Naime, lider SNSD-a Milorad Dodik je prije dva dana poručio da Narodna skupština RS-a ne namjerava imenovati dvojicu nedostajućih sudija u Ustavni sud BiH, sve dok se iz tog suda ne izbace strane sudije. I bez obzira što trenutno Ustavni sud može funkcionirati, jer je za odlučivanje potrebno pet sudaca, ignorisanje imenovanja iz RS-a je znakovita politička poruka.
Kojović je na ovo kazao da je Dodik ranije obećao imenovanje ovih sudija.
"Rukovali smo se nas dvojica, on je obećao i sada vidim da govori da to neće uraditi. Ono što se dogovorimo se ne poštuje. Šta je smisao pregovora i razgovora, ako ono oko čega se dogovorimo i rukujemo se ne ispoštuje", ustvrdio je Kojović.
Kojović je ovom konstatacijom suštinski u pravu, ali isto tako izjavom ovog tipa šalje poruku političke lakovjernosti. Jer nemoguće je da Kojović nije znao s kim pravi državnu vlast te s kim i na koji način mora pregovarati. Koliko je realno da Kojović nakon pružene ruke s Dodikom zaista do kraja povjeruje da će se sve ispoštovati, ako se zna šta je širi kontekst Dodikove politike i Dodikovih političkih zahtjeva.
Kojovićevo iznenađenje Dodikovim kršenjem dogovora još više dobija na snazi ako se zna da se prilikom formiranja vlasti širila priča kako se Dodik promijenio i kako će postati kooperativniji. A suštinski Dodik je ostao isti, samo za sve na što pristane koristi metod ucjene.
Crvene linije
Državna imovina i Ustavni sud BiH su Dodikove crvene linije, odnosno linije bez kojih njegova politika destrukcije pada u vodu.
Javnost, a posebno politički akteri su svih prethodnih godina mogli vidjeti pa i predvidjeti Dodikove poteze i shodno tome graditi i svoje političke strategije pa je time više iznenađenje da je neki političar razočaran ili iznenađen što Dodik nešto nije ispoštovao.
No, pozadina cijele priče je u samom odnosu prema državnoj koaliciji u kojoj Dodik pokazuje bahatost, prijeti secesijom, napuštanjem institucija, blokadama, odbija sprovoditi odluke visokog predstavnika i tako dalje. S druge strane Trojka je ta koja pokušava vući koaliciju, a da ona izgleda funkcionalna pa u tom procesu često moraju zažmiriti na brojne sporne izjave, uvrede, neprincipijelnosti i kršenja obećanja.
Stoga se nameće pitanje da li u ovom slučaju Kojović zaista vjeruje da je Dodik mislio imenovati sudije jer je obećao ili shvata da je to politička trgovina. Ako je odmah povjerovao, onda bi to moglo biti problematično kod nekih budućih odluka, jer bi pokazalo lakovjernost Trojke.
U konačnici, put u EU jeste i treba biti vanjskopolitički prioritet BiH, otvaranje pregovora u martu treba biti cilj, ali da li to znači da se u međuvremenu treba okrenuti glava na svaki Dodikov antidržavni potez samo da bi Dodik koliko-toliko ostao pri koaliciji? Izazov za Trojku nije lagan, ali politika je umijeće mogućeg i zahtjeva mnogo i strategije i mudrosti pa i toga da vam koalicioni partner pruži ruku i ne ispuni obećano.
