Zbog čega se odgađala objava rezultata popisa 1971. godine?
"I 1971. kao i 2013., kad se vidjelo da su Bošnjaci većina u Bosni i Hercegovini, podignuta je panika u CKSK BiH. popis(6)
Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini završen je tačno prije dvije godine, ali zvanični rezultati još uvijek nisu objavljeni i pored silnih upozorenja EUROSTAT-a da se mora biti efikasniji i da se otklone brojne manjkavosti koje su se pojavile tokom rasprava između entitetskih zavoda za statistiku.
Plansko odgađanje rezultata popisa na ovim prostorima, rukovođeno političkim razlozima, nije iznenađujuće.
I 1971. kao i 2013., kad se vidjelo da su Bošnjaci većina u Bosni i Hercegovini, podignuta je panika u CKSK BiH.
Tako je 1971. godine, nakon popisa provedenog u tadašnjoj SFRJ, ostalo zabilježeno u knjigama povjesničara da je Branko Mikulić, u to vrijeme sekretar CKSK BiH, razgovarao o rezultatima popisa sa Rodoljubom Čolakovićem, drugim visokim komunističkim funkcionerom.
-“Problem” porasta populacije muslimana pritiskao je tada i zvaničnike u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. Rodoljub Čolaković, navodi u svojim zapisima da je od Branka Mikulića marta 1972. godine saznao da su muslimani na posljednjem popisu po broju pretekli Srbe i da ih u BiH ima 39 posto, a Srba 37 posto.
– Svi smo živjeli u uvjerenju da Srbi imaju relativnu većinu. Mikulić je tada rekao da još ne smijemo da objavimo rezultate popisa, jer će skočiti muslimanski reakcionari da traže svoju matičnu republiku, kakve imaju sve nacije osim Muslimana. Taj podatak ne mijenja karakter naše Republike – odgovorio je Čolaković – jer ona i dalje ostaje Republika Muslimana, Srba i Hrvata, kako je i zamišljena u Jajcu. On se slaže ali smatra da će oko toga biti žučne rasprave."
Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire. [...]
Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.
varas se djikane mi smo tu mnogo duze od vas rumuna
Vi jeste tu ali od 1995, a inace ste opet tu dolaskom osmanlija poturcavanjem i janjicarstvom, pa ste opet tu pod austrougarima, pa onda opet malo uz fasiste i Hitlera, pa onda opet malo srbi do 1974.
A cjeli svjet zna da ste obicna balincad.
Vladislav Skarić piše da su „bosanski franjevci kroz cijeli srednji vijek širili katolicizam među Bošnjacima bogumilske vjere, ali ne i tzv. „hrvatstvo“, dok pravoslavaca praktično nije ni bilo u Bosni sve do okupacije Bosne od strane Otomanske imperije. Međutim, krajem 19-og stoljeća to stanje se mijenja i katolici i pravoslavci postaju preko noći „Hrvati“ i „Srbi“. Od tada je bosanski narod podijeljen i od tada počinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda, što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije događalo, nego su se Bošnjaci svih vjeroispovijesti borili za Bosnu a ne protiv nje.“
Balince moje malo sta god da ti napisem suvisno je da poturcenom srpskom sljamu nesto objasnjavam pogotovo iz istorije koju balincad poimaju tek dolaskom osmanlija.
prije dolaska osmanlija demografska slika Bosne bila je bitno drugačija. Pravoslavni vjernici nisu bili prisutni u Bosni tokom srednjeg vijeka niti su imali svoju crkvenu organizaciju osim u regjama uz Drinu i hercegovačku granicu. Određeni broj pravoslavaca se nakon kosovske bitke 1389. možda doselio u pravoslavne djelove Hercegovine i Zete kao i u pogranične djelove Bosne. Nakon osmanskog osvajanja sredinom 15. stoljeća vjerovatno je uslijedila dalja migracija pravoslavnog stanovništva u Bosnu.
U 16. vijeku nalazimo pravoslavne vjernike u većini djelova Bosne što je praćeno intenzivnom izgradnjom pravoslavnih crkava i samostana (Tavna, Lomnica, Paprača, Ozren, Gostović i Sarajevo). Etnološka istraživanja ranih deftera pokazala su da su pravoslavci u Bosansku Krajinu stizali iz Hercegovine i da su večinom bili Vlasi čobani. Nakon osmanskog osvajanja 1463. najraniji osmanski defteri ukazuju na veliki broj napuštenih sela u kojima nije bilo stanovništva. Mnogi katolici su izbjegli u ugarsku banovinu Jajce, Slavoniju i Dalmaciju što je dovelo do smanjenja broja katolika u Bosni. Da bi stanovništvo unutar osmanskih teritorija imalo pravo preseljenja moralo je dobiti status odnosno privilegiju Vlaha tako da je srpski seljak mogao migrirati u Bosnu ukoliko je izjasni kao Vlah. Osmanlije su status Vlaha regulisali posebnim zakonima te su propisivali i određene poreske pogodnosti.
Proces islamizacije bio je vrlo intenzvan tokom 16. vijeka tako da prema defterima sa početka 17. stoljeća u Bosanskom sandžaku musimani su bili zastupljeni sa 75% u odnosnu na 25% kršćana. Međutim kasniji defteri tokom 18. ukazuju na ponovno povećanje broja kršćana a naročito pravoslavaca koji postepeno postaju večinsko stanovništvo u odnosu na muslimane i katolike. Muslimani čine večinu u svim gradovima i kasabama međutim ikao je zemlja dominantno u vlasništvu muslimanskih zemljoposjednika večinu seoskog stanovništva čine pravoslavci.
Tako je na primjer tokom 18. - 19. stoljeća naseljen zenički kraj. Tamošnje selo Židovo dobilo je ime po bratstvu Židovića, koje je doselilo iz Polimlja. Selo Tetovo su osnovali vlasi koji su doselili iz Stare Srbije (gornjeg toka
rijeke Ibra). I selo Semetiš su osnovali doseljenici sa Ibra, a nazvano je po ibarskom Semetišu. Tako da je skoro svo pravoslavno stanovništvo zeničkog kraja je crnogorskog i srpskog porijekla. To dokazuju i njihova rodovska imena koja su tipična crnogorska i srpska, kao što su Here, Balorde, Kraljevići, Šarenci, Šakote, Popare. Slične primjere imamo i u drugim djelovima Bosne.
Osmanski vojni sistem činili su muslimani dok su kršćani bili večinom zavisni seljaci kmetovi. Vlasi su međutim također korišteni kao logistika osmanske vojske ali ne i kao borbene jedinice. Vlasi su potom naseljavani na opustošena područja što je sučaj sa Bosansko i Hrvatskom krajinom u koje su pravoslavne Vlahe naseljavali i Austrougari. Ovakav sistem značajno je uticao na domografsku strukturu stanovništva u Bosni koja je tokom 17. i 18. vijeka gotovo konstantno ratovala šireći a potom braneći zapadne granice carstva. Obaveza vojne službe negativno je uticala na demografski rast muslimanskog stanovništva. Osmanski poreski sistem također je pogodovao ekspanziji kršćanskog seoskog stanovništva obzirom da su zemljoposjednici imali pravo ubirati dodatne poreze od kmetova nemuslimana tako da im se više isplatilo držati kršćane na svojim feudalnim posjedima. Međutim i pored dodatnih poreza feudalni uslovi u Bosni bili su tradicionalno blaži za najniži sloj zavisnih seljaka od njihovog položaja u Srbiji.
Međutim tokom austrougarskog perioda javlja se agrarno pitanje koje zapravo presudno utiče na dalje odnose u Bosni. Iako je zemlja bila večinom u rukama muslimanskih veleposjednika večina korisnika zemje bili su Srbi tako da je ovo u biti ekonomsko odnosno socijalno pitanje imalo svoju političku dimenziju te je svaki oblik reforme u korist korisnika zemlje vodio ka drastičnoj promjeni političkih odnosa. U Bosni je dakle proces prelaska iz feudalnog u kapitalistički sistem osim svoje klasne dimenzije također sadržavao i sjeme međunacionalnog odnosno međuvjerskog sukoba. Nakon poraza i povlačenja AU i ulaska srpske vojske u Bosnu provedena je agrarna reforma koja je zemlju faktički pedala u posjed dotadašnjim srpskim kmetovima koji nakon toga prerastaju u ključnu politički snagu u BiH.
Dakle možemo zaključiti da su osmanski feudalni, vojni i poreski sistem presudno uticali na promjenu demografske slike srednjevne Bosne te da su navedene okolnosti stvorile osnovu kompleksnih političkih odnosa te međureligijskih i međunacionalnih sukoba koji traju i danas.
