{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Država oprostila krađu deviznih ušteđevina

S
25.6.2009. u 12:59
0
7
Država oprostila krađu deviznih ušteđevina
0
Država oprostila krađu deviznih ušteđevina
Foto: CIN.ba
Početkom devedesetih godina banke u BiH zaledile su devizne štedne račune građana na kojima je bilo i do 2,75 milijardi DEM. Ni nakon više od 17 godina, štediše nisu u mogućnosti podići svoj novac.
Pokojni Ljubomir Radović i njegova supruga Gojka (69) su sve do početka devedesetih godina polagali novac u sarajevskoj filijali Ljubljanske banke uštedivši tako blizu 40.000 njemačkih maraka (DEM).

Gojka Radović se prisjeća da njen muž često nije htio popiti pivo u kafani jer su štedili za školovanje svoje dvoje djece.

Profesor matematike Radović je umro u januaru 2005. godine, ne saznavši šta se desilo sa njegovom ušteđevinom.

Danas udovica, Gojka Radović kaže: "Čuvaš za crne dane a kad je najveća nevolja došla nemaš ništa. Ma bilo je dana da nemaš marke ili dinara."

Radovići su samo jedna među hiljadama porodica koje još uvijek nisu u mogućnosti da podignu svoju ušteđevinu. Oni su novac položili na devizni račun koji je smatran jedinim stabilnim vidom štednje u bivšoj Jugoslaviji.

Neposredno pred izbijanje rata banke su zaledile njihove ušteđevine onemogućivši štedišama pristup novcu a tako je ostalo do danas. Sedamnaest godina kasnije štediše se još uvijek nadaju da će im Sud za ljudska prava u Strasbourgu, koji trenutno razmatra žalbu jednog od štediša, pomoći da dođu do svog novca.

Dva pitanja su ostala neodgovorena: koliko je novca ostalo na računima banaka i gdje je on završio?

Jalove komisije i tužilaštvo

Institucije u Bosni i Hercegovini (BiH) imaju različite podatke o iznosima devizne štednje građana u 13 domaćih banaka i pet ekspozitura banaka iz drugih republika, koje su raspadom Jugoslavije postale nezavisne države.

Istražna komisija Parlamenta BiH koja je od maja do septembra 2006. godine istraživala ovaj problem, zaključila je da je devizna štednja bh. građana krajem 1991. godine iznosila oko 2,75 milijardi DEM.

Izet Hadžić, predsjednik komisije, kaže da su naišli na otpor Tužilaštva BiH kao i banaka koje su im trebale dostaviti podatke.
"Izgledalo je kao da nikom nije u interesu da se dođe do istine i da se odgovori na najbitnije pitanje u ovoj priči a to je: gdje su završile pare deviznih štediša? Kao da je svima u interesu da se sve završi komisijski - nekim mršavim izvještajem," kaže Hadžić.

Hadžić je rekao da je Parlament BiH usvojio izvještaj njegove komisije u kojem je zatražena istraga državnog tužilaštva, ali nadležni u Parlamentu nisu mogli ni potvrditi ni negirati ovu informaciju.

Kada su novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva zatražili od tužilaštva informacije o tome šta se dešavalo u ovom predmetu u protekle dvije i pol godine nije odgovoreno ni na najobičnija pitanja, poput: da li su primili izvještaj parlamentarne komisije i pokrenuli istragu?

Glasnogovornik Boris Grubešić je izjavio da u Tužilaštvu BiH postoji samo jedan predmet koji se odnosi na staru deviznu štednju.

Parlament BiH je, u međuvremenu, osnovao novu komisiju koja je donijela nove zaključke. Ovaj put je Parlament obavezao Vijeće ministara BiH da odgovori "ko je i kako potrošio staru deviznu štednju", kaže poslanik Sadik Bahtić, član nedavno ugašene komisije.

Bahtić se slaže sa Hadžićem da opstrukcije postoje, no kao najveću prepreku vidi državno ministarstvo finansija za koje kaže da "zna sigurno, ali neće da da podatke."
"Niko još nije ušao u reviziju privatizacije banaka", objašnjava Bahtić i dodaje da su "menadžeri i direktori banaka sve krupne obaveze, među kojima i deviznu štednju, stavili u podbilans."

Pasivni podbilans su potraživanja, odnosno imovina i obaveze, kojima banka u stvarnosti ne raspolaže.

"Banke su prodate jeftino, maltene džaba", dodaje Bahtić "a sad država mora vraćati dugove tih banaka."

Država je bila ta koja je od bankara zatražila da u proces privatizacije uđu bez stare devizne štednje.

Uprave banaka, tada još u većinskom državnom vlasništvu, isknjižile su staru deviznu štednju jer je tako nalagao Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka koji je Parlament Federacije BiH (FBiH) usvojio 1998. godine. U to vrijeme su predsjednici parlamentarnih domova bili Mariofil Ljubić iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Enver Kreso iz Stranke demokratske akcije (SDA).

Upravo ove dvije stranke su od 1992. godine naovamo imenovale članove upravnih i nadzornih odbora banaka i o donosile privatizacijske zakone u Parlamentu FBiH, izuzev u periodu od 2000. do 2002. godine kada je na vlasti bila Alijansa za promjene predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP) Zlatka Lagumdžije.

Ni Alijansa nije promijenila kurs privatizacije banaka, a upravo u tom periodu je pokrenuta privatizacija najveće bh. banke – Privredne banke Sarajevo (PBS).

Prema podacima tadašnje Narodne banke BiH, devizna štednja građana u ovoj banci je iznosila blizu 1 milijardu DEM. Bivša zaposlenica sektora za odnose sa građanima PBS-a Darinka Sokolović kaže da banke imaju precizne podatke.

"Oni sve to imaju po datumima", kaže Sokolović.

Privredna banka Sarajevo (PBS)


Većina štednje bh. građana bila je u ovoj banci. Prema riječima bivše generalne direktorice Fatime Leho, PBS je u jednom periodu imala oko 160 računa u renomiranim svjetskim bankama.

Leho kaže da je, kao suosnivač stranih banaka, PBS imala značajne udjele u LHB Internationale Handelsbank AG Frankfurt i BFY-Banque Franco Yugoslav Paris, te manjinske udjele u druge dvije banke.

Prema riječima predsjednika Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozara Nišić banke nikad nisu dozvolile uvid u stanje deviznih računa koje su imale u inostranstvu. Uprkos brojnim protestima i zahtjevima štediša ali i parlamentarnih komisija, dokumenti o stanju računa i podaci o transferima deviza koji su obavljani uoči i tokom rata u BiH još uvijek su nedostupni javnosti.

Ni nakon skoro dva mjeseca čekanja nadležni iz PBS-a nisu našli vremena za razgovor sa novinarima CIN-a, niti su dostavili traženi završni račun banke iz 1991. godine.

Bahtić naglašava da ni predstavnici udruženja štediša nisu realni u svojim zahtjevima.

"Oni su kruti jer traže tržišnu kamatu, a i imam osjećaj da im nije u interesu da se to završi brzo jer ovako dobro žive od članarina."

U Udruženju kažu da nema godišnje članarine, nego da članovi plaćaju samo troškove slanja pojedinačne tužbe u Strasbourgu, koji iznose, zavisnosti od iznosa ušteđevine, između 20 i 180 eura.

Nišić, koji i sam ima oko 300.000 KM neisplaćene ušteđevine, kaže da Bahtićeve optužbe da udruženje odugovlači ne stoje.

"Ja sam imao 50.000 DEM na Zagrebačkoj banci i 1996. godine su me pozvali ljudi i isplatili me sa 5 posto kamata."

Prema njegovim riječima, samo je Hrvatska obeštetila sve štediše, bez obzira na njihovo državljanstvo, dok su ostale isplatile samo svoje građane.

BiH još uvijek duguje novac i svojim i stranim građanima koji su imali veće iznose na računima. Jedan od argumenata koje su u martu iznijeli zastupnici BiH pred sudom u Strasbourgu je bio da je do sada država štedišama isplatila 139 miliona KM.

Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje BiH iz 2006. godine državne vlasti su se obavezale obeštetiti jedino štediše domaćih banaka ali ne novcem već državnim obveznicama.

Nišić objašnjava da je Republika Srpska (RS) počela sa izdavanjem obveznica u februaru 2008. godine i njima se u manjem obimu trguje na banjalučkoj berzi. Njihova prosječna cijena se kreće oko 75 posto vrijednosti glavnice, pa štediše, odbijaju obveznice i čekaju odluku suda u Strasbourgu.

FBiH još nije počela štampati obveznice, očito ignorišući državni zakon od čijeg usvajanja su prošle tri godine.

Štednju "pojeo" rat

Gojka Radović i štediše čija je ušteđevina ostala u bankama van BiH su u goroj poziciji od onih koji su štedjeli u domaćim bankama.

Štediše računaju na pomoć suda iz Strasbourga koji rješava žalbu Mustafe Suljagića. Od ovog suda se očekuje da odluči da li je Suljagić žrtva države, ili je pak BiH učinila sve što je bilo u njenoj moći da obešteti štediše. Drugim riječima, da li je država "pronašla ravnotežu između pojedinačnih prava i kolektivnog interesa", kako je presudio Ustavni sud BiH.

Prema podacima Udruženja štediša, Sudu za ljudska prava u Strasbourgu je upućeno ukupno 13.438 žalbi. Sve one će biti rješavane po uzoru na Suljagićevu presudu.

Enver Trepić, prijeratni direktor PBS-a i nekadašnji savjetnik ministra finansija FBiH, tvrdi da su deviznu štednju građana "pojeli loša ekonomija i rat" te da je to razlog što su štediše izgubile svoj novac a ne neka krađa orkestrirana sa državnog nivoa.

Banke su davale kredite velikim državnim kompanijama koje su tokom rata propale, a potom privatizovane, te tako nikad nisu otplatile svoje kredite, kaže Trepić.

Dodaje da je u najmanju ruku čudno što nijedna banka u BiH nije pokušala sudskim putem naplatiti dugovanja od tih preduzeća koja su, iako propala, imala dosta nekretnina u BiH i inostranstvu.

Jedini sličan primjer je Union banka koja je blokirala Energoinvestov račun nakon pravomoćne presude po kojoj ova firma mora banci vratiti oko 17 miliona KM kredita dobijenog 1992. godine. Kako su obje firme u većinskom vlasništvu Vlade FBiH, prema riječima njihovih predstavnika, postignut je politički dogovor.

Stav bankara

Džemal Fako, jedan od bivših izvršnih direktora u PBS-u, kaže da je napustio banku 1989. godine nakon što se morao braniti od optužbi za pronevjeru. Nakon što je oslobođen optužbi, radio je kao pomoćnika državnog ministra finansija, te vodio tim za pregovore o podjeli imovine bivše Jugoslavije. Fako za sve okrivljuje banke i političare kojima su one oprostile kredite.

"Ja mislim da najvjerovatnije oni dio toga (dokumentacije) i kriju jer mnogi su iz vlasti tada, znajući šta će se desiti, uzeli velike kredite i ti krediti su otpisani. Po 150 - 200 hiljada KM, i njih niko ne tereti više za to", kaže on. "Neka kažu banke kome su davale i opraštale kredite."

Rukovodstva banaka nisu mogla djelovati samostalno jer su ih imenovali političari iz stranaka SDA i HDZ.

Fako naglašava da su devizama mogli raspolagati generalni direktor i direktor za devizno poslovanje. U PBS su to početkom devedesetih bili Đorđe Zarić i Safet Arslanagić, koji više nisu među živima.

"Zarić je bio egzekutor glavni", kaže Fako. "Ali i politike je tu bilo."

Dobro upućen u ovo pitanje je Jure Pelivan dugogodišnji bankar koji je rat dočekao kao predsjednik Vlade Republike BiH. Krajem 1992. godine dao je ostavku, a nekoliko godina kasnije se vraća bankarstvu kao član uprave Narodne banke BiH.

Pelivan naglašava da je Narodna banka dobijala zbirne izvještaje o stanju banaka ali da nije imala uvida u faktičko stanje računa i konkretne transakcije komercijalnih banaka.

Na pitanje zašto ni država ni komercijalne banke nikad nisu objelodanile stanje na deviznim računima u inostranstvu, Pelivan odgovara: "Dokumentacija je u bankama. Ali nije lako to istražiti. Jalov je to posao. Može se uložiti dosta truda a da se ništa ne nađe."

Za istragu o konkretnim transakcijama sa tih računa kaže da "ne pije vode." Objašnjava da su štediše i njihov novac u procjepu između države i privatizovanih banaka.

Kćerke Gojke Radovć su odrasle i snašle se bez ušteđevine roditelja. U ratu su izbjegle u Kanadu, zasnovale porodice. Jedna radi kao liječnica, a druga je mašinski inžinjer.

Majka, koja i dalje živi u Sarajevu, gotovo je izgubila nadu da će ikada dobiti nazad svoj novac. Dodaje i da bi joj manje sume pomogle. "Ma da mi daju mjesečno da plaćam ovo grijanje po sto maraka vrijedilo bi. To su moje zarađene pare. Keš novac smo dali."

Ratni guverner Narodne banke BiH Stiepo Andrijić koji kaže: "Naravno da je pljačka. To je isto kao i kad ti neko dođe u tvoju kuću i istjera te napolje. Imovina je imovina."

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: