BiH plaća milione za odbranu optuženih za ratne zločine

Novac poreskih obveznika

Na primjer, troškovi odbrane jedanaestorice optuženih za genocid počinjen u Srebrenici, čije suđenje je trajalo skoro četiri godine, iznosili su više od milion i po maraka (oko 750.000 eura). Ovaj iznos platili su budžetski obveznici jer su svi optuženi imali po dva advokata postavljena po službenoj dužnosti.

Jedan od tih optuženih bio je i Miloš Stupar, koji je prvostepenom presudom bio osuđen na 40 godina zatvora. Apelaciono vijeće je poništilo presudu i postupak vratilo na ponovno suđenje.

Tokom obnovljenog suđenja pred Apelacionim vijećem Suda BiH, troškovi odbrane Miloša Stupara iznosili su nešto manje od 13.000 maraka, a platili su ih građani BiH. Stupar je drugostepenom presudom oslobođen krivice.

Na Sudu BiH, četvorica optuženih i jedan osumnjičeni sami sebi plaćaju odbranu – Marko Radić, Miroslav Anić, Mehura Selimović, Enes Handžić i Zulfikar Ališpago.

Marko Radić, bivši komandant Prve bjelopoljske bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO), optužen je za zločine počinjene u Vojnom kod Mostara. Prvostepenom presudom Radić je bio osuđen na 25 godina, ali je Apelaciono vijeće poništilo presudu i odredilo ponovno suđenje, koje još traje.

Enesu Handžiću, bivšem pomoćniku komandanta za bezbjednost 307. brigade Armije BiH (ABiH), sudi se za zločin počinjen nad Hrvatima u Bugojnu, a Mehuri Selimoviću, bivšem zamjeniku načelnika Odjeljenja službe vojne bezbjednosti Petog korpusa ABiH, za zločin počinjen u Bosanskoj krajini.

U toku je i suđenje Zulfikaru Ališpagi, bivšem komandantu odreda “Zulfikar” ABiH optuženom za zločin počinjen u Trusini (općina Konjic), dok je Miroslav Anić, bivši pripadnik HVO-a koji je osumnjičen za zločine u Kiseljaku i Varešu, trenutno u pritvoru koji mu je određen nakon što se predao istražnim organima BiH.

Za razliku od njih, drugi tvrde, poput Gojka Kličkovića, da nemaju finansijskih sredstava da plate odbranu.

“To je nemoguće platiti. Moj predmet je trajao više od dvije godine, a ročišta smo imali i nekoliko puta nedjeljno. Nisam imao novca za svog advokata, a mislim da se i mnogi optuženi nalaze u istoj situaciji”, kazao je Kličković, bivši predsjednik Ratnog predsjedništva i komandant Kriznog štaba Srpske opštine Bosanska Krupa.

Zlatko Knežević, branilac pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH, kaže da novac koji dobijaju advokati nije velik, te da se primanja na Sudu BiH ne mogu smatrati nekom velikom zaradom.

“Predmete ratnih zločina ne radim zbog novca. Ubijeđen sam da su ti predmeti pravno najinteresantniji jer su dio istorije, i ja tu vidim svoju šansu da se ‘nadmećem’ sa odličnim tužiocima. Za mene je to izazov, a zarada je manje bitna”, tvrdi Knežević.

Ipak, Knežević, koji i sam trenutno ima tri predmeta na kojima radi pred Sudom BiH, zamjera zbog pojavljivanja stalno istih advokata u različitim predmetima na suđenjima za ratne zločine.

“Nije u redu da se stalno pojavljuju isti advokati u predmetima ratnih zločina. Istina je da optuženi sami biraju branioca sa sudskog spiska, ali mislim da i tu treba postojati neka selekcija. Smatram da advokat ne može istovremeno da vodi više od tri predmeta i da je to maksimum profesionalnog rada”, kaže Knežević.

Upravo zbog toga što advokati rade više predmeta istovremeno, postavlja se pitanje koliko se mogu posvetiti odbrani određenog optuženog koji ga ne plaća, već ga je izabrao po službenoj dužnosti.

Večere, pokloni...

Da bi bili sigurniji u odgovarajuću odbranu advokata po službenoj dužnosti, optuženi nerijetko daju poklone svojim braniocima.

“Nisam imao tu sreću da me porodice optuženog novčano ‘poguraju’, ali desi se tu i tamo da vas porodica časti večerom, ili ručkom, ili nekim simboličnim poklonom. Mislim da je to u redu, jer porodica ako je zadovoljna, onda ona to i učini. Tu ne vidim nikakav problem”, kaže advokat Dušan Tomić.

Knežević pak tvrdi da brani “ljutu sirotinju”, one koji nemaju novca ni za redovne posjete porodice, cigarete ili za autobuske karte kada se brane sa slobode.

“Oni koji su imali para, davno su zbrisali iz BiH ili im se sudi u Haagu. Ova sirotinja, što god da je uradila i za što god da je osumnjičena, nema ni za sebe, a kamoli da dodatno nagrađuje advokate”, kaže Knežević.

Advokat Tomić, kojeg optuženi vrlo često biraju da ih brani po službenoj dužnosti, objašnjava da se to događa vjerovatno zbog njegove prevelike medijske eksponiranosti.

“Tačno je da se pojavljuje određeni broj advokata, pa među njima i ja, ali gotovo svaki drugi pritvorenik traži da ga branim”, kaže Tomić, objašnjavajući da mediji koji izvještavaju o suđenjima “daju privid ljudima da su neki advokati svemogući”, pa ih stalno biraju za branioce.

Kličković, kojeg brani Tomić, kaže da je branioca izabrao po “preporuci prijatelja”.

U novembru 2010. Kličković je nepravosnažno oslobođen optužbe da je učestvovao u zločinima počinjenim u Bosanskoj Krupi tokom 1992. godine. Osim Tomića, Kličković je imao i dodatnog branioca, ali je i sam učestvovao u pripremi svoje odbrane.

“Smatram da advokati ipak imaju mnogo predmeta na kojima rade, i ne mislim da je to dobro. Svojim advokatima sam bio zadovoljan, ali upravo zbog velikog broja predmeta mojih branilaca, sâm sam radio na pripremi materijalnih dokaza dok su advokati istraživali na terenu”, kazao je Kličković.

Kada je u pitanju efikasnost odbrane, Tomić, koji brani četiri optužena i jednog osumnjičenog, kaže da ukoliko advokat ima više od tri predmeta, nije moguće da adekvatno spremi odbranu, ali naglašava da je odluka o broju predmeta “individualna stvar” svakog advokata.

“I hirurzi svakodnevno imaju po nekoliko teških operacija, pa ih niko zbog toga nije smijenio ili smanjio im broj poslova. Advokatura je zanat, profesija koja s vremenom postaje rutina, i veliki broj predmeta, po mom mišljenju, samo čini advokata većim”, smatra Tomić.

Kako se suđenja ne bi nepotrebno odugovlačila, sudska vijeća vode računa da optuženom ne dodijele branioca koji ima puno predmeta, a nekada i sami advokati, zbog prevelike zauzetosti, ne pristanu da budu izabrani.