{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Uspon na Radušu i spust: Uživanje u planinskom suncu i savršenstvu prirode

17.3.2014. u 18:14
269
21
Uspon na Radušu i spust: Uživanje u planinskom suncu i savršenstvu prirode
269
Samo tri dana nakon ture po Zec planini i Vitreuši, u žurbi da preduhitrimo sunce dok još nije istopilo snijeg, odlučili smo da se sa skijama popnemo na Radušu. Planina kojoj biciklima prilazimo sa Ramskog jezera, a na skijama, odakle bi drugo, nego od ski centra poviše Gornjeg Vakufa - Uskoplja.
Za razliku od Vraničkog gorja gdje su planine tijesno smještene jedna uz drugu, pa izgleda kao da se guraju ramenima, gdje Zec planina, Vitreuša, Bitovnja i Vranica čine gotovo jedinstven, veliki masiv, vrh Raduše se izvio sam, nekako izdužio svoj bijeli vrat, a svuda unaokolo pružio blage padine do obližnjih visoravni, baš kao mladenka na vjenčanju kad odjene onu dugačku, bijelu haljinu, ukrašenu čipkom.

Istina, od Gornjeg Vakufa - Uskoplja vodi makadamski put do ski centra, a kako se priroda još nije probudila nema onog kolorita i zelenila kojim ovaj kraj oduševljava ljeti. Međutim, bjelina snijega na vrhu koji se ukazivao u daljini podizala je atmosferu raspjevane četvorke u malom autu. A, kad smo ugledali snijeg na samom skijalištu, sreći nije bilo kraja.

Kontrast našem vedrom raspoloženju davala je tužna slika katanca i rampe ispred skijališta, beživotnih fotelja dvosjeda namijenjenog da vodi skijaše ka vrhu planine, a sad zbunjene stoje prazni. Jedan jedini čovjek koji pazi na prazan hotel otkrio nam je da kapija nije zaključana, ali kad smo se parkirali nije krio iznenađenje.

"E, neka ste došli, da vidimo ove godine i skijaše", riječi su domaćina s kojim ćemo, nakon što se uspnemo na vrh Idovac, proćaskati.


Uspon uskom skijaškom stazom je bio brz i već nakon pola sata izbili smo u gornji dio skijališta gdje smo se oduševili prostranim atrijem, padinama sa sjajnim nagibom i tako ravnim kao da je neko uspravio golf teren i od njega načinio ski stazu.

U vrhu se nalazi nevjerovatno lijep, moderan objekat kakvog se ne bi postidilo ni neko alpsko skijalište.

Poželjeli smo spustiti se nekad ovdje u ležaljku, okrenuti lice prema suncu i pogledom milovati planinske vrhunce koji se izvijaju u nebo dokle oko seže. Malo koje naše skijalište ima tu privilegiju. Upravo do ovog objekta vodi i dvosjed, što je sjajno i za neskijaše, jer mogu elegantno izaći na visinu i odatle prošetati po visoravni, čak do vrha Idovca ili naprosto uživati u planinskom suncu i prostranim livadama.

Pošto je objekat, kao i cijelo skijalište, bio zatvoren mi smo produžili dalje. Ali, takva ljepota prirode, prostranstvo i blagost padina, kitnjasti borovi po rubu uzvišenja i duboke vrtače bili su toliko lijepi, onako okupani suncem i prekriveni snijegom, da je spontano krenula i pjesma.

Biti sam u planini, na tolikom prostranstvu i pustiti glas koliko god hoćeš, nešto je najljepše. To pražnjenje mozga od svakodnevnih briga, mobitela, interneta ili tv dnevnika i upijanje onog iskonskog – nedirnute prirode. Savršeno.

S visoravni gledamo vrh Idovac u daljini. Visok, zašiljen, bijeli se od snijega. Mjerkamo kojom bi se padinom bilo najljepše spustiti. Društvo nam prave tri psa koji su krenuli za nama još iz podnožja planine.

I tako, riječ po riječ, uz šalu i pjesmu, začas stigosmo na sami vrh. Osjećaj je kao i uvijek prekrasan, a tako lako smo se popeli da smo bili tužni što nema još. No, na vrhu se nije pametno zadržavati dugo. Vjetar "brije" i nakon brzog fotografisanja skidamo kože sa skija i krećemo u avanturu zvanu spust.

Ako sam se nekad plašio na onim strmim, zaleđenim padinama na koje me iskusni Gordan i Nenad nagovore pa poslije kažem sam sebi "nećeš više, ovo ti zaista ne treba", ovaj put je skijanje bilo puni užitak. Dobro, snijeg jeste malo mokar i težak, ali istovremeno mekan i dubok i ni traga od kamena ili stijena, pa je mozak razmišljao "pa dobro, šta i ako padnem, na mekano ću".

I tako, zavoj po zavoj, padina po padina, spustismo se do podnožja skijališta. Domaćin nam je spremio ness kafu, jer druge nema, pošto nema ni gostiju. Kakva šteta, umjesto da sve vrvi od šetača, skijaša ili drugih ljubitelja prirode, hotel stoji prazan. Obišli smo i sobe, sve je novo i gotovo nedirnuto.

Puni pansion u jeku sezone košta 80 KM, dnevni ski pas dvadesetak KM. Započinjem priču o tome kako je prava šteta što država nema sluha i ne stimuliše razvoj ovakvih sredina. Ovdje je nekad radilo 300 ljudi, sad su vjerovatno na birou. Umjesto da naprave dobar put do skijališta, smisle sistem da sufinansiraju smještaj studentima ili penzionerima, pa da hotel bude pun, da privuku i goste iz Splita udaljenog 170 kilometara, političari budžet potroše na plate.

No, oštar pogled drugara skijaša me je ošinuo kao bič po leđima.

"Da smo htjeli slušati priče o politici ostali bi dolje u gradu", rekoše uglas Nenad i Gordan, a Dake se samo nasmija i potegnu još jednu pjesmu. Koja sam ja budala, u ovakvoj ljepoti spominjem politiku.
Više o turnom skijanju i planinama u BiH na www.mtb.ba .

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: