Žbanić: Važno je da film probudi emocije i natjera gledaoca na razmišljanje
Govoreći o počecima svoje karijere i o tome kako je odlučila postati režiserka, Žbanić je rekla da je kao djevojčica išla u sarajevsko kino “Kumrovec“ gdje je stekla prve dojmove o kinu i kinematografiji uopšte. Kaže da joj je bilo fascinantno da svi ljudi plaču ili se smiju na istu scenu i kako emocija filma povezuje ljude. Kako je otkrila, kso dijete okupljala je djecu i organizovala “igranke“ gdje su djeca glumila i pjevala, ali ona sama nije nikad imala želju da bude na bini, nego iza scene.
Žbanić se prisjetila i ratnih vremena, kada je išla na Akademiju scenskih umjetnosti gdje su radili u lošim uslovima, čak i bez struje. Tako da, kako kaže, njeni filsmki počeci su bili “iz mraka“. Uspješna bh. režiserka otkrila je kako nije htjela praviti filmove kao generacije prije nje, te da joj je za prvi film "Grbavica", koji je nagrađen na filmskom festivalu u Cannesu, bilo najvažnije da je shvate ljudi koji žive na ovim prostorima i da u njima probudi emocije.
"Nisam mogla prihvatiti stil i pratiti pristup starijih generacija, jer ja živim u drugom vremenu i želim da komuniciram sa drugim ljudima. Više od političke aktivnosti u filmu, važnije mi je da u gledaocima probudi emocije i natjera ih na razmišljanje. Nije mi cilj da ljudima dok gledaju film bude samo dosadno ili zabavno, već i da ih potaknem“, rekla je ona.
Žbanić se osvrnula na svoj film “Na putu“, naglasivši kako je ona privatno protiv vehabizma, ali da je kao režiserka morala shvatiti tu ulogu. Kaže da se prvenstveno zapitala zbog čega ljudi postanu vehabije, otkud dolazi ta ideja.
"Primijetila sam da su povrijeđeni, izgubljeni i osjetljivi ljudi. Posljedice su užasne, ali ono što ih je natjeralo da postanu vehabije su tužne priče. Trebalo mi je dugo vremena, ali, opet, privatno nisam promijenila svoje mišljenje u vezi sa vehabijama u političkom smislu. Samo, sad ih bolje razumijem i sada sam možda otvorenija prema tome da prihvatim njihov način života", pojasnila je Žbanić.
Novi dugometražni igrani film Jasmile Žbanić “Za one koji ne mogu govoriti“ (For Those Who Can Tell No Tales) govori o Australkinji koja dolazi u BiH kao turistica i odsjeda u hotelu “Vilina vlas“ u Višegradu, a potom otkriva ratnu historiju ovog grada. Film je baziran na istinitim događajima i glavna glumica u filmu Kym Vercone ustvari glumi samu sebe.
Kym Vercone je na današnjoj Kafi s... istakla da je otkrila ratnu historiju Višegrada tek kad se vratila u svoju zemlju, te da joj kao “outsideru“ nije uopće padalo na pamet da naizgled idilični hotel krije mračnu, ratnu historiju. Ona je pronašla podatke da je hotel bio korišten kao kamp za silovanje, te da je tu silovano i ubijeno oko 200 žena tokom agresije na BiH, što je za nju bilo jako uznemiravajuće, jer, kako je istakla, nije mogla vjerovati da bi takva zgrada kao hotel mogla postojati i danas i da je otvorena za javnost.
"Za one koji ne mogu govoriti" sniman je u Sarajevu, Višegradu i Sydneyju, a premijerno će biti prikazan na filmskom festivalu u Torontu.
Nezapamćen skandal u Rimu: Đoković pogođen flašom u glavu, zaradio je posjekotinu
Nizozemac pod istragom EBU-a, navodno udario člana izraelske delegacije na Eurosongu
