nek stoji, ne bacaj, može zatrebat

najgori problem je sto je tesko doci do informacija kad su ove licitacije. ogalsi u sudovima najcesce budu jedan ili dva dana tako da samo odabrani znaju kad su licitacije ili moras ici svaki dan da provjeravas. nije to samo roba UIO-a ima tu robe koju je zaplijenio vodovod, komunalac, elektroprivreda, bh telekom i sl. racimo hrana i ostala kvarljiva roba se treba se u najkracem roku davati najugrozenijim

Vratimo se u na temu; ona nema firmu koja proizvodi farmerke i od koje bi živjelo 50-tak porodica, već je pokušala iz inostranstva prošvercovati preko granice 20 hiljada farmerki. Država zaplijeni 20 hiljada farmerica i proda ih budzašto, novac ide kako kaže u javne kuhinje. Ako propadne njena firma koja farmerke nije ni proizvela, onda ne krivi državu koja je oduzela farmerke, već nju koja ih je htjela prošvercati.

Aha, ona ima firmu, a nekom drugom su oduzete farmerke koja onda država prodaje po niskim cijenama. Dobro, ali nisi tako napisao u prethodnom komentaru. Međutim, to je tako svugdje. Čak i u ovim zemljama gdje je kapitalizam malo siroviji od evropskog. ŽIveći u Canadi svoje sakoe kupujem u jednoj (i jedinoj) radnji u gradu gdje čitavo i dobro štofano odijelo uzmem za 100 dolara, dok isto takvo u regularnoj radnji košta po 600, sedamsto. Ima kupiti svega, ali satova, nakita i tekstila najviše. Za satove je još i najbolje jer se može i pravi Rolex ili Patek Philipe i sličnih uzeti za jeftine pare, jer je prodaja falsifikata zabranjena. Možda nekom od vlasnika regularnih radnji to nije pravo, ali niko zbog toga još nije propao. Jer kad ne bi bilo te jeftine zaplijenjene robe, mi je po višestruko višim cijenama svakako ne bi kupili u regularnim radnjama, tako da njihovi vlasnici nisu ništa izgubili. Ionako nas ne bi vidjeli.