Komentari (47)
Za komentarisanje je potrebna prijava. Prijavi se
NAPOMENA: Komentari su otvoreni za prijavljene korisnike i odražavaju stavove svojih autora. Vrijeđanje i govor mržnje ne objavljujemo, a za govor mržnje se odgovara i krivično. Prije pisanja pogledajte pravila komentarisanja.
FIKRETE IZDRZIIIIIIIIIIIIIII!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! BABO LEGENDOOOOOOOO
gdje na svijetu ima da neko prepusti svoju izbornu pobjedu nekom ko ni luk jeo, ni luk mirisao. smijesno. alija je nelegalan a babo legalan. prevara.
Mustajbeg Lički i braća Mujo i Halil Hrnjica bili su strah i trepet ne samo u Krajini, junaci koji su opjevani u brojnim narodnim epskim pjesmama. Kolika nada se polagala u njihov dolazak zabilježila je pjesma ”Što nam nema sa Drine vedrine”. Josip Broz Tito postao je uvjeren u pobjedu Narodno oslobodilačke vojske tek, kad mu je Krajišnike priključio poznati heroj Drugog svjetskog rata Nurija Pozderac. On je metalskog radnika iz Kumrovca, prilikom posjete Cazinu, odveo u džamiju, a ovaj lukavi strateg, da bi ih pridobio prvi put otkrio svoje porijeklo i zanimanje upravo Krajišnicima.
Tada su Krajišnici preko dvojice Srba, koji su organizirali Cazinsku bunu, namamljeni u zamku, gdje se na jednoj strani našlo nekoliko stotina slabo ili nikako naoružanih ljudi, nasuprot moćnoj JNA i Miliciji. Nije im bilo dosta što su mnoge p. obili, raselili ili otjerali na p. risilni rad, komunistička vlast je držala Krajinu u ekonomskoj blokadi dugi niz godina. Zato je pojava Fikreta Abdića, sa ”Agrokomercom”, izgledala tako mesijanski, da su ga vrlo brzo obeznadeženi Krajišnici prozvali nadimkom Babo.
> Pored toga što je Huska Miljković, jedan od > organizatora u. stanka, naprasno 1943. godine > napustio partizane i osnovao Muslimansku miliciju, te > im se ponovo godinu dana kasnije priključio, Krajišnici > su odigrali odlučujuću ulogu u tom r. atu. > Tito se nije prevario. > Huska Miljković je u. bijen pod nerazjašnjenim > okolnostima, ali su Krajišnici u postrojbama njegove > milicije iskorišteni za oslobađanje velikih teritorija bivše > Jugoslavije, da bi ponovo nakon rata bili izigrani. > Isti taj Tito, koji ih je pridobio sa odlaskom u džamiju, > počeo je provedbu plana ateizacije Krajišnika, jer je to > bio uslov opstanka u komunističkoj državi. Heh, mora se priznati Tito je iskorištavao koga god je trebao, i kako god je htio. Sviju je s lako\'om nadyebao. I ostao je Tito karakter, dosljedan svojoj borbi za razliku od ovih danas dvoličnjaka koji mu nisu ni do koljena, a koji i brata vjeru i ideologiju prodaju za šaku Eura.
sude babi za postavljanje direktora??? koga cega, ahaha. stvarno su ovi bosnje strucnjaci za presipanje iz supljeg iu prazno, cime se oni bave, eto, nije im dovoljno sto su covjeka osudili na toliko godina, nego zeljni osvete prema onima koji ne pusu u istu tikvu sa njima, a slucajno im se poklapa i sa hrvatskim nebulozama. strah od bilo cega sto je normalno u susjedstvu, samo da se odrzi ovako jer i hrvatima odgovara, boje se svoje sjene. babo je ispao glup, jer je dao svoje glasove aliji ismlamisti, inace bi se tocak istorije na tom podrucju drukcije odvijao. prevarili ga. Ne zaboraviti da je on trebao biti taj koji odlucuje o svemu a ne gloopi alija.
Situacija je u to vrijeme bila užasna, neizdrživa, kako se toga sjećao jedan od sudionika bune. ‘’Otkup i postupci ljudi iz vlasti bili su više nego ponižavajući.’’ Buna je počela točno na Đurđevdan 06.05.1950. godine, a u krvi i nemilosrdno je ugušena intervencijom trupa JNA u danima od 19. svibnja do 4. lipnja 1950. godine. Na zapadu se brzo saznalo za bunu, putem diplomatske i špijunske mreže zapadnih sila u zemlji. Vlasti nisu dopustile da u domaću, širu jugoslavensku javnost prodre bilo kakva vijest o buni. Dijelovi Cazinske krajine zahvaćeni bunom i slunjski kotar hermetički su zatvoreni i izolirani od vanjskog svijeta kordonima vojske i odredima milicije. Vlasti su se surovo obračunale sa sudionicima bune. Na osam sudskih procesa u Cazin i jednom u Slunju osuđena je ukupno 291 osoba zbog pokušaja rušenja državnog poretka. Trojica glavnih organizatora i vođa bune: Milan Božić, Ale Čović i Mile Devrnja osuđeni su na s. mrt i strijelj. u rujnu, odnosno studenom 1950 g.
Prijeteca pisma koja je Vera primila za nju predstavalja istorijski dokumenat iz dva razloga:Cazinska buna 1950 je tema koja je sa razlogom zadrzavala status tabua i drugo:ima pojedinaca kojima je u vezi sa Cazinskom bunom do danas necista savjest. Vera je dosla do vojno-sudske dokumentacije koja jos i danas postoji i ta dokumentacija je rasvjetlila mnoge dogadjaje.Medjutim u samom Cazinu i Kladusi velik dio dokumentacije je unisten a prema izjavi arhivskog radnika Zorica, dio dokumentacije je predan tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada.
U kaznenom zavodu u Zenici, iz sačuvane arhivske dokumentacije, evidentirano je da je kaznu zatvora izdržavalo 268 učesnika Cazinske bune.27 A u toj „kulačko- zelenokadrovskoj komediji“ protjerano je 115 porodica sa 777 članova; osuđeno je na smrt 14 lica ,a zatvorskom kaznom je kaznjeno 1.546 lica.
„Sjećam se takozvanog ustanka u Bosanskoj krajini 1950. godine, pod vođstvom generala JNA koji je bio iz Hrvatske, kada je pohapšeno mnoštvo krajišnika Bošnjaka i na brzinu osuđeno na višegodišnju robiju sa prisilnim radom, skoro sve od 12 do 20 godina. Odmah su razbacani po raznim radilištima i rudnicima, a većina ih je radila u rudniku uglja ‘Barbara’ (Stara jama) u Zenici. Krajišnici, onakvi kakvi su nam poznati: vrijedni, hrabri, odvažni i poslušni, svaki posao su radili svojski i redovno prebacivali norme, pa čak su pobijedili i Aliju Sirotanovića. Ovo je zadavalo velike muke ostalim zatvorenicima koji nisu mogli ni normu da ispune.“- Reuf Huseinagić, Kazamati jednoumlja - Kamena suza, Gradačac, 1996., 34 str.
Detalj--Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan 6. 5. 1950. godine oružano su napali i gradove Velika Kladuša i Cazin. Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a \"narodna vlast\" se žestoko obračunala sa ustanicima: 15-ak ustanika je osuđeno na smrt i strijeljano, a na desetine je osuđeno na kazne zatvora i \"društveno korisnog rada\" na vremenski perod od nekoliko mjeseci pa do 20 godina.
Ono što je posebno interesantno je činjenica da je oko 115 porodica s oko 777 članova osuđeno na \"kolektivnu kaznu\" - iseljenja, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji.Nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena - Srbac (gdje je živjelo preko 90% tkz. pravoslavnog srpskog stanovništva).
Interesantno je da je se sličnom mjerom „kolektivnog preseljenja“ prijetilo i mještanima zeničkog sela Šerići, za vrijeme p. roganjanja „Mladih muslimana“ nakon II svjetskog r. ata. Naime, navodno je jedan od vođa „Mladih muslimana“ bio i ugledni šerički beg Husejnović koji je slično Huski Miljkoviću u Cazinskoj Krajini sačuvao muslimanski narod u toku II svjetskog rata od č. etničkih p. okolja, formirajući muslimanske milicije. Komunističke vlasti su bile zaprijetile da će cijelo 100% muslimansko stanovništvo sela Šerići preseliti na područje općine Drvar (koji je bio naseljen 100% Srbima), ukoliko se beg ne preda ili ukoliko neko od mještana ne izda gdje se krije. Nakon te prijetne beg se sam predao, da bi spasio selo od p. rogona i odležao godinama u z. atvoru. Navedeno raseljavanje kompletnog stanovništva pojedinih porodica nekih sela praćeno je konsfiskacijom njihove imovine, a kao vid odmazde zbog „antinarodnog djelovanja“, gdje se vidi sva apsurdnost ovih mjera.
Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za \"grijehe\" svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim \"kaznenim akcijama\" Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih \"nepočudnih naroda\" (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida.
Interesantna stvar je i činjenica da postoje dosta jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i podsticana baš iz Beograda i da su neke vođe pobune ( tkz. pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u kasarni u Bihaću, a postoje jake indicije da je podršku otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi tadašnje KPJ-e Milovan Đilas. Naime, bio je to period nakon rezolucije Infomibora.Sam Đilas je par godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih disidenata.Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki krajski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se nakon obračuna države s „pobunjenicima“ sijeli zastalno u Beograd i rijetko nakon toga posjećuje Krajinu.
Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e su bili nekoliko dana prije počinjanja b. une preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se sprema p. obuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu r. epresije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.Naime, ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su i muslimani iz II svjetskog r. ata izašli skoro nimalo o. štećeni od č. etnika i nihovih k. lanja. U toku čitavog rata ovaj kraj je predvođen junakom Huskom Miljkovićem (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku tzv. \"Huskina vojska\", a koja je radila na principu „Muslimanske milicije“ i u različitim vidovima sarađivala s o. kupatorom i u. stašama, ali je sačuvala narod toga kraja od č. etničkih p. okolja.
Zanimljivo je da je na sličan način 40-ak godina poslije od strane KOS-a (obavještajne službe koja je nasiljedila UDBA-u) insceniran još jedan \"ustanak\" na istom području pod vođstvom Fikreta Abdića, koji je imao puno pogubnije i krvavije posljedice po muslimanski narod.Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije općine u BiH prije . rata u kojima su muslimani činili preko 90% stanovništva, i to ratobornog i prkosnog stanovništava vijekovima sklonog \"posezanju za oružjem\" u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u insceniranju i poticanju ovih dviju \"pobuna\" u samo 40 -ak godina. Nije isključeno da su mjerama kolektivnog iseljenja, protjerivanja, u. bistava, hapšenja i slanja na dugogodišnje kazne zatvora, a posebno izazivanjem b. ratoubilačkog međumuslimanskog sukoba, velikosrpski hegemonisti željeli da ovaj kompaktni većinski muslimanski prostor i narod što više unazade, a još kad se uzme u obzir i afera \"Agrokomerc\",
O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991. godine izašla je iz štampe knjiga Vere Kržišnik - Bukić \"Cazinska buna 1950\", koja je detaljnije obradila ovo pitanje. Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović u svojoj \"Historiji Bošnjaka\" i Mirsad D. Abazović u knjizi \"Kadrovski rat za BiH\".U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere Kržišnik - Bukić \"Cazinska buna 1950\", dio dokumentacije je predat tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.- Piše: A.Č. IslamBosna.ba
Bitno je naglasiti da je 1950 godina bila poznata kao \'\'gladna godina\'\' sa lošim prinosima hrane i žita. Uprkos tome titina Država je otimala od gladnog naroda. Prema ocjeni historičara i poznavaoca Evropske Konevencije o ljudskim pravima, zločin titine Države u vrijeme Cazinske bune spada u kategoriju Zločina protiv čovječnost. link za video (ispovjesti) http://vimeo.com/11532754
U maju 1987. godine, počela je AFERA AGROKOMERC. Prije toga je bilo uobičajno da sva produzeća rade novčane transakcije sa mjenicama, to jest vrijednosnim papirima. Fikret Abdić je poput drugih direktora jugoslovenskih preduzeća uveliko koristio ovu ekonomsku olakšicu u Agrokomercu, međutim vrijednost izdatih mjenica je dostigla fantastičnu cifru od 500 miliona dolara. Nekoliko mjeseci prije otkrivanja ove afere Manojlo Budisavljević, srpski član ustavne komisije je u jednom usputnom privatnom razgovoru svog bosanskog kolegu Abdulaha Konjicija upitao: Kako Hamdija stoji u Bosni? - dalje je sam nastavio: Srbi ga neće! Predsjednik je ustavne komisije, a ne da da se mijenjaja AVNOJ. Samo traže način kako će ga se bezbolno riješiti.\" Ovaj razgovor je bio uvod u Aferu Agrokomerc i preko nje politička likvidacija Hamdije Pozderca.
Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba. U operativnoj akciji \\\'Proboj 1\\\', pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća\" u Bihaću pristao da radi za KOS. Njegove kasnije aktivnosti su bile zajednički dogovarane sa srbijanskim agentima. Pokušaj državnog udara u Sarajevu 02. maja 1992. godine (dok je u srpskom zarobljeništvu bio predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović), proglašenje tzv. Republike Zapadna Bosna, potpisivanje saveza sa Miloševićem, Karadžićem i Matom Bobanom, a oružana pobuna protiv države i razaranja Cazinske krajine bila je pod direktnim vođstvom srbijanske obavještajne službe.
O tome postoje i dokazi kao što je dokument Str. pov. br. 03/270-1 od 01.07.1995. godine iz izvještaja komande \\\'Pauk\\\' iz takozvane Republike Srpska Krajina. koji je upućen u \\\'MUP Republike Srbije, ministru Jovici Stanišiću. Dokument potpisuje KOS-ovac, general-potpukovnik Mile Novaković. On je u Knin, pa zatim i u Veliku Kladušu, stigao po nalogu Stanišića a uz saglasnost Fikreta Abdića, sa zadatkom da komanduje vojnim operacijama Abdićeve vojske protiv Petog Korpusa i generala Atifa Dudakovića. Fikret Abdić je u logorima, gdje je zatvorio Bošnjake koje nisu bile njegove pristalice dovodio mučitelje iz Srbije, poput Arkana i Legije. Neprekidno je vojno snadbijevan od srpske strane, a za uzvrat je srpske jedinice na raznim BiH frontovima hranio iz Agrokomercovih pogona koji su još radili.
JEDINI BOSNJAK SKIDAM KAPU JEDINI BOSNJAK ZA KOGA BIH GLASAO PREIJE NEGO ZA DODIGA I TADICA
On je prouzrokovao najveće b. ratoubilačko . krvoproliće u historiji svoga naroda. O. krenuo je brata protiv brata, oca protiv sina, sina protiv oca... posijao je m. ržnju među rodbinom, poziv ka o. sveti koja se među ljutim Krajišnicima zna nositi i po sto godina. Bistrinom svog p. oganog uma Fikret Abdić je vidio da poslije pada Kninske Krajine pada i zadnji njegov z. aštitnik i o. pljačkanim parama uspjeva da ostvari kontakt sa Tuđmanovom vladom, koja mu daje smještaj i zaštitu na Istarskom primorju.
svi u napad ,jedan je BABO
Kasnije su ga hrvatske vlasti privele.Tako je završila saga o tvorcu privrednog čuda zvanog Agrokomerc i covjeku koji je skupa sa Srbima napadao sopstvene gradove, u specijalnim logorima m. učio i u. bijao sopstveni narod, r. ušio sopstvene bogomolje i ostavio pustoš u srcima i dušama kraju i ljudima od kojih je potekao. (Prije dvije godine sam kao jedini gost dobio kljuce od Kule Hrnjice Muje i spavao sam u apartmanu Fikreta Abdica. Pokazivali su mi u kojoj je stolici sjedio i na koja vrata mu je vrata Ratko Mladic i drugi Srbi ulazili, a kuda su izlazili. Alija Izetbegovic me je upoznao sa njim jos 1991 i ja sam mu poklonio knjigu na engleskom o multinacionalnim biznisima i globalizaciji koja je tek bila izasla. Rekao mi je tada da ga samo Biznis zanima a ne Politika.)
Ne opravdavam i ove druge ali,on se poigrao tudim zivotima i velika cijena pri tom je placena.
Svi koji su protjerani na srbacki srez sjecaju se da im je bilo narocito teSko u prvo pola godine. Porodica Hanife Beganovic iz Liskovca (supruge Memagine koji je osuden na 20 godina robije) rasporedena je, zajedno sa porodicama Arifa i Mehmeda Abdida u Stari Martinac. »Dobili smo .kucu bez prozora. Bila je grozna glad. Njih 27-oro je u Martincu umrlo od gladi, 14-oro\"djece. http://stara.kladusa.net/forum/index.php?topic=1985.30
Miljković da nije bio glup ne bi ga Tito zaebao kako mu se prohtjelo. Nadyebao bi Miljković Tita, a ne Tito njega. Ali šta ćeš, vrtio ga Tito oko malog prsta ko svaku dvoličnu budalu.
Naravno da Tito nije bio nimalo glup, tako je na osnovu poznatih ljudi i cijenjenih medju narodom, pridobijao narod. Zanimljivo je skidanje zarova po krajini, zato sto su se nosili sve do rata, a sam kemal ataturk je davno prije toga turcima skinuo zarove. toliko.Tako da su ovi nekako ostali cuvari turske tradicije, osmanlijske, a same osmanlije nisu, ebi ga.
Progon preko 100 obitelji u Srbac, i njihov trogodišnji boravak u logoru, djelimično je opisano u knjizi \'Cazinska buna 1950.\' autorice dr. Vere K. Bukić. Sudbina pojedinca neodvojiv je dio života porodice i obratno. Unaprijed obilježen kao unutarnji državni neprijatelj, bio sam praćen (špijuniran), ponižavan, vrijeđan, poslovno onemogućavan. Pokušali su me vrbovati i za suradnika UDB-e“, tužno je svjedočio Ahmet Čović. Stradanje obitelji Ale Čovića nije jedinstven slučaj. Sličnu sudbinu doživjele su i obitelji drugih ustanika. Stradanja ovih obitelji i pojedinaca nisu rezultat njihovog neprijateljskog djelovanja, već isključivo odmazda za djela njihovih očeva. Njihovi roditelji su proglašeni krivima, jer nisu htjeli gledati da im djeca umiru od gladi i nisu željeli trpiti neviđena poniženja. Sve ovo je, nažalost, dio naše prošlosti, od koje ne možemo pobjeći, niti je smijemo ignorirati. Nju moramo sagledati, upoznati, i razlučiti dobro od zla.
Kada je krajem aprila 1950. godine, Udba u Banjaluci dobila dojavu od saradnika sa terena, da se u Cazinu priprema ustanak seljaka, citava politicka i policijska garnitura Bosne i Hercegovine se digla na noge. Opasnost od seljacke pobune zbog nasilnog uclanjivanja u drzavne zadruge, procenjena je kao neprijateljska, jer su se seljaci potajno naoruzavali, spremali za ustanak sestog maja i jer su ih vodili, prvenstveno Srbi sumnjivog politickog opredeljenja. Kao kolovodju Udba je registrovala prvoborca Milana B. zemljoradnika iz sela Trzac kraj Cazina i njegovog sina Nikolu, koji je bio zaduzen za obavestavanje seljaka u Cazinskoj krajini. Plan im je bio, kako je to Udba rekonstruisala, da pobunjeni seljaci iz okolnih mesta, zauzmu grad Cazin i ucenom od vlasti u Beogradu zatraze oslobadjanje od obaveze stupanja u drzavne zadruge. Ustanici su, medjutim, uspeli da zauzmu samo selo Trzac i u njemu stanicu milicije.
Na tu seljacku bunu, Udba iz Banjaluke je odgovorila slanjem, naoruzane do zuba, jedinice Knoja, pod komandom Ostoje Mijica i specijalnog poverenika Ratka Ilica. Zadatak Udbe je bio da se seljaci milom vrate u svoja sela ili silom pohapse, zatvore, osude i oteraju na robiju. Zaplaseni silnom vojskom seljaci su se brzo predali, dok su njihove vodje otac Milan i sin Nikola Bozic pobegli u sumu. Udbin oficir Ratko Ilic zauzeo je kucu Bozica, zarobio majku i zenu Milanovu, pa je on sa sinom morao da se preda, da mu porodica ne strada. Pored svih uveravanja Udbe da se Milanu i Nikoli nece nista dogoditi, Udba ih je posle hapsenja predala Armiji. Vojni sud u Cazinu je radi opomene i zastrasivanja seljaka, osudio Milana B. i njegovog pomocnika Aliju Mujkica na smrt, a ostale srpske seljake na kazne zatvora.
Dr Darko Bekic, zagrebacki naucnik, istrazujuci po americkim arhivima tek 1986. godine je objavio podatak da je u seljackim pobunama u Cazinu i Smederevu tajna policija i milicija oduzela dvadeset i sedam zivotaBilo je to vreme kada su seljaci tretirani u partijskom i drzavnom vrhu kao kapitalisticki elementi, kako je rekao sam Veselinov. Vladimir Bakaric je priznao da je u borbama sa seljacima u Hrvatskoj, odnosno Slavoniji palo i pedeset glava. Seljackih. Zbog kulaka u FNRJ je tih godina aktiviran kompletan represivni sistem, od drzavnog vrha, preko pravosudja i Udbe do mesnih odbora i stanica milicije. U samoj Vojvodini do maja 1947. godine zbog neizvrsenog otkupa, sto se tretiralo kao sabotaza drzavne akcije, kroz zatvore je proslo 8.821 lice, od cega je samo 720 bilo osudjeno. Robijasnice u Srbiji, medjutim, proslo je 10.082 seljaka.
Njih 1.224 je kaznjeno sudski zbog privredne sabotaze, ostali su slani na prisilni rad. Kako je Novica Radivojcic iz Ljiga svojevremeno svedocio novinaru Dragisi B. njemu je sudski proces montirao islednik Udbe Svetislav Nikolic, koji je doveo lazne svedoke da ga terete, ne samo za kasnjenje isporuke zita, vec za razbojnicku propagandu protiv seljacke radne zadruge. Zato je ovaj seljak osudjen na godinu dana zatvora sa popravnim radom i potpunom konfiskacijom imovine. Zatvorske kazne, u Vojvodini i Srbiji, za seljacku privrednu sabotazu iznosile su, u proseku, od sest meseci do pet godina, a novcane do 300.000 dinara. Istovremeno je, na primer, u Sloveniji bilo osudjeno samo 93 lica, u BiH 272, i to sa blagim kaznama. U zatvor se islo i zbog pesmica i viceva, koje su kulaci govorili o Titu i Partiji: Druze Tito, ti si s nama, tebi zito nama slama!
U to vreme svi ti zatvori i ovaj logor bili su pod direktnom kontrolom Udbe Srbije. Kada se sredinom pedesetih godina proculo za Goli otok, gde su lezali ibeovci, logor u Decanima su sami zemljoradnici nazvali seljacki Goli otok. Cilj prinudnog otkupa bio je ideolosko lomljenje seljaka da udju u drzavne zadruge, odnosno u kolektiv koji je bio nespojiv sa njihovim domacinskim mentalitetom i individualnom proizvodnjom. Diktat je bio unistiti seljaka kao glavnog neprijatelja komunizma u novoj Jugoslaviji. Bio je to surov nacin da se kroz novi teror, stvori i novi covek na selu. Seljaci se nisu odupirali davanju hrane, svedoce Prvoslav Maric i Mladen Markov, autori koji su osamdesetih prvi naceli ovaj tabu, ali su bas zato imucnim seljacima i protivnicima kolektivizacije, nametani duplo veci razrezi od realnih mogucnosti, da bi se pronasao alibi za drzavni progon, a cesto i za pljacku licne imovine.
Cazinska buna Izvod iz knjige autorice Vere Krzisnik-Bukic Autor knjige je radila u institutu za istoriju u Banjaluci na istrazivanju istorijskog perioda nakon 1945 god, posebno proucavajuci drustveno ekonomske i politicke odnose u agraru i na selu sa posebnim osvrtom na Bosansku krajinu.U toku istrazivanja Vera ja nailazila tokom istrazivanja na veliko otkrice koje je partija okarakterisala kao ispad seljaka u Cazinskoj krajini pod uticajem hodza i svestenika(Istorija SKJ-1985).Tokom istrazivanja agrara Veru je toliko zainteresovala tema pobune u Cazinskoj krajini da je odlucila da temu zasebno obradi. Knjiga je nastajala punih sedam godina, pisana je na 540 stranica.Vera je isla od kuce do kuce i biljezila iskaze direktnih sudionika dogadjaja po selima Cazinske krajine,Slunja i Korduna.
Likvidacija ustanka. Nakon uspostavljanja telefona sa Bihacem na uzbunu je dato sve sto se moglo dignuti u Banjaluci i Bihacu.Nastala je opsta zaprepastenost vjestima o pobuni u Cazinu a zbog slabih komunikacija nije se stvarno znalo sta se desava.Prva pomoc stigla je iz Bihaca oko 3 poslijepodne.Do kasno navece stigla je vojska iz Banjaluke i Drvara,sve moguce udbe,partijski funkcioneri itd.Vjest se prosirila do Beograda i tog dana se moze reci da je uzbunjena tadasnja Jugoslavija.Sutradan se krenulo u ciscenje terena,hapseno je sve redom i ispitivano,neki su u. bijeni na licu mjesta.Stigao je i Hakija Puzderac Slijedila su sudjena na dugogodisnje robije a 3 avgusta Mosa Pijade je potpisao naredbu o raseljavanju stanovnistva pobunjenih sela. Kako je teklo raseljavanje stanovnistva najbolje ilustruje prica Bejze tad 26-godisnjakinje koja je upucena na Srbac sa sestoro male djece.
CAZINSKA BUNA Do otvorene oružane seljačke bune došlo je u cazinskom kraju, a bunom je istovremeno bio zahvaćen i susjedni slunjski kotar na Kordunu u Hrvatskoj. Bila je to zajednička tkz. bošnjačko-srpska seljačka buna protiv, kako su njeni sudionici kasnije u istrazi izjavljivali, otkupa, otimačine, prisilnog rada, brutalnog ponašanja pojedinih predstavnika vlasti i ‘’drugih nepravdi protiv kojih smo se borili i u vrijeme rata’’. Ljudi koji su podigli i vodili bunu poznavali su se dobro još iz vremena rata. Skoro su svi bili učesnici NOR-a, a neki i nosioci ‘’Partizanske spomenice 1941.’’. Ideja o buni nastala je vjerojatno nakon 1949. godine.
Da su srpski seljaci najvise bili izlozeni progonu, vidi se i po cinjenici da je zatvor Zabela kod Pozarevca, uvek bio pun neposlusnih zemljoradnika. Po secanju Ace Stevanovica iz Barajeva, u Zabeli je bilo zatvoreno najmanje 20.000 zitara, kako su ih udbasi nazivali, mahom Banacana. Zbog pretrpanosti u srpskim robijasnicama 1946. godine je u Visokim Decanima podignuto sedam baraka za kulake. U tom logoru sa bodljikavom zicom, koji je mogao da primi tri hiljade seljaka, komandovali su pravi kriminalci, seca se Jovan Davidovic iz okoline Kragujevca. Dnevno sledovanje hrane bilo je parce proje, a nekad i kasa od repe. Zatvorenici su gradili rukama kameni put prema Albaniji. Zbog teskog fizickog rada i slabe ishrane, nekoliko stotina zatvorenika je i umrlo. Oni su sahranjivani uz zidine manastira Visoki Decani.
beeezi bosnjo, bre, nemoj vuci za jezik narod ovde. Samo sto me nije zanimalo, inace, moj teca skidao zarove tamo bulama. Kasnije im pomagao da dobiju pemziju iako su vecinom bili na strani hitlera, al, hajde, staq ces, bio covjek dobre duse, zaista. svi su ga znali, i veoma postovali, zahvaljujuci njemu su dobili masovno pemzije, samo ako nisu bili ko.lja.ci, ako su bili oni glooopi.
kakve muslimanske milicije i gluposti, il si bio hitlerov, il protiv, nista drugo. Kasnije im zbog zlocina, kozarcani ebli nanu naninu. To je sva istina. Ni tito im nije mogao pomoci, tolika je bila ogorcenost naroda zbog saradnje sa hitlerom.
svi su bili hiotlerovi, a tito je pridobio pozntu familiju pozderac, kako pozderci kazu, tako se radi., I to su vjerovatno 1943. I ne resi. a sto se tice clanka, glooopo do bola, zato sto agrokomercu traga vise nema, a oni sude covjeku za, molim te, nelegalno imenovanje direktora(???)!!! Secijaska posla, samo traze kako da sude protivnicima, pa makar i za nesto najgluplje na svijetu!!!
Pored toga što je Huska Miljković, jedan od organizatora u. stanka, naprasno 1943. godine napustio partizane i osnovao Muslimansku miliciju, te im se ponovo godinu dana kasnije priključio, Krajišnici su odigrali odlučujuću ulogu u tom r. atu. Tito se nije prevario. Huska Miljković je u. bijen pod nerazjašnjenim okolnostima, ali su Krajišnici u postrojbama njegove milicije iskorišteni za oslobađanje velikih teritorija bivše Jugoslavije, da bi ponovo nakon rata bili izigrani. Isti taj Tito, koji ih je pridobio sa odlaskom u džamiju, počeo je provedbu plana ateizacije Krajišnika, jer je to bio uslov opstanka u komunističkoj državi.
LINKOVI ZA VIDEO O UCESCU CRVENIH BERETKI MUPA SRBIJE I A. RKANOVACA U CAZINSKOJ I BOSANSKOJ KRAJINI , http://www.casttv.com/video/ yq785f1/jedinica-ceo-serijal -part-6-of-17-video http://www.casttv.com/video/ 2i7l961/jedinica-ceo-serijal -part-7-of-17-video http://www.casttv.com/video/ mdprt11/jedinica-ceo-serijal -part-8-of-17-video http://www.casttv.com/video/ q4p4ys/jedinica-ceo-serijal- part-9-of-17-video
Fikret Abdić će to kasnije zloupotrijebiti i stati na stranu agresora, koji je u Krajinu prodirao sa svih strana, čineći pri tome najstrašnije zločine. Afera ”Agrokomerc”, za koju se vežu samoubistva Fikretovog brata i advokata, kao i kasnija smrt Hamdije Pozderca, nije nikad do kraja razjašnjena.
U cijeloj Evropi nema zasigurno takvog kraja koji se može pohvaliti junacima koji su čast da se za njih zna i do Istanbula, zaradili isključivo na maču i ratničkim vještinama. Neke od njih, poput Hasanage Beširevića - Pećkog, morali su moćni turski vladari namamiti u taj carski Istanbul, kako bi mu otrovom dohakali, jer se na njegovom terenu nisu mogli nositi s njim. Nakon što je Alijaga Rizvanbegović izdao bosanske autonomaše, koji su se podigli protiv Turaka, Hasanaga koji je predvodio bunu u Krajini, ogorčeno je zaključio: - ”Nećemo sa Austrijom, a nikada više ni s turkušama i ušljivim Bosancima!” Ta njegova izjava, poslije će se pokazati, trasirala je pravac kojim će kasnije ići Huska Miljković, ali i kontroverzni Fikret Abdić, osiguravajući neko samo svoje rješenje za Krajinu i Krajišnike. Dakako da se ova dvojica ne mogu uspoređivati ni po čemu, osim po tvrdokornosti i svojeglavosti. Huska je i dan danas za sve Krajišnike pozitivan lik, a Fikret za većinu izdajnik.