Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti. Moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama. Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski insan samo zato sto sevdah cuti, morao biti zaklan. Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke, sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu. Sto!? Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ne mrze svi, ali mrze. Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove crkve od Teocaka do Gorazda ne dira niko. Nase su majke i sestre silovane, njihove se suncaju u Adi ciganliji i ljetuju po Budvi. Nasi su muhadzeri u Trogiru, Zagrebu, Pakistanu, njihovi se, sram ih bilo, setaju po Modrickim, Dobojskim i Prijedorskim daidza avlijama. Mi jedemo Norvesku ribu sumnjivog datuma, a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda, gdje smo Bajrame docekivali.
tako je
ЛОЛ
Prikaži sve komentare (29)