{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Uživanje u sunčanom danu, uspon na Vitreušu i spustovi kao za reklamu

14.3.2014. u 08:08
60
13
Uživanje u sunčanom danu, uspon na Vitreušu i spustovi kao za reklamu
60
Ima nešto čudno u tom spletu planina u srcu Bosne koje me iznova oduševe svaki put kad gore odem. Naslonjene jedna na drugu, nekako kao da im je tijesno pa se guraju ramenima, povezane leže Vranica, Zec planina, Vitreuša...
I svejedno je iz kojeg pravca posjetilac dolazi: da li se penje iz Fojnice, od Sebešića, Buturović polja ili krene od Bradine, pa preko Bitovnje - uvijek je tu neka pitomina, ljeti obilje bobičastog voća i trave, a zimi prekrasnih, poput jastuka bijelih, snježnih vrhova.

U martu je gore najljepše na skijama. Onim turnim, naravno. Ekipa mala, ali odabrana, taman da se naguramo u jedan automobil kojim se od Bakovića penjemo putem ka Brusnici, a onda zavijamo lijevo, dokle se može kako bismo izbjegli dosadni uspon putem kroz šumu.


Iako su u dolinama visibabe i kaćuni već izbili iz zemlje, voće počinje da behara, mi autom dobacujemo do nadmorske visine od 1.200 metara. Dalje se ne može jer je snijeg predubok. U stvari, može, ali na ljepši način – nogom. Odatle kreće uspon.

Nakon prvih nekoliko kilometara putem, taman da se zagrijemo, šuma se odjednom otvara i pred nama se ukazuju visovi Zec planine. Ne zna čovjek gdje bi prvo pogledao: na padine kojima nam valja uzbrdo, a potom uživati u skijanju prilikom povratka ili na potočić koji žubori, poput onog iz pjesme o zeki što plače jer mu je potok je prekrio snijeg. Potom nailazimo na napušteno selo. Ovdje je zima surova i mještani će doći sa svojim ovcama tek kad okopni. Tu se osvježavamo hladnom, izvorskom vodom, a onda grabimo preko Zec planine.

Kad se čovjek popne na Zec, osobito ako je vedar i sunčan dan, osjeti se čudesno. Dokle oko seže raspoznaju se vrhovi planina: od obližnje Vranice i Vrankamena, preko Vitreuše koja nam je današnji cilj, pa sve do Čvrsnice, Prenja ili Lelije. Njihove kape su još uvijek bijele, iako je zima bila blaga pa "pravog" skijanja ove sezone nije bilo ništa osim uzdaha vlasnika sezonskih ski pasova.

Nenad izbija prvi na vis, a dolinom odjekuje njegovo razdragano “Ohohooooooj”. Uzvraćamo glasno, osluškujući kako planine odjekuju i vraćaju nam glasove.

No, sa Zeca se valja spustiti kroz šumu, izgubiti na visini pa tek onda slijedi završni uspon na blizu 2.000 metara visoki vrh Vitreuše. Tarik ima problem s pancericom i kao iskusan posjetilac planina, ne želeći da usporava grupu, odlučuje da ovdje napravi pauzu i pridruži nam se u povratku. Poslije nam je pričao kako je veličanstveno bilo gledati nas dok se penjemo ka vrhu. Onako male tačkice na bijelom prostranstvu.

A vrh Vitreuše je posebna priča. Prilazi mu se uz prilično strmu padinu, ali to nije ništa u odnosu na strmoglav kojim se Gordan, Miro i Nenad planiraju spustiti. Sva trojica su već osvajali Triglav, Miro čak i noću, iskusni su skijaši i sve im je lako, ali mene ne uspijevaju nagovoriti na tako strmu padinu. Izvlačim se željom da napravim dobru fotografiju pa se spuštam istim usponom kuda sam došao, a njih trojica prave spust koji je komotno mogao biti reklama na Eurosport kanalu.

Potom se kroz šumu penjemo ka Tariku, zajedno nastavljamo preko Zec planine, a sunce već polako izdužuje sjene. Uživajući u padinama i birajući one najljepše, neosjetno smo došli s druge strane onog napuštenog sela.

E, tu već nastaju problemi. Padina se završava visokom liticom i spust se čini nemoguć. Svako traži najbolje rješenje za sebe, pa tako Nenad i Miro odskijavaju gotovo okomitom liticom, Gordan se odlučuje na alpinističko spuštanje niz stijene skinuvši skije, a Tarik i ja se vraćamo nazad u želji da obiđemo selo s druge strane i priđemo mu ispod strmog grebena.

Rečeno-učinjeno, koja kap znoja prolivena više, ali kako nismo tako dobri skijaši biramo sigurniju varijantu. Doduše, kad se gleda odozdo, ta sigurnija varijanta nimalo nije bezazlena, i svako otklizavanje bi završilo kobno.

Osmijesi na licu kad smo se okupili u napuštenom selu osunčanom posljednjim, kosim zrakama zalazećeg sunca, zbijanje šala i priprema za završni spust do auta začas su otjerali u zaborav opasnost kojoj smo se bili izložili.

Kad smo sišli u civilizaciju, da konačno popijemo kaficu, pronašli smo kafić u kojem su neki momci igrali bilijar, drugi ispunjavali listiće kladionice, treći samo sjedili i pili pivo.

Oko njih je lebdio plavičasti duhanski dim, a nas su začuđeno posmatrali. Izgledali smo im kao svemirci. Ili oni nama, teško je reći. Uostalom, nije ni važno, jer smo već dogovorili sljedeći uspon na 2000 metara.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: