Stotine stanovnika Kaira prisiljeno je da se skrasi u ovakvim domovima, s obzirom na to koliko je u ovom gradu sa 18 miliona ljudi teško pronaći pristupačan stan.
Oni čine ono što je pisac Alaa el-Aswany najbolje opisao riječima "društvo terasa" - paralelni svijet stanova na krovovima zgrada.
Aswany je u svom romanu "Jakubinska zgrada" opisao "glasove, plač, smijeh i kašalj, zatvaranje i otvaranje vrata, aromu tople vode, čaja, kafe, ugljena i šiša". Do ovog svijeta, u kojem živi i Mahmudova porodica, stiže se zastarjelim drvetom obloženim liftom koji se otvara ispred tamnog pasaža i vodi prema labirintu zahrđalih željeznih stubišta otvorenih prema nebu.
U nekim slučajevima, kao što je u knjizi "Jakubinska zgrada", mala spremišta na krovovima zgrada, koja su pripadala stanarima, naselili su siromašni doseljenici nakon što su ih napustili bolje stojeći stanari koji su se odselili u predgrađe. Mahmudov otac, koji je bio vratar u toj zgradi, dobio je prostor na krovu da gradi svoj dom.
"Rođen sam ovdje, odrastao sam i oženio se tu", kaže 55-godišnji stanovnik Kaira dok sjedi u svojoj dnevnoj sobi na čijim zidovima su stihovi iz Kur'ana i slike svetog grada Mekke.
Uz dozu nostalgije sjeća se generacija ljudi koji su živjeli u nekada skupim stanovima ispod. Nisu to bili samo Egipćani, već i Grci i Britanci, posebno u vrijeme kada je Egipat bio pod britanskim protektoratom. S godinama je i Mahmud uspio uvesti vodu, struju i telefon.
Ipak, neplanska gradnja postala je urbana norma u Egiptu. 65 posto urbanizovanog prostora u Kairu je neplanski izgrađeno. Na nekim dijelovima riječ je o kompletnim kvartovima koji su protuzakonito nikli, dok su mnogi zaklon našli na krovovima.
Prije mnogo godina, kako bi smanjila zagušenost urbanog Kaira, vlada je počela izgradnju stambeno pristupačnih stanova u pustinji izvan grada. Međutim, ovi stanovi nisu uspjeli privući kupce, te je potez jednoglasno proglašen neuspjelim. Paradoksalno, istovremeno čak 30-40 posto stambenih jedinica u Kairu je prazno.
Mahmud kaže da sebi ne bi mogao priuštiti da živi 30 km od mjesta gdje radi i da bi ga svakodnevno putovanje na posao u centar grada koštalo četvrtinu plate.
"Gdje bismo mogli otići?", pita se on.
Samo nekoliko metara od njegovog doma, skrivena iza nekoliko satelitskih antena i užadi starih liftova, nalazi se kuća Gamala Hashema i njegovog brata. Obojica starci šezdesetih godina ovdje su se doselili kao tinejdžeri, a nakon smrti oca, također vratara u zgradi, data im je dozvola da grade na terasi.
"Ja sam sve ovo sam izgradio", kaže Gamal, pokazujući na kuću i zidove od šperploča obojenih bijelim. Njihova kuća ima balkon, kuhinju i malu dnevnu sobu sa televizijom i kompjuterom. Drveni plafon je istruhnuo od vlage, a kapi kiše ostavile su mrlje od lokvi na podu.
Gamal kaže da je vodio mali hotel, ali da je prije nekoliko godina dobio otkaz jer je bio žrtva korupcije pod režimom bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka. I on i brat danas su nezaposleni i trude se pronaći posao kako bi "držali glave iznad vode". Ipak, uprkos teškoćama, ne mogu zamisliti život nigdje drugo osim ovdje.
"Svaki put kad dođe novi vlasnik jednog od stanova ispod govori nam da odemo, ali gdje da odemo?", pita Gamal, koji redovno plaća stanarinu. "Ljudi koje sam ovdje upoznao i naši odnosi su vredniji od sveg novca na svijetu".
