{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gorčin Dizdar: Šokantno je naše zanemarivanje srednjovjekovnih skulptura

F
2.12.2012. u 10:01
129
0
Gorčin Dizdar: Šokantno je naše zanemarivanje srednjovjekovnih skulptura
129
Gorčin Dizdar: Šokantno je naše zanemarivanje srednjovjekovnih skulptura
Gorčin Dizdar
Perspektivni mladi naučnik Gorčin Dizdar, unuk velikog bh. pjesnika Maka Dizdara, priredio je u Bošnjačkom institutu u Sarajevu veličanstvenu izložbu "Ororots: stećci iz Armenije", koja će biti otvorena do 25. decembra.
Izložba je posjetiocima otvorila sasvim novi i nepoznat svijet armenskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, čija je sličnost s bosanskim stećcima zapanjujuća

Izložba je rezultat njegovog doktorskog rada na Univerzitetu York u Torontu, u okviru kojeg je otišao na studijsko putovanje u istočnu Tursku, Armeniju i Gruziju. O tom putovanju, istraživanjima i zaključcima, te generalnim promišljanjima o bh. kulturnom naslijeđu Dizdar govori u intervjuu za Federalnu novinsku agenciju FENA.

Spomenuli ste da ste na putovanju u istočnu Tursku, Gruziju i Armeniju bili tragom određenih indikacija da u tim zemljama postoje nadgrobni spomenici slični bosanskim stećcima, o kakvim je indikacijama riječ?

Armenija, danas zaboravljena država na maglovitim kavkaskim granicama Evrope i Azije, nekada je bivala neuporedivo moćnija: njeni vladari znali su upravljati teritorijem koji se prostirao od istoka Anadolije do Mezopotamije, od kavkaskih planina do Sredozemnog mora, a njena nacionalna crkva, prva na svijetu, odigrala je jedinstvenu ulogu u razvoju i širenju kršćanstva.

Jedna Sveta Univerzalna Apostolska Ortodoksna Armenska Crkva, kako se oficijelno naziva, pripada takozvanim orijentalnim crkvama, što znači da se doktrinarno razlikuje i od katoličanstva i od pravoslavlja. Davne 451. godine, na Kalcedonskom saboru, armenski kršćani odbili su se složiti s učenjem pape i rimskog cara, po kojem je Isus Krist imao dvije prirode, i ljudsku i Božiju, insistirajući da su u Sinu Božijem te dvije prirode postale jedno, po čemu su poznati kao monofiziti.

Ovo naizgled marginalno teološko pitanje bilo je dovoljno značajno da dovede do prve velike podjele kršćanskog korpusa, na Rim i Bizant s jedne, te Armence, Sirijce i Kopte s druge strane.

Ali monofizitstvo nije bila jedina hereza kojom su se "zarazili" notorno samovoljni Armenci. Na razmeđi civilizacija, prošlosti duboko ukorijenjene u perzijski zoroastrijanizam, Armenija je oduvijek bila pravo leglo hereze. U VII vijeku, u Armeniji je nastalo pavlikijanstvo, apostolski pokret s primjesama gnostičkog dualizma, koji je vrlo brzo stekao političke dimenzije, kulminirajući u uspostavljanju nezavisne države u istočnoj Anadoliji što se više od 100 godina uspješno odupirala moćnoj Bizantskoj armiji.

Potom još jedan dokumentovani heretički pokret, tondrakiti, učenja naizgled vrlo bliskom pavlikijanstvu. Konačno, mesalijani, "molitelji", poznati i kao entuzijasti ili plesači, pokret koji je, istina, nastao u Siriji, ali je svoje antiintelektualno učenje, fokusirano na direktni doživljaj Boga molitvom ili svetom igrom, vrlo uspješno proširio po dolinama armenskog gorja. Više puta, hiljade pripadnika ovih pokreta, prije svega militantih pavlikijanaca – dokumentovano je sve to u bizantskim spisima – preseljivano je na Balkan, na granice s barbarskim Avarima, Bugarima i Slavenima.

Najviše u Philippopolis, današnji bugarski Plovdiv, upravo tamo gdje je svoje viđenje Kristove vjere širio glasoviti pop Bogomil... Ne iznenađuje činjenica da je Ana Komnina, učena teologinja i kćerka bizantskog cara Alekseja I, u XI vijeku balkanske bogumile opisala upravo kao mješavinu pavlikijanstva i mesalijanstva!

S obzirom na to da ste potomak slavnog Maka Dizdara, da li je to jedna od niti vodilja koje su vas usmjerile na fascinaciju stećcima, taj genski kod zaljubljenosti u Bosnu i njeno zadivljujuće naslijeđe?

Svog djeda, nažalost, nikada nisam upoznao, jer je umro mnogo prije mog rođenja. Ipak, zahvaljujući njegovim djelima, kao i mnogim razgovorima s ocem Enverom Dizdarom, osnivačem i predsjednikom Fondacije "Mak Dizdar", od djetinjstva sam osjećao njegovo prisustvo u mom životu i njegov uticaj na moja razmišljanja.

Među tim uticajima možda najznačajniji je Makov specifičan, vrlo originalan odnos prema vlastitom identitetu i naslijeđu. Ono što je on uspio stvoriti u svojim djelima, koja nisu samo poetska već i duboko filozofska, jeste jedan model patriotizma koji nikada ne prelazi u isključivost ili šovinizam, i koji za mene predstavlja možda jedini mogući temelj opstanka države Bosne i Hercegovine i razvoja jednog specifično bosanskohercegovačkog identiteta koji bi se konačno oslobodio okova naslijeđa i novih nanosa etnonacionalizama.

S druge strane, na moj odnos prema kulturnom naslijeđu, a pogotovo stećcima, uticao je i dugogodišnji život i obrazovanje u Njemačkoj, Engleskoj i Kanadi. Kada vidite kako se tamošnja društva odnose prema svom naslijeđu, uključujući čak i neke građevine ili spomenike koji nisu stariji od stotinjak godina, naše gotovo potpuno zanemarivanje hiljada jedinstvenih srednjovjekovnih skulptura zaista je šokantno.

K tome dodajte i činjenicu da stećci predstavljaju jedinstven, ili u svakom slučaju vrlo rijedak umjetnički fenomen, a ne tek provincijalnu verziju rimsko-katoličke ili bizantsko-pravoslavne umjetnosti. Mislim da čak i nije potrebna neka posebna zaljubljenost da bi se prepoznala suludost našeg ignorantskog odnosa prema vlastitom naslijeđu.

Koja ste tačno područja istražili u spomenutim zemljama i koliko ste stećaka, odnosno nekropola stećaka, tamo zatekli?

Svrha mog putovanja bilo je izučavanje armenske kulture koja je nekada obuhvatala mnogo širi prostor nego današnja armenska država. Moj prva destinacija bila je oblast Vanskog jezera, u današnjoj jugoistočnoj Turskoj, gdje se nalazi najpoznatija armenska crkva Ahtamar (prikazana na jednoj od fotografija na izložbi).

Potom, obišao sam oblast Karsa, u sjeveroistočnoj Turskoj, gdje još stoji armenska Crkva dvanaest apostola (iako je pretvorena u džamiju), s gravurama na fasadi koje izgledaju gotovo identično poznatim stećcima s Radimlje s podignutim rukama. Kako je granica između Turske i Armenije zatvorena, morao sam nekoliko dana boraviti u Gruziji, koja također posjeduje intrigantnu umjetničku tradiciju što će možda biti predmet nekog budućeg istraživanja.

Konačno, u Armeniji sam obišao manje-više sve najpoznatije srednjovjekovne manastire i nekropole. U Armeniji gotovo u svakom selu možete naći hačkare, poznate srednjovjekovne nadgrobne ploče s isklesanim križem. Iako i hačkari predstavljaju vrlo zanimljiiv umjetnički fenomen, s nekim paralelama s našim stećcima na nivou simbolike, oni se ipak previše razlikuju da bi opravdali pretpostavku nekog dodira ili međusobnog uticaja.

Na tek pet ili šest lokacija u čitavoj Armeniji moguće je, međutim, naći drugi oblik nadgrobnog spomenika koje lokalno stanovništvo naziva armenskom riječju za bešiku – ororots. Armenske bešike postale su glavni predmet mog istraživanja, kao i centralni motiv moje izložbe fotografija. Bešike su izuzetno rijetke, u čitavoj Armeniji vidio sam ih najviše pedesetak.

Kako tamošnja historija objašnjava te stećke?

Na ovo pitanje, nažalost, vam ne mogu odgovoriti. Nekoliko Armenaca s kojima sam imao priliku razgovarati, uključujući i univerzitetske profesore, uopšte nisu poznavali fenomen bešika. Pored hačkara, koji su neka vrsta armenskog nacionalnog simbola i o kojima je pisano mnogo, bešike su izgleda potpuno zanemarene, kako u pogledu zaštite, tako i u nauci. Moguće je da je u sovjetskoj stručnoj literaturi nešto pisano o ovoj temi, no nisam još imao priliku istražiti ovu mogućnost.

Uostalom, tamošnja nauka obilježena je čak i većim stepenom politizacije nego što je to slučaj u bivšoj Jugoslaviji. Armenci, Gruzijci, Azeri, kavkaski Albanci, Perzijci, Arapi, Turci i mnogi drugi narodi stotinama godina živjeli su izmiješani na kavkaskim granicama civilizacija.

Nacionalizam i ratovi 20. vijeka u velikoj mjeri su uništili ovu tradiciju suživota, a sukobi se nastavljaju u oblasti uništavanja i prisvajanja kulturnog naslijeđa, nama na Balkanu, nažalost, previše dobro poznatog dokazivanja "čije je šta". Posljedica toga je da se i u izuzetno rijetkim slučajevima kada se u literaturi spomenu bešike one koriste kao dokaz prisustva ovog ili onog naroda, a nikako u kategorijama koje bi mogle pomoći odgovaranju na pitanja koja vode moja istraživanja.

Konačno, treba spomenuti i da se historija umjetnosti kao nauka tek relativno nedavno, prije nekoliko decenija, oslobodila predrasuda prema takozvanim naivnim umjetnostima kao što su bešike. I naše stećke se, i dan-danas, rijetko tretira kao umjetnost, a puno češće kao sredstvo dokazivanja neke historijske teze o srednjovjekovnoj Bosni. Stoga i ne čudi da ni bešike nisu dobile pažnju kakvu po mom mišljenju zaslužuju.

Fotografije koje ste izložili pred sarajevskom publikom ostavljaju zapanjujući dojam sličnosti armenskih nadgrobnih spomenika ororotsa s bosanskim stećcima - u čemu je sličnost i kakvi su simboli na njima uklesani?

Temeljnu sličnost, pa čak i identičnost stećaka i bešika, uočavamo na nivou osnovne koncepcije pravilno isklesanog, monolitnog, monumentalnog nadgrobnog spomenika. Upravo je to ono što stećak razlikuje od drugih umjetničkih fenomena u zapadnoj i istočnoj Evropi.

Potom, sličnosti se očituju na nivou dosta naivnog stila klesanja motiva i slobodnog pristupa kompoziciji, tj. povremenog dojma da su motivi jednostavno "razbacani" po površini kamena.

Što se tiče sadržaja, onoga što je na bešikama prikazano, radi se o kombinaciji vjerske simbolike i scena svakodnevnog života kakvu poznajemo i sa stećaka. Iako je među simbolima prisutan i križ, mnogo češći su oni koje su kršćanstvo dijeli s drugim religijama i ezoterijskim tradicijama, kao što su pleteri, rozete, rotirajući disk, loza, isprepletene zmije, luk i strijela itd.

Ipak, bitno je naglasiti da neke vrlo karakteristične motive sa stećaka, poput kola ili takozvane nebeske lađe, to jest kombinacije polumjeseca i križa, ne nalazimo na bešikama. Također, na bešikama su prisutne neke scene svakodnevnog života koje ne nalazimo na stećcima, kao što su životinje s plugom pri oranju ili muzički instrumenti poput uda.

Stećci također dijele jednu vrlo značajnu karakteristiku i s armenskim hačkarima, a to je odnos prema križu. Scena raspeća izuzetno je rijetka na hačkarima (od stotina hačkara koje sam vidio, prisutna je na najviše dva ili tri), dok je na stećcima uopšte nema.

Umjesto toga, i na hačkarima i na stećcima vrlo je čest prikaz takozvanog "živog križa" iz kojeg niču loza i grozdovi. U slučaju hačkara, ta činjenica je sasvim sigurno povezana s učenjem armenske crkve, koje je fokusirano na Isusovu božansku prirodu puno više nego na njegovu ljudskost. U nedostatku dokumenata koji govore o srednjovjekovnoj Bosni, upravo ovakve analogije mogle bi nam pomoći da saznamo više o vjerovanjima društva koje je stvaralo stećke.

Može li se zaključiti da Vaša istraživanja pokazuju da je zapravo riječ o jednom narodu koje je kroz stoljeća i historijske migracije naselilo balkanska i područja današnje BiH?

Sasvim sigurno je da je tokom srednjeg vijeka bilo migracija iz područja Armenije u današnju Bugarsku, a vrlo vjerovatno i dalje, do Bosne. Na području Banata, u Vojvodini i Rumuniji, i dan-danas postoji nacionalna manjina Palćana, koji su direktni potomci armenskih pavlikijanaca.

Ipak ne mislim da se vizuelna kultura srednjovjekovne Bosne može dokraja objasniti tezom da se određeni broj Armenaca naselio u Bosni i sa sobom donio tradiciju klesanja stećaka. Vrlo je vjerovatno da je postojala neka vrsta komunikacije između ove dvije kulture, ali isto tako je moguće da oni dijele neko za sada nepoznato zajedničko porijeklo, možda samo duhovno.

Uostalom, i ranohrvatska arhitektura ima neke značajne sličnosti s armenskom umjetnošću (kao, naprimjer, takozvani hrvatski pleter, inače u Armeniji vrlo čest simbol).

Da li Vaša istraživanja ustvari mijenjaju sliku historije kakvom nas uče već decenijama?

Slika historije i drugih društvenih nauka na Zapadu, prije svega u Francuskoj i na engleskom govornom području, tokom posljednjih decenija radikalno je promijenjena, no uticaj tih promjena kod nas je još neznatan. Te promjene očituju se najviše u skeptičnosti prema ideji da u historiji postoji samo jedna "objektivna" istina, u prepoznavanju da je historiografija neminovno proizvod dijaloga između dva perioda, onom o kojem i onom unutar kojeg historičar piše.

Osim toga, došlo je do značajnog razvoja interesa za takozvane narodne ili subalterne kulture na koje tradicionalna historiografija, zaokupljena aristokracijom i crkvenom umjetnošću, nije obraćala mnogo pažnje.

Konačno, prepoznata je ideološka funkcija historije i njena uloga u mentalnom podjarmljivanju porobljenih ili koloniziranih klasa i naroda. Nadam se da bi moja istraživanja mogla doprinijeti promjeni shvatanja historije u Bosni i Hercegovini uopšte, i same historije Bosne, oslobađanju od stege samonametnutih autoriteta i uviđanju da je naša prošlost puno bogatija od stereotipizirane slike "tamnog vilajeta" i vječite perferije superiornih civilizacija.

Imate li u planu neka nova istraživanja?

Putovanje na Kavkaz bilo je prvo terensko istraživanje u sklopu mog doktorata. Zahvaljujući velikodušnoj stipendiji kanadske vlade, u mogućnosti sam planirati još nekoliko takvih putovanja u oblasti čije umjetničke tradicije mogu, iz različitih razloga, pomoći razumijevanju simbolike stećaka.

To su, prije svega, centri ranokršćanske umjetnosti katakobmi, u Italiji, Kapadokiji i Egiptu. Potom, drugi centri srednjovjekovne hereze: Bugarska i Makedonija, Lombardija i južna Francuska.

Konačno, u planu je i nekoliko egzotičnijih lokacija: Etiopija zbog fascinantne tradicije crkava uklesanih u kamenu, Dagestan, mala kavkaska republika u Ruskoj Federaciji čija narodna umjetnost dijeli mnoge motive sa stećcima, te zapadna Kina, koju naseljavaju turkijski Ujguri s bogatom tradicijom manihejske umjetnosti u kojoj je švicarski historičar umjetnost Rudolf Kutzli identificirao brojne sličnosti sa stećcima…

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: