Pucanj. Dva, tri, četiri. Rafal, više njih, sa više mjesta. Ne prestaju. Sada ih ne čuje više, ali ne prestaju, vidi to po travi koja se kao u mikseru cijepa, vidi ih po prašini koja frca na sve strane, vidi po ljudima koji padaju sa grčem na licu. Ne čuje, ali ih vidi kroz podignute krvave ruke zombija koji kao u horor filmu pokušavaju da ustanu sa zemlje, ali ne mogu. ...Otvara oči. Tišina. Ne čuje više ništa, ni ptice, ni molitve, ni pucanj. Ne čuje ni svoje srce ,ne čuje više ništa. Gleda u nebo. Blijedo plavo nebo , a sunce mu je sve bliže i bliže. Škilji, ne može više gledati u jarku svjetlost, odjednom kao kroz filter čuje udaranje košarkaške lopte o asfalt i dječiji smijeh. Sklapa oči.