Suze, tuga i bol izbjegličke porodice iz Alepa: Bolje je umrijeti u moru nego od bombe
Porodica je pobjegla iz nekada najljepšeg grada Alepa i uspjeli su, teškim putem, doći do Berlina. Osmogodišnja Rushin ne spava dobro noću i često ima noćne more. Počele su u izbjegličkom kampu u Erbilu, dijelu Iraka u kojem žive Kurdi.
"Porodicu sam upoznala u augustu, bilo je 30 stepeni, ispred Državnog ureda za zdravstvo i socijalne probleme u kojem se registruju sve izbjeglice kada dođu u Njemačku. Stoje u redu da uzmu broj, a hrane i vode ima vrlo malo. Momak i ja smo donijeli stvari koje smo prikupili. Tada sam vidjela Mohameda. Trčao je ljut, a lice i ruka su mu bili crveni. Pokušala sam ga pitati šta nije uredu, a on je pokazao na policiju i prstom oponašao sprej. Zbog sukoba policije i izbjeglica, policija ih je poprskala peper sprejem. Poprskali su i Mohameda i Rushin koja je tiho plakala", ispričala je Dushime.
Bombardovanje Alepa i ubistvo roditelja
Kada je ugledala njegovu porodicu, podsjetilo ju je na nju i njenu porodicu kada su pobjegli iz Ruande gdje su joj rodbina i prijatelji ubijeni u genocidu 1994. godine. Anna nije govorila arapski, a Mohamed nije znao engleski, tako da su našli prevodioca. Tada su ispričali svoju priču.
"Rekao je kako je Roqa morala gledati ubistvo svojih roditelja. Znala sam kako mu je teško pričati o tome i nisam mu postavljala pitanja. Ispričao je o bombardovanju Alepa i kako su odlučili da pobjegnu. Počeo je plakati kada je pričao o putu bijega. Rekao je: 'Bolje je umrijeti u moru nego od bombe'. Iz turskog Izmira su došli u Grčku, preko mora. Bili su sretni jer je na brodu bilo 30 odraslih i 10 djece. Preminuo je glavni inžinjer koji je upravljao brodom. Sudbinu ostalih nikada nisu saznali", rekla je Dushime.
"Ne žele nas ni ovdje"
Iz Grčke su otišli u Makedoniju, potom u Srbiju i onda su pješačili do granice s Mađarskom. Dushime je zaplakala kada je Rushin progovorila.
"Mislila sam da će biti drugačije u Evropi, ali oni nas ne žele ni ovdje. I ovdje nas žele spaliti", kazala je Rushin, a njeni roditelji su gorko zaplakali. Novinarka ih je preklinjala da dođu i prenoće kod nje obećavši da će ih vratiti u ponedjeljak da se registruju. Pristali su.
"Kada smo stigli u stan dala sam im peškire i namjestila krevete. Istuširali su se. Nazvala sam mamu i rekla joj za svoje goste. Prisjetile smo se dana kada smo bježale. Imala sam pet godina. Sjećam se da nas je jedna porodica i primila. Prespavali smo kod njih u Ugandi i istuširali se. Osjećali smo se kao ljudi. Sjećam se da se moja majka tada prvi put nasmijala otkako je otac ubijen", kazala je Dushime.
Izbačeni iz kampa
Preko Facebooka je postavila pitanje da li iko ima odjeću za dvoje djece i dvoje odraslih i odgovor je bio iznenađujuće veliki. Donijeli su joj sve: odjeću, igračke, olovke, cipele, bojice... Roqa je plakala, a djevojčice su isprobavale odjeću.
"U subotu smo sjedili zajedno i jeli. Reema me je pokušavala naučiti arapski i kurdski. Smijali smo se. Roqa mi je ispričala kako je Reema imala operaciju glave u Turskoj jer je zadobila povredu u Alepu nakon eksplozije bombe. Od tada ima problema s lijevim okom", rekla je Dushime.
Porodica je potom smještena u izbjegličkom skloništu u Berlinu, no morali su izaći jer je njihova soba pripala novim izbjeglicama. Dushime je zvala veliki broj hotela i motela dok im nije našla smještaj, iako država plaća sve troškove. Sada su u hostelu u jugoistočnom Berlinu.
"Sjedili smo na kauču u holu. Reema mi je rekla kako je kauč podsjeća na čamac na napuhivanje kojim su putovali u Grčku. Nisam znala šta da joj kažem", napisala je Dushime razočarana što porodica nije uspjela dobiti trajni smještaj i humanu dobrodošlicu zbog koje će se sve izbjeglice osjećati ugodno i sretno što su preživjeli horore rata.
Svjetski dan "Star Warsa": Znate li koje je njegovo značenje i zašto se baš danas obilježava?
