri. Oni su formirani samo tamo gdje je bila ideološki najveća potreba, prema tome, to nisu bile suštinske alternative. Treba nam proizvodnja istraživačkih centara koji mogu davati alternativne prostore za napredovanje, uzmite samo politiku asistenture, ko se prima na univerzitet, itd… a ovamo se sužava prostor za istinsku reformu. Imate, na neki način, repeticiju mentaliteta kroz ta regrutovanja. Javna debata bi mogla da definira strategije poput jedne vrlo jednostavne. Zalažem se, ali teško mogu imati neko prisustvo u javnosti, da, recimo, na svakom odsjeku humanističkih studija imamo najmanje jednu trećinu personala u školskoj godini koji predstavljaju stranci od ugleda. To bi bila iznutra rekonstrukcija, jer, pazite, samo mogućnost da studenti čuju druge i drugačije, pogotovo da čuju kompetentne, već je napredak. Drugo, u referenci za napredovanje uvesti prisustvo na značajnim međunarodnim konferencijama, jer ovdje imate domašaj jedne kotline, imate renome koji vrijedi koliko možete koplje baciti, imate isključivanje akademske zajednice od njenog akademskog zaleđa, a to zaleđe je svjetska, međunarodna, planetarna akademska zajednica.

DANI: Evo Vam dva provincijalna pitanja: O čemu Vi, čovječe, govorite? Gdje Vi, čovječe, živite? Osnažit ću ova pitanja Derridinim citatom na koji se pozivate u knjizi Lepoglava i Univerzitet: "Kako ne govoriti, danas, o Univerzitetu? Hoće li biti da sam to rekao i da sam to učinio? Hoće li biti da sam rekao kako ne bi trebalo govoriti, danas, o Univerzitetu? Ili će biti da sam govorio onako kako se to ne bi trebalo danas činiti, na Univerzitetu?"
Vlaisavljević: Potpuno sam svjestan toga da postoji jedna osuđenost na šutnju i nemogućnost da kažete. Konteksti govora u javnom mnijenju su zaštićeni tako da ne možete drugačije govoriti. U novinarstvu se zahtijeva da pozovete sagovornika koji će govoriti onako kako se govori a ne da pozovete nekog ko će govoriti drugačije. Čini mi se da je odvažno novinarstvo upravo ono koje otvara prostor da se drugačije govori, a to znači da je govornik već unaprijed osuđen da neće biti shvaćen. Imate jedan drugi citat iz najnovije Derridine knjige koja je posvećena univerzitetu, zove se, u slobodnom prijevodu, Univerzitet bezuvjetno: "Univerzitet treba da bude i mora da bude mjesto u kojem će se moći o svemu govoriti na svaki mogući način, povodom svakog pitanja i dati svaki odgovor, ali tako da to bude otvoreno i za druge i za drugačije načine i pristupe viđenja…"

DANI: Znači, liberalizam?
Vlaisavljević: Ideja liberalizma po kojoj se vi kao građanin pojavljujete samo u javnom prostoru, nikad privatno, uzdržavajući se od onih stavova ili vrijednosti do kojih vam je najviše stalo, kako biste mogli da komunicirate sa ljudima koji imaju druga uvjerenja, u Bosni nikada nije zaživjela i za to postoje duboki politički razlozi. Bosna je, naime, jedina od južnoslavenskih država koja ima mogućnost građanske kulture; tačnije, osuđena je na tu mogućnost, jer sve ostalo je podjela. To znači da treba formirati takav javni prostor u kojem se odričete svetih pisama, u kojem se odričete izražavanja svog najdubljeg identiteta, pretvarajući ga u neutralne i apstraktne elemente. Na univerzitetu situacija je još zahtjevnija. Pored građanske neutralnosti, traži se i znanstvena neutralnost, ali u miljeu u kojem nemate građansku neutralnost, teško je očekivati znanstvenu.

DANI:Vaš pristup je s onu stranu realpolitike?
Vlaisavljević: Potpuno razumijem da politika o kojoj je ovdje riječ, dakle Realpolitika, traži etničke subjekte. Ja sam o tome radio izvjesne analize i praktično jedini politički subjektiviteti u BiH su, ustvari, predstavnici etnopolitike. Ono što bi predstavljalo iole realno političko rješenje mora se osloniti na te najjače, najmoćnije glasove, dakle na te etničke subjekte, ali ono što može akademska zajednica jeste, kad bi bila dovoljno vjerna svojoj lokaciji, da iznutra dovede u pitanje te organske identitete koji su, ustvari, puke fiktivne konstrukcije. Ima li iko u javnom mnijenju da je u zadnje vrijeme rekao da je etnički identitet uvijek artificijelna konstrukcija, da identitet nikad nije jedan i da identitet nikad ne može biti kolektivan?! Smiješno je za nekog ko iole išta zna iz psihologije i psihoanalize da vidi te koncepcije identiteta koje se vrte u našem javnom mnijenju. Mada, znate, nije lako živjeti sa skraćivanjem svog ljudskog identiteta samo na etnički identitet, jer sve vrijeme znate da radite sabotažu, da nudite surogat. Nije lako biti samo historičar jedne etničke grupe, samo filozof jedne interpretacije, postoji jedna težina koja izaziva bijes. Fethi Benslama, koji je objavljen u nekim našim časopisima, Alžirac, Parižanin, koji dobro zna, jer je lakanovac, šta je identitet, govori ustvari o pomahnitalosti ili bijesu koji se javlja upravo u toj rastrzanosti: pozvani ste da učinite nešto mnogo bolje od onoga što uistinu činite, iako to činite za svoj narod.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: