{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Amer Kapetanović: Imrana i ja beskrupulozno kritikujemo radove jedno drugom

S
22.5.2008. u 10:07
0
0
Amer Kapetanović: Imrana i ja beskrupulozno kritikujemo radove jedno drugom
0
Amer Kapetanović: Imrana i ja beskrupulozno kritikujemo radove jedno drugom
Samostalna izložba fotografija mladog bh. umjetnika Amera Kapetanovića otvorena je od 15. do 31. maja u Turskom kulturnom centru u Sarajevu. Izložba "Istanbul - The Timeless City" predstavlja jedinstveni grad ogromne životne energije. U povodu ovog događaja postavili smo nekoliko pitanja autoru i dobili zanimljive odgovore.
Razgovarala: Adisa Uzunović

Za početak nam kaži o svojim počecima. Otkad se baviš fotografijom?

Fotografijom se bavim zadnjih pet godina. Prije toga sam uvijek nastojao da fotoaparatom bilježim sve i svašta u svom životu. Tada nisam imao pojma o tehničkim aspektima, nego sam, kao i većina ljudi, slikao nekim "idiotom“ i fotografije razvijao u komercijalnim laboratorijama.

Prilikom posjete Istanbulu, 2003. godine, htio sam uslikati neki noćni snimak ali mi je trebalo više od dvije sekunde ekspozicije koju je moj tadašnji aparat mogao da pruži. Po povratku sam prodao taj i kupio bolji aparat kojim sam krenuo da istražujem svijet fotografije i tada sam zapravo počeo učiti o osnovama fotografije, zakonitostima optike, raznim tehnikama. Nisam nikada pohađao neki formalni kurs ili školu fotografije, nego sam na razne načine dolazio do knjiga, stručne literature, a radove drugih i mnoge druge stvari sam našao na Internetu. Vremenom je napredovalo i moje znanje i želja za fotografisanjem, a neminovno je to vodilo kupovini mnogih drugih dodataka koji su mi pomagali u ostvarivanju mojih ideja.

Šta ti je draže fotografisati: ljude ili prirodu?

Ne mogu reći za sebe da sam ograničen na samo jedan pravac u fotografiji. Niti kod nas postoji tako jako tržište da bi se specijalizacija za određen pravac isplatila ali to nije primarni razlog za moju odluku. Fotografiju smatram nečim što je mnogo veće od nas i ne vjerujem da bih želio biti u situaciji da prođem pored fantastičnog pejzaža i da ga ne uslikam zato što sam ja, zaboga, eto, studijski fotograf. To ne znači da ja nemam određene preferencije kad je riječ o motivima.

Najdraže mi je komunicirati sa ljudima i to jako volim. Ukoliko iz te komunikacije mogu nastati i fotografije onda sam presretan. U većini situacija ljudi su veoma gostoljubivi i susretljivi. Mislim da nema sela u kom sam bio u Bosni i Hercegovini, a da me ljudi nisu zvali da popijem kafu ili čak da ručam sa njima. Ta neposrednost i jednostavnost je vrlina koju su većina ljudi u gradovima izgubili.



Fotoaparatom volim bilježiti male crtice iz svakodnevnog života tih ljudi ili praviti njihove portrete. U svakom kontaktu sa tim ljudima saznate nešto novo, a često i nešto o sebi što prije niste znali. Naravno, sa istim žarom slikam i prirodu. Zaista ponekad dođete u situaciju da vam dah stane od ljepote i naravno, morate to slikati. Naša zemlja obiluje ogromnim bogatstvom kad je riječ o prirodi i pejzažu, ali je pomalo tužno što društvo tome ne pridaje onoliku važnost koju bi trebalo.

Crno-bijele ili fotografije u koloru?

Moja posljednja izložba je sastavljena od crno-bijelih fotografija. Pitali su me ljudi: "Zašto si baš odlučio da takav jedan grad kao što je Istanbul ne prikažeš u koloru?“. Odgovor je jednostavan, zbog toga jer bi uloga boje u fotografijama bila toliko dominantna, s obzirom na poznato šarenilo istanbulskih ulica, da bi motiv ili poruka fotografije pali u drugi plan. To nisam želio i zato sam odlučio uraditi izložbu u crno-bijeloj tehnici. Danas nam i digitalna tehnologija pruža mogućnost da slikamo crno-bijelo ili da kasnije pravimo konverziju kolor fotki u crno-bijele pomoću alata za obradu fotografije. Naravno, ja slikam i na klasičnom crno-bijelom filmu, često i aparatom srednjeg formata, a to spada u domen neke, što bi narod rekao - maksuzije.

Panorame ili sitni detalji?

Na panorame sam se "navukao“ u zadnje vrijeme. Fotografišem ili prirodu ili urbane sredine na način da uslikam seriju fotografija čiji se sadržaj, slobodno rečeno, preklapa sa sljedećom i prethodnom fotografijom i onda od toga pravim panorame spajanjem tih fotografija. Nedavno sam radio jedan komercijalni projekat u kom sam napravio vrlo kompleksu panoramu od 32 vertikalne fotografije snimane u dva reda. Spajanje je trajalo satima, ali je na kraju proizvelo fotografiju od oko 200 megapiksela.

U fotografiji je sve važno, i široki kadar, i detalj i kompozicija elemenata u kadru, tako da je pojam detalj veoma važan. Raznim tehnikama i uglovima snimanja,kao i izborom adekvatne dubinske oštrine, moguće je detalj "izdvojiti“ iz ostatka kadra i time ga i naglasiti. Detalja oko nas ima milion i samo je na nama da ih uočimo. Dobro uslikan detalj često kaže mnogo više nego što to može reći cjelokupan prizor čijeg je taj detalj samo jedan dio. Makro fotografija je nešto što jako volim, a u zadnje vrijeme rijetko stignem da radim. Najdraži mi je makro svijet insekata i kukaca. To zaista treba doživjeti kroz makro objektiv i vidjeti svijet koji je isto tako zanimljiv kao i ovaj naš "veliki“.

Šta je bitnije za dobru fotografiju - dobra ideja ili dobra oprema?

Kratko i jasno - ideja. Samo pogledajmo radove majstora fotografije koji su radili prije npr. 50 godina i to aparatima koji su tehnološki daleko ispod današnjih standarda, shvatićemo koliko je ideja ona koja je dominantna. Ja sam se imao priliku mnogo puta uvjeriti u to gledajući izložbe takvih fotografija. Apsolutno vam ne padne na pamet sebi ili nekome postaviti pitanje "čime je to rađeno?“, jednostavno vas to ne zanima.

Prije 10-ak dana sam posjetio izložbu fotografija u Beogradu, izložbu koju je postavio gospodin Vojin Mitrović, inače Fočak i čovjek koji je decenijama radio razvijanje i izradu fotografija najvećim imenima fotografije protekloga vijeka – Henri Cartier Bressonu, Buriju, Sebastiau Salgadu i drugima. Kada vidite te fotografije i način na koji filmovi razvijeni i fotografije izrađene na papir, onda shvatite da postoji još jedna dimenzija, a to je upravo laboratorijski proces, danas pomalo zanemaren i zaboravljen.

Današnji digitalni fotoaparati, kojih je more, predstavljaju izuzetan napredak, ali ja ih posmatram samo kao oruđe u rukama onoga koji svoju ideju želi pretvoriti u djelo. Naravno da nam bolja (čitaj: skuplja) oprema pruža više mogućnosti i bolji kvalitet snimka. Tehnički, dobru fotografiju čini dobro svjetlo, kompozicija, odnos elemenata u kadru, boje, teksture itd. Ali i tehnički savršena fotografija može da bude zamka za mnoge fotografe da od toga ne vide da zapravo drugih kvaliteta neka fotografija zapravo i nema. Dakle, definitivno sadržaj i ideja prije nego savršeno oštra slika od 16 megapiksela.



Tvoji radovi su se pojavljivali na mnogim izložbama u regiji, Evropi i dalje. Kolika je posjećenost u tamošnjim galerijama u odnosu na bosanskohercegovačke? Možeš li uporediti zainteresovanost ljudi za fotografiju u našoj zemlji i ljudi u, recimo, Holandiji?

Teško je to reći. Možda je najbolje postaviti to pitanje galeristima. Generalno, imam osjećaj da je kod nas premalo izložbi fotografija ali nije ni teško shvatiti zašto. Produkcija jedne izložbe je jako skupa stvar i bez dobrih sponzora fotograf jedino ima opciju da skromno opremi izložbu radovima manjeg formata, bez okvira. Naravno, veličina fotografije neće uticati na njen sadržajni kvalitet, ali ja smatram da je bolje gledati veće fotografije.

Kad se radi o posjećenosti galerijama, koncepti galerija kod nas i na zapadu su veoma različiti. Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ja nisam živio van BiH, osim nekih kraćih i dužih posjeta raznim zemljama. Trudio sam se uvijek da vidim kakva je ponuda izložbi fotografija i do sada sam zaista ostao fasciniran izložbama koje sam vidio u Londonu. Jedna od njih je bila i retrospektiva fotografskog rada poznate fotografkinje Diane Arbus koja je na neki način ikona fotografske umjetnosti sredine 20. vijeka. Zainteresovanost ljudi za te izložbe je ogromna, ali i mnogo se novca utroši na produkciju i pripremu. Da bih pogledao izložbu koju sam upravo spomenuo, morao sam da platim lijepu sumu novca (barem malo veliku za naše standarde). Ja bih iskreno volio da bosanskohercegovački fotografi imaju više prilika za samostalno izlaganje kao i učestvovanje na međunarodnim kolektivnim izložbama fotografija. Kao podpredsjednik Foto saveza BiH, ja pokušavam da kroz web sajt www.fotobih.ba pružim što više informacija o takvim izložbama i ljudi zaista učestvuju na njima u okviru svojih mogućnosti. Nadam se da će toga biti još više.

Radio si na reklamiranju izložbe radova "Istanbul - The Timeless City". Koliko dobra reklama može privući publiku u galerije? Rade li bh. umjetnici dovoljno na propagiranju svojih uradaka?

U sklopu priprema za za ovu posljednju izložbu, ištampani su određeni reklamni materijali, a i na vašem sam portalu imao postavljen banner koji je obavještavao o izložbi i vodio na moju web stranicu. Interesantno bi bilo da sad izlistam statistiku posjeta web sajtu samo sa Sarajevo-x stranice. To bi nam reklo sve. Ukratko, posjeta je bilo izuzetno mnogo i smatram potez postavljanja bannera na vaše stranice veoma dobrom odlukom.

Nažalost, mnogi umjetnici još uvijek nekako stidljivo ulaze u sav taj svijet prezentacije svojih radova na Internetu. U današnje doba, jako mali broj njih može si priuštiti atelje ili prostor u kom ljudi mogu vidjeti njihov rad. Internet je prava stvar za savladavanje tog problema. Što se fotografije tiče, porazna je činjenica da nema baš puno fotografa svoju web stranicu. Ja prezentujem svoj rad na svojoj stranici, ali isto tako to smatram jednom od ključnih stvari za biznis u fotografiji, jer na veoma brz način klijentima date do znanja šta radite, kako to radite, šta oni mogu očekivati i zahtjevati od vas.

Među klijentima s kojima si poslovao mnogo je poznatih kompanija. Koliko se isplati baviti ovim poslom?

Mislim da tu vrijede mnoga pravila, kao i u svakom drugom poslu. Onaj koji ulaže u svoj biznis mnogo vremena, novca, ide u korak sa zadnjim tehnološkim inovacijama i koristi ih u poslu može da klijentima pruži vrhunsku uslugu. Naravno, znanje, iskustvo, kreativnosti kvalitet su vrlo jaki aduti. Dakle, svaki posao je isplati ukoliko se obrati pažnja na te stvari. Potrebno je zaista mnogo angažovanja, vremena i živaca da bi se uspjelo u nečemu. Ja se nadam da uspijevam, a klijenti su do sada bili uvijek jako zadovoljni.


Foto: Imrana Kapetanović

Na koji način štitiš svoje fotografije od neovlaštenog korištenja?

Iskreno, ne mogu reći da sam do sada imao nekih većih problema sa neovlaštenim korištenjem fotografija. Tu i tamo bilo je situacija u kojima su fotografije bile bespravno korištene ali su se riješile. Ipak postoji Zakon o autorskom pravu i, ukoliko bi to bilo potrebno, povredu autorskih prava bih rješavao sudskim putem. To može biti teška i komplikovana procedura, ali ignorisanjem problema nećemo ga riješiti. Kada je riječ o korištenju fotografija u razne svrhe, sa klijentom potpisujem ugovor koji decidno precizira uslove korištenja fotografija, kao i obaveze obje ugovorne strane. Time se izbjegava bilo kakav nesporazum i obje strane mogu "mirno spavati“.

Kako izgleda zajednički život dva umjetnika? Da li se profesionalno međusobno nadopunjujete Imrana i ti? Ukazujete li jedno drugom na nove ideje, usuđujete li se kritikovati rad jedno drugog ili se kod kuće ne govori o tome?

Vrlo interesantno pitanje i drago mi je da ste ga postavili. Imrana se počela baviti fotografijom malo nakon mog početka. Imrana je ove godine primljena u Udruženje likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera (ULUPUBIH) i njen sud mi veoma mnogo znači. Pomogla mi je i u izboru radova za izložbu o Istanbulu jer je autoru to ponekad i najteže za uraditi. Uvijek idemo zajedno slikati i pomažemo jedno drugome u komercijalnim projektima, dajući nove prijedloge i ideje.

Imam uvijek običaj reći da jedna fotografija ne predstavlja ono što se nalazi na njoj nego prestavlja baš ono sa druge strane fotoaparata - fotografa. Najbolji primjer je taj da Imrana i ja zajedno hodamo po istim lokacijama, istim ulicama, a kada pogledamo fotiografije koje smo uslikali, one se mnogo razlikuju. Nekad njena fotografija istog motiva bude mnogo bolja od moje ili je obrnut slučaj. Tada obično nastaje diskusija i tako najbolje učimo i zaista beskrupulozno kritikujemo jedno drugom radove. Nekako je kod nas sve u fotografiji tako da je to neprestana tema u našoj kući. Imati takvog životnog partnera je rijetko blago.

Radove Amera Kapetanovića možete pogledati ovdje.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: