Sarajka osvojila Kilmandžaro: Neopisiv je osjećaj popeti se na najviši vrh Afrike
Godinama već Rubina uživa u prirodi i iza nje je višegodišnje planinarsko iskustvo.
"Volim boraviti u prirodi, hodati, planinariti. Svaki put želim još nešto istražiti i ići dalje. Za to je potrebna određena edukacija, jer je priroda nepredvidiva i zna kazniti", rekla je Rubina Bašić Smajić u razgovoru za Klix.ba.
Prije osvajanja Kilmandžara, za šta se pripremala godinu, prošla je skoro sve naše prelijepe planine i vrhove Alpa, kao što su Groosglocner i Mont Blanc.
"Kondicija je veoma bitna. Treninzi su bili uglavljeni između svakodnevnih obaveza. Ništa ne može zamijeniti hodanje po planinama, zatim Skakavac trail, trčanje... U glavi nam je non-stop visinska bolest za koju zapravo nema pripreme i koja je opasnost za sve", pojasnila je.
Ističe da Kilmandžaro na prvi pogled izgleda jednostavno, ali da je hodanje po ovoj planini pravi izazov pun nepredvidivih situacija, ali i iskušenja. Priča nam kako se smjenjuju pejzaži, prolazi kroz tropsku kišnu šumu, stepski predio, alpsku pustinju i na kraju predio gdje se miješaju vulkanski kamen, sipar, snijeg i led.
"Prolazi se kroz četiri klimatska pojasa, vrijeme je nestabilno i treba biti spreman na velike vrućine i vlagu, iznenadnu obilnu tropsku kišu, prašinu, hladnoću i snijeg. Na sve to u nekoliko dana treba biti spreman, imati adekvatnu odjeću, zaštititi se od sunca, kiše, vjetrova, otrovnih mrava, raznih muha, divljih životinja... U samom podnožju planine mogu se vidjeti egzotične životinje, slonovi, bivoli, leopardi, kolobusi, plavi majmuni koji vas posmatraju kroz krošnju tropskog drveća i ponekad bace koru hranjivih plodova na vas. Susret s pripadnicima plemena Maasai nikoga ne ostavlja ravnodušnim", ispričala je.
Govori nam da je borba s visinom i nedostatkom kisika stalno prisutna već nakon 3.700 metara nadmorske visine.
"Neko podnosi teže, a neko lakše i sve dok se ne nađete u toj situaciji ne znate kako reagovati. Međutim, treba biti svjestan i poduzeti sve što je potrebno. Zato je bitna aklimatizacija i preventivna, tj. piti puno tečnosti, ne trošiti uzaludno energiju koja će nam trebati na završnom usponu. Na tim visinama voda je vječiti problem. Potrebno je piti tri-četiri litra dnevno, mora se topiti i prokuhavati, nikakvog je okusa i nikad niste sigurni da li je to dovoljno. Svako treba osluškivati svoj organizam, tanka je linija između uspjeha i katastrofe, da li može još ili je to dosta. Vrijeme se brzo mijenja i zapravo često odlučuje da li ćete stići do vrha", rekla je.
Otkrila nam je da je imala iste simptome kao i drugi članovi ekspedicije te da se nakon 3.700 metara nadmorske visine borila s glavoboljom, mučninom, nedostatkom apetita, vrtoglavicom i malaksalošću.
"Iako nam se u početku činilo lagano, završni uspon bio je težak i iscrpljujući. Prelazak preko 4.200 metara visinske razlike za tri i po dana je uzeo dosta energije, a trebalo se i vratiti. Imali smo sreću, snagu i energiju pa smo uspjeli", rekla je ne krijući sreću.
Na kraju razgovora Rubina nam kaže kako se kiša, vjetar, hladnoća, umor i nespavanje veoma brzo zaborave te da je izlazak na vrh neopisiv.
"Svaki put kad dođem na vrh, ushićenje je neopisivo. To se ne može iskazati ni slikom ni riječima, to je zaista osjećaj. Povratak je jednako težak kao i uspon, jer to je tek pola puta i umorni smo. Ali svaki dio tog puta je kockica koja čini mozaik", poručila je Rubina Bašić Smajić.
Ova nevjerovatna avantura u njenom sjećanju živjet će vječno, zajedno sa sjećanjima na već osvojene vrhove.
