Zašto je toliko teško shvatiti da se borci iz reda sva tri naroda sada nalaze u istom položaju? Za šta ste se borili? Da li ste se izborili za ono za šta ste mislili da ste se borili i za ono za šta su vam govorili da se borite? Da li je vaša borba cijenjena od strane entitetskih i državnih vlasti, BiH, Srbije i Hrvatske? Da li je vaša borba vrijedila? Da li biste se opet borili da danas-sutra dođe do novih sukoba? Zašto biste? Zašto ne biste? Dosta pitanja, sva jednostavna za odgovoriti(barem s moje tačke gledišta), ali mnogima su odgovori nedokučivi i napravili bi iste greške ponovo.
Svi su se borili za goli opstanak ponajprije, a onda i za promjene na bolje. Šta ti vrijedi život, ako ga provodiš u siromaštvu? Šta ti vrijedi život u državi koja ti ne omogućuje da obezbijediš osnovne potrepštine za sebe i svoju porodicu? Šta ti vrijedi država u kojoj vlada diskriminacija na osnovu etničke i vjerske pripadnosti, na kojoj nečasni i nesposobni napreduju na osnovu poznanstava, a časni i sposobni ostaju godinama na birou? To "Mi Bošnjaci..", "Mi Srbi..", "Mi Hrvati.." je jedan od razloga što smo i dvadeset godina nakon rata tu gdje jesmo. Nismo napravili ni korak naprijed.
Nigdje nisam sličnu misao iznio. Po mom mišljenju - trebalo bi da se maknemo od nacionalističke retorike i da shvatimo da smo obmanuti, da se ni jedan narod nije borio i izborio za ono za šta je mislio da se bori. Već dvije decenije tapkamo u istom mjestu zbog nacionalizma, koji ne bi trebao da postoji u 21. vijeku. Međusobno se optužujemo za nešto za šta smo svi krivi, a takva situacija godi jedino političarima koji upravo koriste patriotska osjećanja pripadnika sva tri naroda ne bi li se održali na vlasti. Umjesto da prevaziđemo razlike, da istoriju ostavimo gdje joj je mjesto i da gradimo novu i bolju budućnost, mi se osvrćemo u prošlost. Gledajući nazad, konstantno ćeš da udaraš u prepreke krećući se naprijed.
Prikaži sve komentare (142)