{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Grad heroj obilježava 6. april: Sarajevo će biti, sve drugo će proći

6.4.2014. u 07:55
4.033
42
Grad heroj obilježava 6. april: Sarajevo će biti, sve drugo će proći
4.033
Grad heroj obilježava 6. april: Sarajevo će biti, sve drugo će proći
Sarajevo
Sarajevo-grad heroj. Toliko puta se u svojoj historiji našao na udaru onih kojima je smetalo jedinstvo njegovih stanovnika, u njemu spoj istoka i zapada, njegova tolerancija, njegova beskompromisna borba protiv svakog oblika fašizma. Svaki put njegovi stanovnici su ostali na pravoj strani i zbog doga su životima plaćali. Šesti april je datum koji svjedoči o svemu ovome.
Tog datuma 1945. godine Sarajevo je oslobođeno od fašističke okupacije, a 47 godina kasnije počela je nova i trajala 1.425 dana. Bolna, neizbrisiva i sramna stranica u historiji čovječanstva zauvijek će ostati kao opomena i svjedočanstvo da BiH i njen glavni grad ne pristaju na kompromis s nacionalistima i fašistima, ma koliko to koštalo.

Šesti april bez sumnje je najznačajniji datum u historiji ovog grada. Zajedničkim naporima Srba, Bošnjaka, tada Muslimana, i Hrvata 6. aprila 1945. godine Sarajevo je oslobođeno od fašističke okupacije tokom Drugog svjetskog rata. Oslobađanje grada od fašista počelo je 28. marta 1945. godine i nastavljeno u narednim danima. Probojem 334. puka obalom Miljacke do Marijin Dvora u noći 6. aprila završene su ulične borbe u Sarajevu. Do zore njemačka 181. divizija je napustila svoja posljednja uporišta, a u međuvremenu preko Vraca i Mojmila u južni dio grada ušli su i pripadnici 5. crnogorske udarne brigade, a Sarajevo je 6. aprila u osam sati bilo potpuno slobodno.

"Izražavam svoju zahvalnost svim borcima i rukovodiocima jedinica koje su izvojevale ovu sjajnu pobjedu. Neka je slava junacima palim za oslobođenje naše otadžbine! Smrt fašizmu - Sloboda narodu!", bile su riječi Josipa Broza Tita.

Borba za goli život



Rat? Sarajevu se to ne može dogoditi, mislili su mnogi njegovi stanovnici. A onda je počelo 1992. Pale su prve žrtve, agresorske granate su počele razarati grad, snajperi su vrebali, nestajalo je hrane i vode, dani u Sarajevu su se pretvorili u nepodnošljivu borbu za goli život.

Genaral Armije RBiH Jovan Divjak u svojoj knjizi "Ne pucaj" opisuje 6. april, kao i formiranje odbrane Sarajeva, opisuje kako su se ljudi odlučivali hoće li otići ili ostati.

"Šestog aprila pucaju maskirane osobe, čarapama skrivaju lice. Bitange, teroristi. Je li slučajno, pitam se, što se ovo događa baš na godišnjicu fašističkog bombardovanja Sarajeva 1941. godine?", zabilježio je Divjak.

Između ostalog piše i sljedeće: "Na jutarnjem sastanku Republičkog štaba Teritorijalne odbrane (TOBiH) pukovnik Stjepan Šiber obavijestio nas je o događajima na padinskim dijelovima Sarajeva, na Vracama, 5. aprila 1992. godine. Tog dana, oko 15.10 sati, izvršen je oružani napad na Centar za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova RBiH. Napad su, uz podršku jedinica JNA, izvršile oružane formacije SDS-a i specijalne jedinice MUP-a. Centar je napadnut sa brojčano i tehnički nadmoćnijim snagama, pa je otpor oko 600 slabo naoružanih učenika i polaznika kursa trajao četiri sata i dvadeset minuta", piše Divjak.

Tog 5. aprila je u borbi poginuo Samir Musić, učenik 10. klase, porijeklom iz Goražda, a napadači su imali 11 poginulih.

"Organizator tog napada je bio Mlađen Mandić, dotadašnji načelnik Centra. Neravnopravnom odbranom je rukovodio Husein Balić. Učenici, kursisti i njihove starješine su zarobljeni na Vracama i o njihovoj sudbini se ne zna ništa. Vlada RBiH preduzima mjere da se zarobljeni oslobode", piše Divjak, objašnjavajući ono što je prethodilo potpunoj okupaciji Sarajeva.

Te noći 6. aprila, navodi, veče je proveo uz televizor. Udarna vijest na TV dnevniku je bila da su "evropska dvanaestorica i SAD priznali RBiH kao samostalnu državu u okviru njenih AVNOJ-skih granica".

"Vijest me nagna na grozničavo razmišljanje o prijetnjama koje je 14. oktobra 1991. godine iznio Radovan Karadžić na Skupštini BiH: 'Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su prošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovde'. Prietnja mi je tada zazvučala krajnje neozbiljno, gotovo apsurdno. Ta, rezonovao sam, JNA u Bosni i Hercegovini to nikada neće dozvoliti. Sada sam se počeo malo kolebati", opisuje Divjak svoja razmišljanja tih dana.

Neko puca po ljudima koji traže mir, je li to moguće?



U bilješkama navodi i ovo: "Televizija reemituje snimak mitinga mira održanog 6. aprila ispred Skupštine BiH. 60.000 ljudi iz svih dijelova Bosne: radnici iz Breze i Zenice, građani Tuzle, Vareša, Viteza, Travnika, Jajca, Bugojna, Konjica, Mostara, Sarajeva..., zahtijevaju od Vlade i Predsjedništva BiH 'mir i samo mir'! Redaju se govornici i traže hitno uklanjanje sa pozicija vlasti svih onih koji podstiču sukobe, zagovaraju nacionalnu podjeljenost, koji razbuktavaju nacionalističke strasti, koji bi da ruše BiH. U masi mnoštvo zastava, transparenata, slika maršala Tita. Kliče se Bosni, zajedništvu, miru, a čuju se i poklici protiv JNA. I onda - pucnji! Doista, neko puca i to po ljudskoj masi koja traži mir!? Je li to moguće? Nažalost, moguće je. Masa se ustalasala, ljudi se, zbunjeni, pognuli. Skrili bi se, a nemaju gdje, na čistini su skupštinskog platoa. Neki iz mnoštva pokazuju na gornje spratove hotela Holiday Inn", zabilježio je Divjak.

Demonstracije ispred Skupštine RBiH prije pucnjave snajperista (Foto: Ron Haviv)
Demonstracije ispred Skupštine RBiH prije pucnjave snajperista (Foto: Ron Haviv)


Šefko Hodžić, dugogodišnji novinar Oslobođenja koji je izvještavao od prvih trenutaka opsade Sarajeva o onome što se dešava, a potom napisao knjige i priredio brojne izložbe, za Klix.ba se prisjeća događaja s početka aprila 1992. godine.

"Prva 'gužva' u Sarajevu je nastala 4. aprila. Sjećam se da smo tog dana ja i ekipa Yutela bili na sastanku specijalaca, "vikićevaca", gdje su se svi zakleli na vjernost, a dva sata nakon toga se podijelili. Odmah te večeri je došlo do pucnjave. Tu noć je, između ostalog, neko napao i Policijsku stanicu Novo Sarajevo i ubio Peru Petrovića koji je bio dežurni. Do 4. i 5. aprila u Sarajevu je inače vladao strah, malo je ljudi u sred dana hodalo po ulici, naročito u podnevnim satima", sjeća se Hodžić.

Petog aprila su, kako kaže naš sagovornik, oni srpski specijalci koji su se odvojili od "vikićevaca" napali MUP-ovu školu na Vracama te više nije bilo dileme, počele su oružane borbe.

Onda su poginule Suada i Olga



"Oni su potpomognuti srpskim specijalcima i JNA zauzeli tu školu te je držali do kraja rata. Tog dona su držali kao taoce sve učenike i nastavnike, a sve je prikazano na televiziji. Tada se odjednom u narodu, među stanovništvom Sarajeva pojavio bunt. Ljudi su počeli pristizati dole kod Vrbanja mosta (Most Suade Dilberović i Olge Sučić), pošli su gloruki da oslobode tu školu i đake. Vidjeli su sve na TV u direktnom prijenosu. Tada su poginule Suada i Olga. Inače prvi borac koji je u tim borbama poginuo je Avdo Omerbegović sa Hrasnog Brda. Dole prema aerodromu su pogunala istog dana još dva čovjeka, Jasmin Kadić i Reuf Muhić. To su prve žrtve u odbrani Sarajeva", prisjeća se Hodžić.

Naš sagovornik napominje da su 1945. godine kada je oslobađano Sarajevo, također 5. i 6. aprila, pale žrtve blizu Vrbanja mosta. Tada je poginuo i Valter Perić, partizanski komadant.

"Njih devet su 10. aprila 1945. zakopani zajedno u istoj grobnici, a 10. aprila 1992. one prve sarajevske žrtve su također trebale biti zajedno pokopane na Kovačima, međutim porodice se nisu složile. One Sarajlije koje su 1945. godine krenule da pomognu oslobađanje grada nazivali su rodoljubive Sarajlije, a ove iz 1992. nazivamo patriotama", upoređuje historijske događaje naš sagovornik.

Šestog aprila 1992. je narod došao pred zgradu Skupštine, a ušli su i unutra. Ljudi su bili bijesni na vlast, željeli su da se ludilo zaustavi.

"Tada su pucali srpski snajperisti sa Holiday Inna po okupljenim građanima. Kada je međunarodna zajednica priznala BiH, tu noć 6. april su četnici strašno razarali gore Jarčegole, Stari Grada, tada su pale nove žrtve, ali Sarajevo nije palo iako su jake snage udarile na grad. Tada se Parlament raspustio uvečer. Šesti april se vodi kao početak agresije na BiH, iako su ranije napadali na Ravno, Bijeljinu, Bosanski Brod..., po nekoj međunarodnoj konvenciji se ipak računa da kada država udari na državu da je to agresija, što se u ovom slučaju desilo", pojašnjava Hodžić.

Alija Izetbegović nije dozvolio cenzuru



Budući da je bio novinar koji je odjednom postao ratni reporter, zanimalo nas je kako se snašao u toj ulozi, koliko je bilo teško doći do provjerenih informacija, da li je bilo cenzure u medijima...

"Sjećam se jednom kada sam otišao u štab naše vojske, tamo smo sjedili i razgovarali kako pisati. Znam da su tada rekli da im odgovara istina i samo istina. Nema razloga da se bilo šta izmišlja. Bio sam jedan od reportera koji je bio s borcima na linijama odbrane, išao sam tamo gdje su se vodile borbe. Nikada, a naročito ne tih prvih dana rata, nikome nije padalo na pamet da kaže novinarima kako pisati. Bilo je dramatično i opasno, ali smo mi kao novinari bili dovoljno hrabri da radimo objektivno svoj posao u tim historiskim trenucima", navodi Hodžić.

Vojnici čitaju novine početkom rata u Sarajevu (Foto: AFP)
Vojnici čitaju novine početkom rata u Sarajevu (Foto: AFP)


Neki novinari su u ratu okaljali profesiju, iznosili su laži, ali oni su sami otišli iz Sarajeva i postali sredstvo u rukama agresora.

"Mi smo bili apsolutno nezavisni, to mogu naročito tvrditi za Oslobođenje. Ja mislim da novinari sada kaljaju više profesiju nego tada. Znam da smo 'napadali' vrh države, predsjednika države i vlade, ali nikada nismo imali problema. Znam da je Armija BiH pripremala cenzuru dva-tri puta, ali to predsjednik Alija Izetbegović nije dozvolio. Svako je radio po svojoj savjesti. Naravno, ne može se govoriti o objektivnosti dok se i druga strana ne čuje. Sada recimo kada pišem knjige imam dokumentaciju i HVO-a i srpske vojske, pa mogu i to uporediti. U svakom slučaju, zaključujem da su novinari u Sarajevu tada radili dobro svoj posao. Bilo je časno biti novinar tih dana", kaže naš sagovornik.

Od početka agresije i opsade 90-tih godina, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 10.514 civila, od kojih 1.598 djece. Ali, niko nije sumnjao u to da "Sarajevo će biti, sve drugo će proći".





Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: