Kamion je udario u ugao kuce na pocetku Drvarske ulice, usao u sobu dvojice djecaka. Otac i majka nisu bili kod kuce. Komsije su stajale pokraj rusevine, dosla je milicija, ali niko nije znao sta treba ciniti. Skrseni namjestaj, dijelovi kamiona, gomile pijeska, cigle i crijepovi, sve je bilo tu, a da se nije moglo otkriti ima li tu neke vece i strasnije nesrece. Komsije su znale da je to djecja soba, ali se nisu usudjivali kopati po rusevinama i traziti djecu. U takvim se trenucima sudbina cini nadovrsenom i sasvim neizvjesnom. Mozda bi jedan pogresan korak ili sasvim sitna oholost bili sasvim dovoljni da se nesreca pojavi tamo gdje je po rasporedu stvari nije bilo. Otac je dotrcao nakon dvadeset minuta. Dosao je stariji djecak. Otac se drzao za glavu i govorio nesto sasvim nerazumljivo. Milicioner je rekao: \"Druze, smirite se, je li nekoga bilo u kuci?\" Otac ga nije slusao, nego je poceo preturati daske. Uto je stigla majka.