Muslimnsko-prаvoslаvni ugovor o uređenju Bosne i Hercegovine od 1902. godine, kojim je pokušаno sprečаvаnje аustrijske nаmere dа sve došljаke u Bosnu i Hercegovinu (strаnce) predstаvi zа Hrvаte i dа srpski jezik proglаsi ''zemаljskim'', ili ''bošnjаčkim''. Zаto su Gligorije Jeftаnović, Vojislаv Šolа, Alibeg Firdus i Bаkirbeg Tuzlić uneli Člаn 11: ''Nаrodni i službeni jezik je srpski, а pismo ćirilicа. Ne priznаje se prаvo zаvičаjnosti nikome – ko je došаo s okupаcijom ili posle nje, pа ni njihovim potomcimа, mаkаr dа su u Bosni rođeni''.

Mađari su uz pomoć Hrvata okupirali Bosnu i da bi je što bolje „prosvjetili“, zatvorili su skoro sve srpske škole i manastire, pa umesto njih, načičkali su Bosnu i Hercegovinu jezuitskim samostanima i „sjemeništima“, u kojim je otpočelo pokatoličavanje srpskog i muslimanskog naroda. Već 1894. godine, dakle posle 19 godina od aneksije, neki jezuitčić prvi put počinje nazivati bosanske muslimane nazvom „Hrvati-muslimani“ u jednom dopisu „Obzoru“ iz Travnika. Na ovo reagiraju najugledniji bosansko-hercegovački muslimani, uputivši protesni ispravak „Obzoru“ u kojem kažu, da se oni nikad nisu osećali Hrvatima, pa da je takav naziv za njih isto što i kleveta. „Obzor" dosledan samom sebi, nije hteo objaviti njihovu Ispravku, pa su travnički age i begovi zamolili zagrebačkog „Srbobrana“ da to učini, što je ovaj i objavio, u svome 72. broju za 1894. godinu. Crna mantija nije međutim mirovala, već je tvrdokorno nastavila smišljenim putem. Neko vreme posle objavljenog ispravka u „Srbobranu“, javio se travnički jezuita zagrebačkom „Obzoru“ ponovo sa intrigom, da su tobože Srbi nagovorili age i begove da onu ispravku pošalju. Kao odgovor na ovaj novi nasrtaj, osvanule su jednog letnjeg dana 1894. godine po Travniku i mnogim bosanskim mestima velike plakate sa natpisom „Našim din-dušmanima“ u kojima se u biranom sadržaju između ostaloga kaže: „Mi se ne bi osvrtali na ove lažljive dopise, jer nam je svejedno šta arsuzi o nama misle i kako pišu, ali smatramo svojom dužnošću ponovo čisto i bistro izjaviti, da je ona potekla od nas samih i bez ikakvog nagovaranja od koje-mu-drago strane“. „Mi mislimo da nema ni jednog muslimana u celoj Herceg Bosni a ni izvan nje, koji će jezuitsku uvredu smatrati kao nešto malo, već kao ogromno, što nećemo ni kroz vjekove zaboraviti. A što dopisnik o nama muslimanima sudi, ne čudi nas ni malo, jer se mi od jezuite boljemu ne nadamo. Nijesmo mi „mazdumi“ kakvim nas hoće svijetu predstaviti tobožnji žutokljunac i „Obzorov“ dopisnik, a uistinu nekakav žutokljun đak, koji je srkao pamet u ovdašnjoj jezuitskhoj gimnaziji. Znamo mi dobro predviđeti posledice toga čina, te se ne damo ni na što nagovoriti“. „Mi do u najnovije doba nijesmo znali ni za kakve Hrvate, a od nekog vakta počeše se nekakva bezbeli naučena djeca zvati Hrvatima. Pa da je to, ni po jada, nego hoće evo da i nas stare nazovu tim nama nepoznatim imenom. Mi ih zato molimo, neka nas puste na miru i prođu se laži i klevetanja, jer ćemo inače okrenuti deblji kraj. A sada završavamo riječima pređašnje izjave, da ne samo što nećemo imati sa Hrvatima i tamo njihovim jezuitima nikakve zajednice, nego smatramo svakog onoga muslimana, koji se uhvati u njihovo kolo, izdajicom svoga roda, vjere i plemena". Plakat je datiran u Travniku 24. avgusta 1894. godine i nosi ove potpise bosansko-hercegovačke vlastele: Adem beg Hafizalić, Islam ef. Kajmaković, Šemsi beg Gluhbegovnć, Ahmed beg Kulenović, Bećir beg Sulejmanpašić, Veli beg Hasanpašić, Ališefki ef. Junusefendić, Derviš beg Hadžipalić, Ahmed beg Gluhbegović, Mehmed beg Bihčević, Abdulkadir Hadžisulejmanović, Omer beg Hadialić, Šukir ef. Arnautović, Abdula ef. Bećiragić, Sulejman ef. Kajmaković, Omer ef. Arnautović, Mahmud ef. Arnautović, Mehmed beg Krehić.

Kao rezultat „prosvjetne misije“, koju je berlinski kongres dekretovao Austrougarskoj, a ova Mađarima i Hrvatima, dolazi posle 29 godina do poznatog bosansko-hercegovačkog vapaja u formi memoranduma, upućenog 1907. godine međunarodnoj konferenciji mira u Hagu, gde se detaljišu mađarsko-hrvatske težnje da se pomoću vlasti Bosna i Hercegovina što je moguće pre katoliziraju. Taj memorandum, u delu koji se odnosi na versko-prosvetni pritisik Hrvato-Mađara – u svom delu od 12. do 17. tačke glasi: Tač. 12. „Kako je evropska mandatorka u Bosni i Hercegovini izvršila prosvjetnu misiju, vidi se najbolje iz ovih fakata: Odmah posle izvršene okupacije, zemaljska je vlada zatvorila sve osnovne škole, koje su postojale još za vreme turske uprave. Srbi pravoslavne vjeroispovijesti prije okupacije su imali 94 osnovne škole i nekoliko muških i ženskih srednjih škola. Okupaciona uprava prvih dana zatvorila je 54 osnovne i srednje škole. Tako je vlada postupila i prema muslimanima. Umjesto narodnih škola, okupaciona je vlada otvorila 339 komunalnih osnovnih škola, kao i više srednjih škola. Sve ove škole podignute su i izdržavaju se o zemaljskom trošku, iako je duh njene nastave i vaspitanje čisto političko-propagandistički. Dakle, bosansko-hercegovački Srbi istočno pravoslavne i muslimanske vjeroispovjesti, koji sačinjavaju 85% cjeokupnog stanovništva, prinuđeni su da izdržavaju škole koje otvoreno djeluju na nacionalnoj i konfesionalnoj propasti – svojoj. Naprotiv, okupacione vlasti svim mogućim sredstvima pomažu otvaranje i uzdržavanje osobito katoličkih manastirskih srednjih škola, u kojima predaju nastavu jezuiti i milosrdne sestre, kojima je okupacija u posjednute zemlje širom vrata otvorila.

Tač. 13. Okupaciona vlada etabilirala je katoličku vjersku propagandu (Propaganda fide in pantes infidelium) i njoj je na čelu postavila čuvenog jezuitskog biskupa Štadlera, koji nosi javnu titulu „Papski komesar za vjersku propagandu“. Dovukla je u zemlju čitave legije jezuita, koji su iz drugih naprednijih zemalja istjerani kao najopasniji elementi razdora i omraze među narodima jedne države. Njima je vlada poklonila goleme komplekse zemljišta, koje je uvijek bilo sastavni dio opšte narodne imovine i o trošku zemlje im podigla bogate manastire i velikolijepne crkve i škole. Ne prođe dan da ove fanatičke prozelitske propagandiste bilo obmanom ili silom ne otmu ili ukradu koga pravoslavnog ili muhamedanskog mladića, djevojku, kakvo siroto dijete ili udovicu, koje poslije zatvaraju u svoje prostorije i, tu ih najvarvarskijim sredstvima obraćaju u katolicizam. Crni srednji vdjek inkvizicije, mogao bi u tom pogledu pozaviđati današnjem dobu u Bosni i Hercegovini. Tač. 14. Kao što je okupaciona vlada revnosna u davanju odobrenja i svake pomoći u novcu i zemljištu kad je u pitanju podizanje kakve katoličke crkve ili manastira, tako je bezobzirna i neumoljiva kada ima da riješi kakvu molbu za podizanje slične pravoslavne ili muslimanske bogomolje. Opštinama sa hiljadama muslimanskih i pravoslavnih duša, vlada godinama uskraćuje odobrenje za podizanje bogomolje, dok katoličke crkve podiže i onđe, gđe je u mjestu samo jedan žandarm ili činovnik katolik, kao što o tome ima dosta primjera. Znajući šta u Bosni i Hercegovini za održanje narodnosti znači crkvena autonomija, koju su pravoslavni u punoj mjeri uživali za vrijeme turske uprave, okupacione su vlasti svoju politiku na to upravili, da ovu autonomiju unište i da njihovu crkvu podlože svojim vjernim kreaturama i slijepim političkim oruđima. Isto to radi i prema muslimanima.

Tač. 15. Okupacione su vlasti objavile rat istrebljenja i samom imenu srpskom u Bosni i Hercegovini, pa su umjesto narodnog imena proglasile provincijalno ime Bosanac i Bosanski, ili „zemaljski jezik" i ako se narod od pamtivijeka nazivao i ponosio svojim nacionalnim srpskim imenom, što mu za vrijeme turske uprave nikad niko nije uskraćivao. Nu okupacione se vlasti ne ogriničavaju samo na gonjenje srpskog imena, već satiru vandalski i sve drugo što podsjeća na srpstvo. Poznato je da su Bosna i Hercegovina središte srpstva ne samo geografski, već i u etnografskom pogledu, te se nije čuditi što je kod nas srpska tradicija i srpska nacionalna svijest jaka kao u drugoj srpskoj provinciji – Srbiji. Ovđe valja konstatovati, da je hercegovački dijalekt na dostojanstvo srpsko-hrvatskog književnog jezika. Otuda je jasno, da se u Bosni i Hercegovini njeguje i čuva nacionalna poezija srpstva, a osobito njen epski dio kao i srpske narodne pripovijetke. U Bosni i Hercegovini upotrebljavaju se – više nego igđe – gusle, t. j. muzički instrumenat za recitovanje junačkih srpskih pjesama. Nema Bosanca i Hercegovca, koji ne bi znao i pjevao izvjestan broj onih junačkih pjesama, a po neki na stotine njih. Iz tih pjesama znaju i svoju istoriju, tako da u pogledu nacionalnog saznanja nema naroda na svijetu, koji je politički svjesniji nego što je srpski. Srbi se od nezapamćenih vremena služe svojim pismom, koje je u drugoj polovici IX. vijeka pronašao Sveti Ćiril i brat mu Metodije, arhimanariti za Solunsku Srbiju. Čak i oni bosanski Srbi, koji su docnije prešli u islam, do okupacije su se uvijek služili ćirilskim pismom, dok okupaciona vlast nije nametnula latinicu, a narodni instrumenat gusle konfiskovala. Austrougarska je odmah s početka zabranila i proslavljanje patrona nacionalne prosvjete Svetog Save, po kome je jedna naša pokrajina Hercegovina još u srednjem vijeku dobila ime „Vojvodstvo (hercegstvo) Svetitelja Save“. A kad je viđela da u tome ne može uspjeti, ona se u posljednje vrijeme ograničila na to, da preko svojih agenata i katoličke mladeži, fanatizovane u vladinim školama ove proslave ometa, na varvarski način napada najintimnije osjećaje i jedan narod vrijeđa. S tim smjerom zabranila je i držanje javnih procesija u uobičajenom crkvenom obredu.

liječi se, vidim zadojen si velikosrpskom mitologijom koja vas je dovela do propasti a i dalje vas vodi u propast. svatko ima svoju varijantu povijesti i nećemo se nikada složiti oko nekih stvari.

Tač. 16. I pored najispravnijih putnih listova, osobito onih lica koja.doputuju iz susjednih srpskih vemalja, ovima se čine nečuvene teškoće pri putovanju, okružujući ih cijelim jatom žbira i špijuna. Dokle okupacione vlasti u tom pogledu tjeraju, vidi se najbolje po tome, što su one zimus imale drskosti, da čak i prestolonasledniku Kraljevine Srbije, koji je inkongnito putovao, zabrane prenoćiti u Sarajevu, već je ovome protiv izrične volje spremljen naročiti voz, koji je na brzu ruku uklonjen iz zemlje. Tom je prilikom vladin komesar naredio svim sarajevskim hotelijerima, da ne smeju primiti na prenoćište visokog putnika. Tač 17. Mladićima koji zbog kinjenja i zbog zloupotrebljavanja okupatorskih školskih vlasti polaze školu u susjednim srpskim zemljama, pri povratku u domovinu okupacione vlasti ne daju u zemlji nikakve službe, ni javne ni privatne. Obilate svoje stipendije za više školovanje na strani daje vlada samo onim svojim kreaturama, većinom sinovima svojih činovnika, koji su već u školi pokazali neprijateljstvo i mržnju prema pravoslavnima i muslimanima i u slijepoj poslušnosti prema vlastima.“

ti misliš da će ti to neko pročitati hahahah. koji luđak

Tako, dakle, glasi onaj deo bosansko-hercegovačkog memoranduma odnoseći se na versko-prosvetni pritisak hrvatskih eksponenata i neposrednih izaslanika u jezuitskom i činovničkom kadru, koji su imali da izvrše vekovni san o pokatoličenju ove preostale srpske provincije u docnijem sklopu Austrougarske. Razume se, da su posle 32 godine „kulturne misije“ u Herceg-Bosni Hrvati jedva dočekali, da putem statistike mogu objaviti rezultate svojih nasilja u Bosni i Hercegovini. Godine 1910. izvršen je popis bosansko-hercegovačkog stanovništva. Na veliku radost cele Hrvatske sa njenim biskupom Štadlerom u Sarajevu, ova statistika javlja, da je u Herceg-Bosni pronašla 385.009 Hrvata. Mada je ovaj broj novopečenik, Hrvati zajedno sa mađarskim, češkim i poljskim radnicima (zaposlenim na eksploataciji bosanskih šuma i u ogromnom vladajućem činovničkom aparatu), u odnosu prema celokupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine, predstavljali su jedva 19% bosasko-hercegovačkog stanovništva. Hrvatski jezuitizam i službena Hrvatska su toliko likovali, da je ova nameštena statistika doživela nekoliko izdanja.

Ovaj Memorandum na hasku mirovnu konferenciju poslase i potpisase muslimani i par vidjeniji srba. Popis stanovnistva 22.04.1895.godine prije nego sto Madjari i Hrvati pocese izmisljati hrvate u BiH ; Excluding some 30,000 Albanians living in the south-east, the Jews who emigrated in earlier times from Spain, a few Osmanli Turks, the merchants, officials. and Austrian troops, the rest of the population (about 98 per cent) belong to the southern Slavonic people, the Serbs. http://www.newadvent.org/cathen/02694a.htm

Evo dokumenta kako su u Vojvodini preko noci izmisljali Hrvate (a do tada ih nije bilo 200) http://www.bunjevci.net/images/stories/Dokumentacija/02_Dokument_1.jpg

@Ira.Jbg.kada se nema argumenata onda se pisu gluposti,ti si ocit primjerak toga .Ovo su istorijski dokumenti na koje turbo nacije koje izmisli okupator nemaju protivargumenta.