{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Turno skijanje: Na vrhu Jahorine

15.12.2013. u 20:35
0
86
Turno skijanje: Na vrhu Jahorine
0
Plan da subotu provedem u laganoj turnoj ski-šetnji s Tarikom po Bjelašnici trajao je tek nekoliko sati, dok mi se nije javio Nenad iz Viteza e-mailom, sa prijedlogom da se popnemo na Jahorinu.
Poziv za druženje sa ovim sjajnim momcima nikad ne odbijam, a Tarika kojem je ovo tek druga tura u životu nije trebalo dugo nagovarati. Štaviše, da u subotu ne bi morao raditi neki bitan posao, “zaglavio” je u petak do kasno u noć i pozavršavao poslovne obaveze.

Iako je dogovor bio da će ekipa iz Viteza krenuti oko pola devet, još dok sam bio u krevetu, prije osam, probudio me zvuk mobitela: “Spremaj se brzo, evo nas u Vogošći!” glasio je zapovjednički Gordanov ton. Srknuo sam kaficu, pobacao ono malo turne opreme u ruksak, zgrabio skije, kože i pancerice i pravac po Tarika. Za malo jače od sata, iz toplog kreveta do suncem okupane Jahorine.



Ostavili smo sarajevsku hladnoću u kotlini daleko iza sebe. A onda, dan iz snova. Znali smo da će nebo biti bez oblačka, ali gore obično puše vjetar, tako jak da se jedan vrh čak zove “Ogorjelica”. No, kao da se sve poklopilo: uz dovoljne količine snijega, sunce, dobro društvo nekako se i vjetar zaklonio, pa smo uživali u predivnom danu.

Uspon na Jahorinu nije pretjerano težak jer se ide tehničkim putem. No, snijeg se već dovoljno nabio tako da ni hodanje po cjelcu ne predstavlja problem. To što je baš ove subote bilo besplatno skijanje zbog otvorenja sezone, što su se povele političke priče oko prijetnji i zabrane dolaska nekom glumcu na performans, to kao da se dešavalo u nekom drugom životu. Nas politika ne interesuje, a vala ni besplatno alpsko skijanje na stazi škrtoj snijegom. Skijaše i šetaće smo brzo ostavili za sobom i krenuli u pravcu sunca. U stvari, glavna značajka ture je bila ta konstantna šetnja ka suncu. Jasno, do najvišeg vrha, ili onog koji metar nižeg što i nije toliko bitno.

Dalje se nije moglo jer postoji opasnost od mina. Ali, koga briga za mine kad ima sasvim dovoljno jahorinskog prostranstva za uživanje i bez njih. U stvari, kad se popne do izlaza sa ski lifta, Jahorina je jedna ravna planina, idealna za šetnju i turne skijaše. Pravi cross country.

Ali, ta šetnja pomalo i iscrpi čovjeka. Stoga smo Tarik i ja odlučili da ne osvajamo drugi jahorinski vrh, udaljen nekih dva sata hoda u oba smjera, već smo laganim tempom krenuli nazad, a sjajna ekipa turaša (neki su bili i na Kilimandžaru) se zadala da ispuni plan. Čudno su nas gledali neki planinari kad su vidjeli da dolazimo “niotkud”, iz bespuća gdje nema ski liftova. Potom jednostavan spust putem jer za stazu nismo imali volje, i onda kafica u obližnjem toplom lokalu, da sačekamo ostatak ekipe. Moram priznati da me pomalo hvatala nervoza kad je mrak već polako počeo da pada a njih još ni na vidiku. Pitao sam se da nije štogod po zlu krenulo. Provjerio sam, u mobitelu još uvijek imam broj prijatelja Mire iz Gorske službe spasavanja sa Pala.

Srećom, umjesto poziva GSS-u, u “Rajska vrata” gdje smo se grijali kraj vatrice upali su nasmijani i vedri turni skijaši pa smo zasjeli da prepričavamo dogodovštine. Osmijeha nije manjkalo, a bogami ni preplanulih lica. Valjalo je skrojiti i plan za idući vikend. Planina je u BiH mnogo, snijega ima dovoljno, ali vikenda je premalo. Barem se tako čini kad je dobro društvo, pa i dvadesetak kilometara današnjeg hodanja prođe neosjetno. Ipak, da ne lažemo, noge klecaju svaki mišić na tijelu igra ali što reče Tarik: “Vrijedilo je svakog koraka!”.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: