{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gostujuća kolumna: Moj život u Washingtonu

S
19.5.2008. u 21:09
0
1
Gostujuća kolumna: Moj život u Washingtonu
0
Gostujuća kolumna: Moj život u Washingtonu
Nataša Goronja
Autorica naše najnovije gostujuće kolumne je Bosanka iz Kaknja, koja je 2001. godine je otišla iz BiH, i otišla na sigurno – u Ameriku. Onu Ameriku, obećanu zemlju, gdje se snovi ispunjavaju samo ako čovjek to želi. Ali, je li to tako? Možda je imala sreću, ali Nataša danas kao uposlenica Svjetske banke u američkoj prijestonici obilazi planetu i piše nam o eksteritorijalnoj Americi zvanoj Washington.
Piše: Nataša Goronja

Iako ja imam vizu sa Sjedinjene Američke Države i geografski se vodi da živim u onoj Americi - rada, snova i kapitalizma – ja, zapravo, ne živim tamo. Godinama živim tu i povremeno posjetim "tu" Ameriku. Živim u drugom svijetu koji se nalazi na njenom tlu ali funkcioniše drugačije, a zove se Washington.

U Washington DC-u nema fabrika, prekovremenog rada, većine stereotipnih američkih likova iz serija, niti sitnog kapitalizma kog zamišljamo na osnovu filmova. U Washingtonu možeš sresti Džordža Stefanopolusa kako sasvim smireno prelazi ulicu, otići i kupiti lijep brie (francuski sir), svjež burek, popričati na italijanskom, a potom popiti čaj od žalfije u bosanskoj ambasadi (ne mislim da je ovo zadnje jednako dobro kao kupiti komad brie-a, nego je to realan dijapazon nečijih mogućih aktivnosti u istom danu).

Većina ljudi koja je znam žive u istom dijelu Washingtona koji se zove Northwest (sjeverozapad). Grad je podijeljen na četiri kvadranta. U ostalim dijelovima (jugoistok, jugozapad i sjeveroistok) pretežno žive ljudi nižih prihoda i grad je veoma rasno podijeljen. Ne moram vam govoriti koja rasa dominira gdje. Zapravo, možda je jedino po tome Washington sličan ostatku države čija ja prijestonica. U ostalim aspektima nije joj ni nalik.

U toku dana, populacija grada naraste na 2 miliona. Poslijepodne i uvečer, oko 500,000 ljudi koji zaista stanuju ovdje ostanu sami među niskim zgradama grada koji utihne.

Mnogi ljudi, kad generaliziraju, kažu da su ljudi u SAD slabo obrazovani, konzervativni, malo putuju, glasaju za stranku gospodina Busha, loše govore strane jezike i ne znaju mnogo o ostatku svijeta, i da je baš zato i vodeća američka spoljna politika tako loša.

Osim zadnje, tvrdnje u prethodnoj rečenici ne bi mogle biti dalje od istine. Niko koga ja poznajem u Washingtonu nije glasao za Busha. U Washingtonu, možda čak više i od Njujorka, žive ljudi iz cijelog svijeta. Za razliku od Njujorka gdje su ljudi različitih socijalnih klasa iz cijelog svijeta pomiješani, većina nas koji živimo u Distriktu radimo za Svjetsku banku ili neku od njenih institucija, neku od američkih vladinih organizacija ili kompanija za lobiranje. Vizuelno, grad vrvi ekonomistima i pravnicima u sivim odijelima i bijelim košuljama, sa kravatama, naravno, i ženama obučenim u konzervativna odijela. Za razliku od ostatka Amerike gdje se mnogo vremena provodi u automobilima, u Washingtonu ljudi često idu pješke.

Washington kao Makarska

Zapravo, po meni Washington je mnogo sličan Makarskoj. Ljudi dođu ovdje na određeno vrijeme i znaju da se neće zadržavati duže. U Makarskoj je to možda sedmica – dvije, a ovdje obično dvije – tri godine, ali ne duže. Shodno tome, mentalitet je tranzicijski.

Imam prijateljicu (kojoj je baš prošle sedmice bilo oproštajno jer ide da radi u Kongo) koja mi kaže da se, zapravo, nikad nije ni otpakovala kako treba otkako je došla tu prije četiri godine. Jednostavno nije ni htjela da gradu da šansu niti da se "odomaći", jer je znala da će biti tu po ugovoru, i da se neće zadržavati.

U ovom gradu štrebera, gdje je svako od nas barem jednom u prethodnom životu bio predsjednik razredne zajednice, život je, kako bi u Bosni rekli, jako "šlifovan." Jedna od najluđih zezancija je kad predsjednik daje govor, a prijatelji se negdje opuste uz igru ispijanja piva svaki put kad on kaže neku, prethodno odabranu, sintagmu koja se čini prikladno suludom. Prije nego što se snađeš kako treba, sa svom uglađenošću oko sebe, i ne primjetiš kako si postao većim diplomatom nego što si znao da možeš biti, i da koristiš fraze poput "možda", "čini mi se", i "mogući dalji razvoj situacije" za stvari za koji si 100% ubjeđen da će se desiti.

Sve se dešava polako, u nekom staloženom tempu, a ljudi ne samo da su informisani o svijetu mimo granica ove države – nego je svijet došao tu. Tako ja ovdje čujem od prijateljice iz Tuzle, na večeri, o tome ko je dobitnica književne nagrade "Zoro". Kolegica iz Australije me zove sa trenutnog puta koji ju je naveo u Sarajevo da je spojim sa komšinicom iz Iraka koja ima sinčića istih godina da se posavjetuju o školama u Washingtonu.

Ljudi u Washingtonu su iznimno politički mudri i kad se ja njima predstavim, rijetko ko i pita odakle sam (to se smatra blago neprikladnim, nego se sačeka da se tema polako sama nametne jer nikad ne znaš kako se neko osjeća prema svojoj zemlji porijekla) dok u ostatku Amerike u nekoj gostionici pored puta konobarica pokuša prvo uporno, je li, da pogađa odakle sam (kad ja kažem da sam iz zemlje preko mora od Italije, ona imenuje nešto, ne mogu da se sjetim tačno šta, ali je mogla biti Rusija), a nakon što neko čuje da sam iz Bosne – u toj nekoj "klasičnoj" Americi, pokazuju sofisticiranost svog poznavanja geografije tako što me pitaju sa koje sam od zaraćenih strana.

Grad konzervativnih ljudi

U Washingtonu su ljudi duboko mudriji, nikad se neće spustiti na taj nivo jer ne samo da znaju o nacionalizmu, nego je možda baš osoba koja sjedi pored vas u metrou autor studije o ekonomskim efektima povratka dijaspore te je provela godinu dana u Bugojnu.

Bio mi je nedavno u posjeti prijatelj, Amerikanac, iz Kalifornije. On je klasični vođa rokerskog benda, 30 i koju godinu star, istetoviran po cijelom tijelu. Kad šetamo ulicom u Washingtonu, ljudi ga se plaše i sklanjaju nam se s puta. Ne izmišljam, nego vam prenosim ovaj detalj jer je istinit i možda ilustrativan.

Nakon 3 dana u posjeti, došla sam kući i zatekla Colbya kako plače na kauču u mom stanu. Bila sam ubjeđena da je djevojka prekinula s njim ili da je upravo saznao neke druge loše vijesti. Rekao mi je da samo ne može više. Kad sam ga upitala o čemu priča, rekao mi je da je sjedio u taksiju i da je opet taj dan, kao i svaki drugi dan posjete DC-u čuo toliko mnogo o politici, ratu, istoriji i bogzna čemu, i osjetio se tako neuko i tako preplavljeno informacijama da više nije mogao, a da ne zaplače. Dogovorili smo se da do kraja njegove posjete više ne razgovaramo o međunarodnim događajima i da ću skrenuti pažnju mojim prijateljima da prestanu (a, nisam ni primjetila da toliko radimo političku analizu kad se nađemo na ručkovima), i Colby je bio presretan. Ovome ima par godina i više me nikad nije posjetio, mada se čujemo često i ja idem kod njega u Kaliforniju.

Možda je sad jasnije zašto je tako teško pisati o životu u Americi, o onom američkom snu, i kako ga ja možda živim na ovom tlu. Za mene su taj život i ta Amerika vrlo blizu, ali ja znam da sam dio te priče uglavnom jedino geografski. Moji šefovi su rijetko Amerikanci i malo ko koristi menadžmentske tehnike koje vidimo na američkim filmovima. Ovim ne mislim reći da je moj život bolji od te, druge Amerike, samo da je vrlo drugačiji.

Nedavno sam se naljutila i odlučila da je Washington, zapravo, jako dosadan. To se nekako poklopilo sa meditiranjem i frustracijom da napišem ovaj članak. Konsultovala sam se sa dvoje ljudi. Prvi mi je bio kolega sa posla, koji dio svog radnog vremena provodi kao profesor na prestižnom American univerzitetu u Washingtonu. Kad sam mu se požalila da mi je DC dosadio, a i da pokušavam da napišem nešto o američkom snu, on me pogledao i rekao nešto što sam i sama ranije shvatila, ali sam se nadala da se varam. Rekao je: "Nataša, ovo je grad ljudi koji su se odlučili u nekom momentu u svojim životima da je blizina moći bitan faktor življenja. Pristali su na vjerovatno neki nivo moralnog kompromisa i sad žive i rade pored tebe. Naravno da to rezultira u gradskoj sredini koja je manje zabavna od Njujorka, ali nikad nećeš živjeti pored informisanijih ljudi."

A, onda sam nazvala prijateljicu iz Goražda koja živi nedaleko. Rekla sam joj šta me muči i da ne znam kako da pišem jer nemam osjećaj da živim u Americi. Izvrsna diplomirana studentica književnosti fakulteta u Sarajevu samo se nasmijala i rekla - "Pa, ti uopšte i ne živiš u Americi. Eto sjedi i napiši to sad!"

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: