I onda tako, puni elana i entuzijazma uđemo u tramvaj, gdje se pola sata guramo s penzionerima, koji ni sami ne znaju gdje su krenuli u 7 ujutro, ludim srednjoškolcima koji puštaju pjesmu o tome kako je bitno da su on i ona ista krvna grupa, dođemo na posao, i radimo za dvoje, jer su određene kolege non-stop na bolovanju. Od 4-5 isti scenarij u tramvaju kao 9 sati ranije. Dođemo kući, iscijeđeni kao limun, sve, s košpicama, ručamo, teturamo se po kući do 10, googlamo fotografije Maldiva, i ostalih destinacija na koje nećemo otići ni u narednih 10 godina, saznamo da uskoro možda nećemo moći i do Beča, jer bezbroj idiota traži azil, i legnemo, jer nismo nizašto, i valja ujutro sve na "replay". Divota.