{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Turno skijanje: Ljuta greda

23.12.2013. u 11:22
0
6
Turno skijanje: Ljuta greda
0
Samo tri dana nakon ture po Jahorini, Gordan i Nenad su postavili novi izazov koji nisam mogao odbiti - Vlašić i “šetnju” od Babanovca do Ljute grede. Uz najavu neba bez oblačka, dobro druženje i “laganu stazu” kako rekoše, nije mi smetalo ni to što sam od Sarajeva do Travnika morao putovati sam. Stigao sam i prije dogovorenog tajminga u pola devet. Kratki pozdravi, onaj specifični način grljenja i tapšanja po ramenima koji je izmislio Nenad, prebacivanje skija u jedan automobil, nabavka kifli i sokova i bijeg iz mora magle u kojem se guši Lašvanska dolina.
Vozimo preko Galice, starim putem kojim se obično penjemo biciklima ljeti. Magla iz koje izranjamo izgleda nestvarno, a pogled na suncem okupane Devečanske stijene obećava fantastičn dan. Na skijalištu iznenađenje jer snijega ima sasvim dovoljno. Nažalost, ne i skijaša iako lift uredno radi. Jasno, i ne pomišljamo da ga koristimo jer došli smo da hodamo. Uhodana ekipa se priprema za par minuta i već grabimo kraj skakaonice ka Markovcu. Gordan ne krije oduševljenje, kao i uvijek kad je Vlašić u pitanju, pa praznim skijalištem odzvanja njegova pjesma. Ovaj put “O soooole mio!” čiji tekst baš i ne zna najbolje ali melodiju pogađa. A pogađa i nas direktno u srce koje pumpa krv za napore koje predstoje.

Naime, ta “lagana šetnja” kako najaviše, ispostavilo se, i nije bila baš tako lagana. Istina, do Markovca smo se popeli nekako začas, valjda poneseni čistoćom neba bez oblačka i šalama koje su same navirale, i to jeste bio glavni uspon. Međutim, dalje je slijedio dugački, talasasti plato Vlašića kojem kao da nije bilo kraja. Korak za korakom, kilometar za kilometrom, napredovali smo a kao da smo stajali na jednom mjestu. Na jednom proplanku smo napravili pauzu, da spustimo puls i malo lice okrenemo prema suncu, pa opet laganim korakom dalje.

I onda ono čega se svaki posjetilac planine pribojava. Kvar na opremi. Iako sam kupio nove novcate kože, desilo se ono što čovjek najmanje želi: ljepilo je popustilo, otpao je gumeni zatezač što kožu pridržava za vrh skije i izgubio se u dubokom snijegu. Uzalud smo ga pokušava li pronaći. U tom trenutku sam, s obzirom da je dalje hodanje nemoguće, pomislio kako je najpametnije da se vratim. Ali, kakva bi mi ekipa bili kad bi se jedan vratio s pola puta. I onda na scenu stupa onaj naš bosanski inat, sklonost ka improvizaciji i iznalaženju nemogućih rješenja.



Iz ruksaka sam izvadio plastičnu vezicu bez koje nikad ne krećem u planinu, Nenad je čak imao jedan mali “španer” i nekako smo sve to namontirali na skiju i nastavili dalje. Sreći nije bilo kraja, ali nakon par kilometara, kad su noge već počele da popuštaju, meni je kroz glavu prohujalo “a šta ako ovo popusti i razvali se, kako ću nazad?”. I onda ta negativna psihoza, umor, cilj koji se uopće nije nazirao, dan koji je već odmicao... počeo sam razmišljati čak i o povratku.

No, u turnom skijanju, baš kao kod planinarenja, brdskog biciklizma i sličnih aktivnosti, presudna je psiha. Nakon kraće pauze gdje nas je Nenad počastio sušenim voćem, prikupljanja novih atoma snage, i Gordanovog ohrabrenja “Ma, imamo još petnaest minuta hoda”, kao od šale nastavili smo dalje. Razmišljanje o tome da ne mogu naprijed se raspršilo poput mjehura od sapunice. Dobro, petnaest minuta je, ispostavit će se, bilo pola sata hoda ali nevažno, jer Ljuta greda je prekrasno mjesto sa fantastičnim pogledom na plato Vlašića i vrhove Paljenik i Pavo s jedne, te na kotlinu što ispunjena maglom liči na more, s druge strane. U daljini su se jasno raspoznavali Trebević, Jahorina, Bjelašnica, Treskavica a uz pomoć dvogleda ugledali smo i Maglić.

Mogli smo se tako diviti planinskim vrhunicima satima, ali sunce je opasno izdužavalo sjenke. Valjalo je još deset kilometara nazad. I onda maler. Već nakon prvih metara spusta improvizacija na mojoj skiji je popustila i nije bilo druge već potpuno skinuti kože. To jeste olakšalo spust, jer sam bio brži od kolega, ali taj užitak sam skupo platio na usponu gazeći duboki snijeg pješice. Požalio sam što nemam krplje. Ipak, uz malo znoja i izvlačenje posljednjih atoma snage savladavam i to, potom ludi sput putem kroz šumu, uživanje u igri posljednjih zraka zalazećeg sunca i dolazak na Markovac. Konačno malo “pravog” skijanja po stazi, dolazak u planinski dom i večera. Stigli smo tek par minuta prije mraka.

Oh, kako je grah dobar nakon dvadeset kilometara. Tu noć sam spavao poput djeteta. Sutradan sam osjetio sarajevsku maglu kako se uvlači u pluća poput duhanskog dima. Ali, samo do idućeg vikenda, kad ću je ponovo istjerati čistim, planinskim zrakom.



Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: