Nakon 100 godina ovaj vikend otiđoh na Bjelašnicu. Tamo je vrijeme stalo 1998.godine. Žalosan trosjed gdje se čeka 30min, gura, sjedi 15 minuta na neodržavanim korpama i taman kad se čovjek navikne, iznenada izlaziš na lošu, nepreglednu, adaptiranu izlaznu tačku. Ili u brdo ili zgazi desnog od tebe. Vrh planine tuga i žalost. Golet, tone snijega i razvaljeni stubovi. Takav potencijal da se napravi raj za skijaše propada. Tako prostora za nove ski staze, vrhunski doživljaj. Sramota. A i ono malo staza nije adekvatno utabano, neke nikako. Salko, otputuj malo vani i stidi se. Kakav grunt, kakvi inostrani stručnjaci, kakve trice.