Najmlađi Bosanci i Hercegovci u Chicagu na svoj način obilježavaju Dan nezavisnosti BiH

Proglašeni su i pobjednici literarnog takmičenja pod nazivom "Bosna u srcu", a za najbolja tri rada proglašeni su radovi Lejle Gutošić, Armina Ćesića i Edine Naherović

Bosanska škola u Chicagu je jedina takve vrste na području Sjeverne Amerike koja djeluje prema programu za dopunsku nastavu Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine, a pohađa je preko stotinu učenika. Vode je stručne osobe, profesorice bosanskog jezika i književnosti Amina Sendić-Mešić i Enisa Omerović, a pokrenuta je 2012. godine. Ove godine djeca sa velikim nestrpljenjem iščekuju svoje prve diplome ovjerene od Ministarstva civilnih poslova BiH, a zasluge za to pripadaju Generalnom konzulatu BiH u Chicagu Murizu Mešiću, imamu navedenog centra.

U Chicagu živi velika bosanskohercegovačka zajednica, preko 40.000 Bosanaca i Hercegovaca nastanjuje obale jezera Michigen, a ne tako davno su obilježili 100. godišnjicu svoga djelovanja.

U nastavku pročitajte pobjednički rad Lejle Gutošić.

Bosna u srcu

Mirisi i ljepote Bosne i Hercegovine su neopisivi. Osjećaj kada odem u grad gdje je rođen moj babo zaista je poseban, a također se osjećam posebno kada odem u mamin rodni grad. U Stocu ustajem uz buđenje neninog glasa, doručak spreman, a onda kupanje na rijeci Bregavi sa mojim rodicama, rođacima i prijateljima. Naravno, svaki put kada pođem na kupanje nena kaže: "Nemoj puno na suncu biti!". Dani provedeni na Bregavi i druženje su nešto što je teško opisati i ja to nosim u svom srcu. Navečer ponovo izlasci sa mojim najdražim, šetnje pored rijeke, muzika se čuje, djeca u parku, momci i cure šetaju, osjeća se ljubav u zraku. Tu je i moj adže sa djevojkom, budućom strinom. A onda odlazak u lijepi Blagaj. Topli zagrljaj nene i dede, nježne riječi dočeka. Ponovo druženje sa rodbinom, prijateljima i kupanje na rijeci, ali ovaj put na Buni. Obje rijeke su lijepe, zelene i hladne, ali čini mi se da je Bregava hladnija. I nena u Blagaju, kao i ona u Stocu, voli da pravi sve što ja volim da jedem, pa pita šta mi nije nena u Stocu pravila da ona napravi. A dedo samo me gleda, grli i zove - “curo moja“, a voli i da igra karti sa mnom i uvijek me pusti da pobijedim. Čak me vozao i na motoru. Najbolja je pizza u Mostaru. Poslije pizze odemo na sladoled i šetamo kroz Stari Grad. Kada odem na Stari most, najljepši most na svijetu, i kada pogledam na Naretvu osjećam se kao da ću poletjeti od radosti. Stari Most je pun stranaca, svi su veseli i svi se slikaju. Tu su dajdža i dajinica u zagrljaju mom, sretni svi se slikamo. Kad sjednem na balkon svog stana i pogledam u nebo više Mostara osjetim tada da sam najsretnije dijete na svijetu. Odlazim u park sa prijateljicama bez roditelja, čak odemo i na sladoled same. Ljubav koju dobijem od nena, deda, adže, dajdže, dajinice, rodbine i prijatelja je teško opisati, to su drhati koji su unutar mene, drhati ljepote, sreće i dragosti. Sve vrijeme dok sam s njima i u Bosni i Hercegovini osjećaj je drugačiji, svi pričamo bosanski, svugdje se selam naziva, narod je drugačiji nego u Čikagu gdje sam rođena i gdje živim. Zelenilo drveća, ljepota rijeka, miris mora, to samo ima u lijepoj našoj Bosni i Hercegovini. I svaki put kad odem pa kad je vrijeme da se vratimo, to je najtužnije, svi plačemo i svi smo tužni i odmah pričamo kad ćemo se opet vidjeti. I svaki puta želim da to bude što brže, da se vratim, ako Bog da, i da vidim svoje nene, dedu, adžu, dajdžu, dajinicu, a i buduću strinu, da se kupamo u lijepim i hladnim rijekama, da odem i do mora, da vidim svu svoju rodbinu i svoje prijatelje i da smo svi sretni. Ako Bog da bit će i to ubrzo.