Dubrovnik je verovatno najbolji primer da se ukratko prikaže proces odsrbljavanja. To je grad koji od postanka nije bio naseljen Hrvatima niti je ikad bio pod njihovom državnom vlašću, a danas je „napučen“ isključivo hrvatskim „pućanstvom“ i, dabome, nalazi se u Hrvatskoj.Od postanka, Raguza ili Dubrovnik ugnežđena je između dve klasične srpske oblasti – Travunije i nizvodnog Zahumlja, odnosno Huma. Zato je sasvim bespredmetna rasprava kog su porekla dubrovački Sloveni jer su u grad mogli da dospeju samo iz zaleđa koje je srpsko.Tako svedoče i dokumenta grada, ali još bolje sami dubrovčani i njihova književnost.Dubrovnik je nekada bio najveći srpski grad, a sveti Petar Cetinjski je predlagao da bude prestonica Srbije.U kalendaru „Dubrovnik“ za prostu 1898. godinu, štampanom u dubrovačkoj Štampariji A. Pasarića, nalazimo, uz ostalo, i podatak kojim jezikom se u to vreme govori u Dubrovniku i to, stoji u kalendaru, „govor u kući“. Od 11.177 stanovnika Dubrovnika njih 9.713 izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Italijanski je koristilo 716, nemački 285, mađarski 384 stanovnika grada. Neki su se izjasnili da govore češki, slovenski, poljski i ruski, ali niko, ni jedan jedini stanovnik Dubrovnika, nije rekao da govori hrvatskim jezikom. Ali, hrvatska istorija, rečeno je na ovom mestu mnogo puta, satkana je od laži i falsifikata.Krajem devetnaestog stoleća je hrvatski istoričar Natko Nodilo proučavao nacionalni sastav stanovništvo zapadnog Balkana, pa je svoje mišljenje izneo i o Dubrovčanima. On u ovom gradu ne nalazi ni Hrvate ni hrvatski jezik. Doslovno piše:U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik. Pa otkuda onda Hrvati u Dubrovniku? Odgovoriću na ovo pitanje još jednim pitanjem: otkuda oni u Janjevu, sat hoda od Milutinove Gračanice, ili u Boki što na moru odvaja srpsku Duklju od srpske Travunije? Nije znači bilo dovoljno Rimu da pokatoliči Srbe, jer dokle god je bilo srpske crkve, postojala je opasnost od povratka u pravoslavlje. Zato je taj proces nastavljen još žešće, jer su Srbi katolici morali da postanu Hrvati, i to su najzad i postali.Od Boke do Trsta pod vlašću dve kurve, Austrije i Venecije, prodavali su labilni Srbi veru za večeru, a posle samo nekoliko generacija mnogi su postajali „Hrvati“. Isti proces trajao je, dabome, i u dubini kontinenta..Dakle, današnji “hrvatski narod” je veštačka kreacija Rimokatoličke crkve, unapred zamišljena kao instrument jednog zločinačkog projekta, utemeljenog na težnji da se srpski narod uništi unijaćenjem, pokatoličavanjem ili potpunom fizičkom likvidacijom,kako više ne bi predstavljao prepreku daljem vatikanskom prozelitskom prodiranju na istočnoevropske prostore, pa i dalje do Crnog mora. Ovaj projekt nije bio unapred dat kao gotov i zaokružen, već se postepeno razvijao i sazrevao imajući u prvoj fazi ilirsku, a u drugoj fazi jugoslovensku opciju. Međutim, suština rimokatoličkih zločina je stalno ista…