Socijalni radnici se ponašaju kao da su ugroženi tu zbog njih a ne oni zbog ugroženih. Nepokretne ljude šalju po stotinu nekakvih dokumenata koje nebi mogao izganjati ni nećiji advokat da bi ostvario neko pravo od socijalnog. U penziju se ide sa minimalnim doprinosima pa ima najviše onih koji primaju tu nekakvu minimalnu od 310 KM. Od toga nemogu sebi priuštiti ni dnevni kruh a kamoli lijećenje. Narudžbe na CT-ove ili RTG traju i po pola godine pa se do tada čovjek može tri puta ohladiti. Ljudi koji nisu osigurani više ne mogu ni za novac kupiti lijekove jer je to nekom palo na pamet nakon farmaceutskih lobija za samo određene lijekove. Još malo pa će i za pelene tražiti recept od ljekara. Fuj kakvi su ljudi postali. Zaštićeniji su psi lutalice i za njih se više izdvaja nego za ljude, jer je neko vidio u tome ličnu korist.